уторак, 14. октобар 2014.

DNEVNIK JEDNE PROPASTI

O solidnom glumcu, darovitom slikaru, fantastičnom piscu i ubici



„Ti imaš stav o svemu”.

Možda i nema rečenice koja me bolje opisuje u nekoliko reči. Jeste. Imam stav o svemu što mi privuče pažnju. Uglavnom su to argumentovani i promišljeni stavovi koje branim razumno razloženim činjenicama. U jednom malom procentu slučajeva oni su pak, potpuno i bezrazložno emotivni i iracionalni. Volim Dipeš Mod. Crvenu zvezdu. Volim svoju porodicu više od bilo čega na svetu. Branio bih je svim raspoloživim sredstvima. Ubio bih za nju.

Da, dobro ste čuli, i da, možda me posmatrate drugim očima zbog toga. I ja vam zbog toga ne zameram. Teške su to reči i svaki delić mog bića se nada da neće nikad morati da te reči sprovede u delo. Nada se da niko od meni dragih osoba neće biti ugrožen na taj i takav način da ja budem primoran da stanem između njega/nje i noža/metka/bombe. Nadam se i živim u toj nadi.

Što ne znači da se to ne može desiti. Sasvim slučajno, sasvim neočekivano i sasvim nezasluženo. Možda ću samo biti u pogrešno vreme na pogrešnom mestu.

Ne znam šta se desilo ispred podgoričke hamburgernice „Jabuka” jedne vrele julske noći 1993. godine. Ne znam da li je Žarko Laušević „prekoračio nužnu samoodbranu” ispalivši 13 hitaca u trojicu mladih Crnogoraca koji su zapodenuli kavgu sa njim i njegovim bratom Branimirom. Ne znam baš preciznu razliku između „telesne” i „smrtne” ugroženosti i koliko je ljudi u stanju da te pravničke nijanse rastumači u tuči u kojoj su korišćene i razbijene flaše.

Ono što znam je da ne bih oklevao ni nanosekundu da rođenom bratu produžim život koji je bio ugrožen rukama, nogama ili grlićima flaša. Makar to značilo da napadaču oduzmem život.

I da, robijao bih zbog toga i da, učinio bih to bez trunke kajanja. Još teških reči, preteških. Ali su to samo reči i ništa više. Izgovorene, teške. Zapisane, još teže.

Knjige najpoznatijeg srpskog robijaša su baš to. Teške. Sumorne.

Bile su to verovatno i najočekivanije knjige u modernoj srpskoj književnosti. I to ne bez razloga. Javnost je želela da sazna šta se zapravo desilo i da li je Žarko kriv za to što je robijao.

Javnost, međutim, to nije i dobila. Barem ne eksplicitno. Dobila je jednu životnu priču tragično pomerenu na novi kolosek na skretnici ispred hamburgernice „Jabuka”. Dobila je jednu biografiju obećavajućeg glumačkog početka, strahovite dramske razrade i tragičnog životnog završetka. Dobila je jednu razoružavajuću introspekciju u um filozofa i ljudskog bića napaćenog od sopstvene ruke. Dobila je remek-delo izuzetnog pismenog i rečitog čoveka. Dobila je velikog pisca sa strašnom životnom pričom.

Kako je zlatno pravilo da loše vesti i dešavanja uvek putuju brže i dalje od dobrih, Lauševićeva glumačka karijera pala je u potpuni zapećak nakon te 1993. godine. Sa druge strane, u istom trenutku počelo je i veličanje njegovog naglo prekinutog glumačkog talenta, tako karakteristično za preminule u našoj kulturi. „O mrtvima sve najbolje”. A u tom trenutku činilo se da je Žarkova glumačka karijera bila zauvek mrtva. To je i ostala do danas, ako izuzmemo kraći povratak u „Nožu”. To nije, kako će se kasnije ispostaviti, ni bila prevelika šteta.

Naime, Laušević je potpao pod onaj usud da prvi radovi zauvek obeleže umetnika. Tako je bilo i sa njim. Ostao je večiti „Šmeker”, „Oficir sa ružom”, Bajra iz „Dogodilo se na današnji dan”. Takoreći, pomalo jednodimenzionalni lik lepuškastog i misterioznog zavodnika i ništa više od toga.

Da se nije desilo šta se desilo, svet verovatno ne bi uvideo raskoš multimedijalnih talenata kojima raspolaže Žarko Laušević, gde je gluma možda i ponajmanji. To kažu svi koji su videli barem jednu od njegovih slika. To će reći i svi koji su pročitali barem i jednu glavu neke od njegovih knjiga. To ćete reći i vi, bez obzira na vaš stav o celoj temi. Moraćete to da priznate dok vam oči budu klizile po konkretnoj i tragikomičnoj prvoj knjizi, koja nas uvodi u Žarkov život pre i tokom same tragedije i suđenja što je usledilo. A moraćete to da kažete i kada vam oči budu usporile, a glava vas zabolela od sumorne, crne i šizofrene druge knjige, posvećene robijanju u zloglasnom Spužu.

Tematske celine na koje je podeljena knjiga će vam dati i odličan prikaz potpunog sunovrata života koji je toliko obećavao. Ova biografija i nije ništa više do hronike jedne propasti. Propasti ljudskog bića, propasti intelekta, propasti razuma u četiri zida zatvorske ćelije. Svakodnevne, bespovratne propasti. Propasti četiri porodice. Mnogo brakova, međuljudskih odnosa. Propasti četiri života. Ispričane iz prvog, najkrivljeg lica. Bez zadrške, tampon zone da tu propast ublaži. Bez patetike da propast prikaže mučeništvom, svetaštvom. Jer, šta god vi ili ja mislili, Žarko Laušević je sve sem sveca velikomučenika. Iako će mnoge naslovna fotografija druge knjige naterati da posumnjaju u to. I kao, uostalom i pre samog objavljivanja ovih knjiga, neće biti u pravu što sumnjaju.

Jednostavno, i ta fotografija i ove dve knjige govore samo jednu, veliku i neporecivu istinu.

Žarko Laušević je ubica koji je ubio dvojicu mladića, a trećeg obogaljio za ceo život i to ništa neće promeniti.

Žarko Laušević nije i više nikada neće biti isti čovek nakon toga što je uradio.

Žarko Laušević kakvog ga pamtimo je mrtav.

Ove knjige piše neki drugi Žarko Laušević, onaj koji je preživeo robiju i sud javnosti, samo da bi taj krst svojih nedela nosio dok ga bude.

I on to zna.

A sada, to znamo i mi.

Ma kako god se treća knjiga završila.


SLIČNE TEME:
ODLAZAK STILA
TEROR(ISANJE) ČITAOCA
MOŽE BITI SAMO JEDAN MURAKAMI

среда, 8. октобар 2014.

JAHAČI OŠTRICE

O jedinim pravim vitezovima vrelog asfalta


Od kad znam za sebe, nedelja je bila poseban dan. Ne zato što su tada svi bili kod kuće, niti zbog činjenice da da su se tada pripremali veliki porodični ručkovi. Ne. Za mene je nedelja oduvek bila sportski dan. I to ne fudbalski. Nedelja i termin od 14 časovaza mene su bili i ostali sinonim za jedan egzotičan sport, koji mnogi ni ne smatraju takmičenjem u pravom smislu te reči.

Formulu 1.

Ni dan danas nisam do kraja siguran šta me je u vrtoglavom jurenju na četiri točka toliko privuklo još kao dječarca. Možda je to bila brzina što adrenalin razvozi venama poput pirueta majstora volana po stazi. Možda je uticaj najnaprednijih tehnoloških rešenja koja autoindustrija ima da ponudi u meni probudio malog naučnika željnog razumevanja kako se šta proizvodi i funkcioniše. Znam samo da sam nakon četvrt veka praćenja „najbržeg cirkusa na svetu” možda i ponajviše impresioniran umećem i hrabrošću ljudi koji jašu po vrhu oštrice noža ovog vrhunskog sporta.

Vozačima Formule 1.

Propustio sam „zlatnu eru” ovog sporta, sedamdesete godine prošloga veka, epske duele Laude i Hanta, Fitipaldija i Stjuarta, uspon revolucionarnog konstruktora Kolina Čepmena. Bilo je to doba velikog tehnološkog napretka, kroćenja snage i uticaja turbo-motora i aerodinamičkog efekta „vazdušnog jastuka”. Sedamdesete su značile i veliki medijski prodor putem direktnih televizijskih prenosa, a sami vozači postali su svetski poznate i priznate zvezde, sa prvim milionskim ugovorima.

Kao i uvek u životu, slava, bogastvo i moć dolaze sa cenom. A ona je u slučaju vitezova sa vrelog asfalta bila velika.

Prevelika.

Kiraž, Rint, Sever, Koinig, Donohju, Prajs, Peterson. Sedam vozača koji su smrtno nastradali u bolidima Formule 1, samo tokom zvaničnih trkaćih vikenda u sedmoj deceniji prošloga veka. Sa onima koji su izginuli na testiranjima i revijalnim takmičenjima, dolazi se do cifre od 10 ljudi. Po jedan svake godine. Formula 1 je uprkos strahovitom ubrzanju automobila na stazi i dalje bila jedan izuzetno nebezbedan sport. Kako se epidemija tragedija nastavila i na početku osamdesetih sa Vilnevom i De Anđelisom, bilo je jasno da se nešto mora poduzeti.

Zabranjeni su turbo-motori, vozači su dobili rol-barove, vatrostalne rezervoare i kombinezone, dok su kacige postale mnogo više od pukog zaštitnog znaka. Polako, ali sigurno, pojavile su se zone izletanja u krivinama, a slama je zamenjena gumama kao poslednja barijera ispred čeličnih ograda na svim trkalištima. Najopasnija staza na svetu, nirburgrinški Nordšlaf, otišla je u istoriju, a sa njom i nepokrivenost svakog kutka jednog gran-prija redarima, vatrogascima i lekarima.

Sa druge strane, bolidi su nastavili da ubrzavaju i razvijaju se, a sa njima i generacije velikih šampiona čije bitke na asfaltu sam i sam imao prilike da uživo pratim. Krajem osamdesetih, tadašnji dečak, a potpisnik ovih redova, zaljubio se u Formulu 1 za ceo život. Preciznije, oduševio se jednim čovekom i crveno-belim automobilom koji je u njegovim rukama bio ništa sporiji od metka. Aerton Sena i njegova era u „Marlboro Meklaren-Hondi”, zauvek su obeležili ovaj sport u mojoj memoriji i srcu. Nedelja je postala praznik, a žuto-zelena kaciga sinonim za veštinu i neustrašivost. Sport je bujao, popularnost je rasla do neslućenih visina, a javnost uživala u duelima Brazilca sa Prostom, Menselom, Pikeom i Šumaherom. Sve je izgledalo idilično početkom devedesetih, uprkos osetnoj razlici koju je donosila elektronika u bolidima. Uljuljkana decenijom bez smrtnih incidenata, Formula 1 se okrenula zgrtanju para i promenama pravila kako bi veštački održala tenziju između dominantnih „Vilijamsa” i „Benetona” i ostatka karavana.

Najcrnji vikend u istoriji Formule 1, Velika nagrada Imole 1994, ostaće zauvek upisana u analima kao mesto poslednjih trkaćih krugova dvojice vozača. Jednog mladog, sa začelja karavana i jednog od najvećih svih vremena. Ceo svet i sport ostali su u šoku nakon pogibije Rolana Racenbergera i Aertona Sene. Podmuklo i neočekivano kao što je i otišla, smrt se vratila u „najbrži cirkus”.

I kao i mnogo puta do sada, tek nakon teških gubitaka usledila je reakcija. Vozačeva „ćelija za preživljavanje” je dodatno ojačana, pooštreni su kreš-testovi, a novi materijali i dodatna zaštita glave instalirani su na automobile. Udesi su naravno nastavili da se dešavaju, ali su vozači iz njih izlazili relativno nepovređeni. Prelaz između vekova doneo je preko potrebni mir u Formuli 1, koji je jedino remetila brutalna dominacija Šumaherovog „Ferarija”. Konstantno unapređivanje bezbednosti vozača i samih staza skoro da je zadovoljilo javnost i zvaničnike, uprkos pojedninačnim smrtnim slučajevima u publici i među sudijama i redarima. Strahoviti udesi, poput onog koji je neogreban preživeo Kubica u Kanadi, u praksi su potvrdili da su mere zaštite vozača besprekorne.

Slučajno ili ne, zadah smrti se vratio sa prvim oktanima goriva sprženim u novim turbo-motorima, vraćenim u sport nakon tri decenije, na početku tekuće sezone. Razmaženi gledaoci pobunili su se protiv nedostatka karakterističnog zvuka, preterane pomoći koje je vozač dobijao iz boksa putem radija i kompjuterske telemetrije i apsolutne dominacije „Mercedesa”. Tražilo se dodatno uzbuđenje, barem i veštačko. Tražila se nesterilna staza, adrenalin, borba točak uz točak, brzina i neustrašivost vozača prethodnih generacija bolida.

Jednom rečju, tražio se đavo.

I dobio se. Na jednoj od retkih preostalih pravih „punokrvnih” staza. U sumraku kišnog tajfunskog dana na japanskoj Suzuki. Vinovnik je kao i 1994. bio jedan od autsajdera, talentovani klinac bez podrške sponzora, koji je u najsporijem automobilu na stazi sanjao put do krvavo „ferari” crvene. 25-godišnji francuski vozač „Marusije”, Žil Bjanki, dokazao je da je najsporiji auto na stazi Formule 1 i dalje brz poput metka. I da ga je po vodom natopljenoj stazi teško zaustaviti. I da sve mere bezbednosti u protekle tri decenije nisu bile dovoljne da ga zaštite kada se podvukao pod traktor koji je sklanjao Zutilov „Zauber” koji je izleteo na istom mestu u prethodnom krugu, skoro ga oborivši tom prilikom. Bjanki je doživeo teške povrede glave, operisan je i nalazi se u kritičnom stanju, na aparatima za održavanje života.

Bjanki je dokazao da Formula 1 nije bila i nikada neće biti „dosadan” sport.

Da današnji vozači nisu puki „pritiskači dugmadi”.

Da je smrt tu, iza krivine, da vreba i da nema nameru da ode.

Da su vozačke i bezbedonosne organizacije izgubile još jednu bitku.

Nadamo se i poslednju.


SLIČNE TEME:
MAN MACHINE
VOZI!

петак, 3. октобар 2014.

MANJE JE VIŠE

O savremenom danskom Basteru Kitonu



„Manje je više”.

U arhitekturi, ova antologijska izreka Misa van der Roea označila je suštinu modernističkog pokreta koji je zauvek promenio lice ove planete brzom, efikasnom i funkcionalnom izgradnjom.

U filmu se može reći da je prisutna od samog početka, nemih ostvarenja, povezana čitavom jednom lozom glumaca i glumica koji su sa svojim minimalnim gestikulacijama pravili maksimalne rezultate.
Baster Kiton, Din Martin, Montgomeri Klift, Klint Istvud, Marlon Brando, Pol Njumen, Rajan Gosling. Sve sami velikani, po pravilu ružnjikavi, butnovnici, retko kritički priznavani, a ipak toliko popularni i nemerljivo utkani u američki celuloid.

I baš kao što su i modernističke zgrade smatrane „nužnim zlom”, „sumornom” i „ružnom” arhitekturom, tako su i pobrojane „kamene face” po pravilu bile ružnjikave, ali upečatljive njuške, čije likove smo barem voleli da mrzimo, ako već nismo mogli „samo” da volimo. A kako je lepota i ružnoća na kraju stvar individualne percepcije, mnogi od pobrojanih vremenom su postali seks-simboli i neki od najfotografisanijih ljudi ispred kamere svih vremena.

Iako je čitav ovaj trend usporio u poslednjih nekoliko decenija, u nekim delovima sveta su i dalje nastavili da neumorno proizvode moderne „basterkitonovske” klonove. Poslednji među upečatljivim minimalističkim glumcima nam dolazi iz verovatno najplodnije skandinavske kinematografije u proteklih dvadeset godina.

Danske.

Mads Mikelsen nije imao brz i lak uspon do statusa možda i najtraženijeg evropskog glumca današnjice. Njegov životni put vodio je preko gimnastike, baleta i pozorišta, pa tek onda filma kao medijuma u kojem će se najzad iskazati do kraja.

Početak je bio eksplozivan, poguran neponovljivim ljubiteljem „basterkitonovskih” njuški, Nikolasom Vajdingom Refnom i njegovom sumornom i surovom trilogijom o narko-dilerima, „Diler”. Madsov Toni odmah je zapao za oko svima i verovatno ga obeležio do kraja karijere kao negativca, mada će u više navrata pokušati da se grčevito otme iz čvrstog stiska zagrljaja prvog utiska na velikom platnu.

Prvi, nespretni iskoraci će biti u dve crnohumorne komedije, „Treperava svetla” i „Zelena mesara” koja će, međutim, proizvesti kontraefekat i Madsa gurnuti još dublje u svet bizarnih i sumanutih likova. Ravnotežu će povratiti tek serijom „Jedinica 1”u kojoj će igrati efikasnog, ali i nesigurnog policajca za specijalne slučajeve.

Za širu svetsku javnost će verovatno zauvek ostati upamćen kao surovo hladni arhineprijatelj Džejmsa Bonda u „Kazino Rojalu”, Le Šifr, a njihova partija pokera u crnogorskom kazinu na Azurnoj obali ostaje jedna od najupečatljivijih scena restartovanog serijala o najpopularnijem tajnom agentu od kako ga tumači Danijel Krejg.

Utisak o impozantno visokom Skandinavcu ledenog izraza lica bez trunke emocije će tek neznatno ublažiti pojavljivanja u „Kralju Arturu” i „Tri musketara”, mada će sve brzo pasti u vodu sa aktuelnim „Hanibalom”, koji izuzetno popularnu TV seriju vodi dalje i dublje u izopačenost nego što je to ikad učinio čak i legendarni ser Entoni Hopkins.

Na domaćem planu, ogromna popularnost i svetska slava su mu početkom ovog veka omogućili da počne da bira uloge, te tako konačno dobijamo priliku da ga vidimo i u dramskim rolama, koje svojim kvalitetom prate ogroman uspon čitave danske kinematografije. I dok je u „Plamenu i limunu” to u suštini onaj isti surovi, pomalo smušeni i bizarni Mads, neki novi, daleko dublji, slojevitiji i raskošniji mlađi od braće Mikelsen izranja u tri filma koja predstavljaju i nešto najkvalitetnije što je snimio u celokupnoj dosadašnjoj karijeri.

Ako su „Otvorena srca” bila ozbiljan uvod u svet ozbiljnih ostvarenja, „Posle venčanja” će ubeležiti i kandidaturu za najbolji strani film pred američkom „Akademijom”. Mads će dobiti još jednu priliku da u umetničkoj drami fenomenalne rediteljke i scenaristkinje Suzane Bir pokaže da se može snaći i zahtevnoj ulozi oca koji upoznaje ćerku, za koju nije ni znao da je ima, na njenom venčanju. Istovremeno, celokupan prateći ansambl čini čuda u ovoj sjajnoj, teškoj i nadasve ljudskoj drami kakvu samo Skandinavci mogu da osmisle i realizuju.

„Royal affair” Madsa vraća u kostimiranu produkciju, upoznajući publiku sa malo poznatim prilikama na danskom dvoru na prelazu iz 17. u 18. vek. Mikelsen je sada zavodnik, ali i iskreni borac za pravdu, jednakost i prosvećenje zatucane skandinavske monarhije. Istorijske ličnosti daju težinu i dodaju sloj tragedije celoj priči, a kvalitet dobija potvrdu kroz još jednu nominaciju za  „Oskara” najbolji strani film.

Mads će ih kao član danskih glumačkih ansambala sakupiti ukupno tri, a upravo treća će mu doneti i prve značajne lične nagrade. „Lov” iz 2012. će ponovo biti čitan u „Kodak” teatru, ali će i treći put zaredom biti poražen, ovaj put od pretenciozne „Velike lepote”. Priča o vaspitaču iz vrtića kome jedna od devojčica smešta aferu sa seksualnim zlostavljanjem ipak neće proći bez priznanja kritike, te će tako njegov suzdržani, ali duboko potrešeni Lukas dobiti nagradu u Kanu za najboljeg glumca.

Iako već u pedesetim, Mikelsen je zadržao posturu i glumačku energiju i za izazove pred sobom. Ono što raduje jeste činjenica da se ne odriče po pravilu kvalitetnije i glumački zahtevnije danske produkcije, te dobre stvari od njega možemo očekivati i u godinama koje slede. Možda će to biti „Spasenje”, njegov prvi vestern, a možda konačno i neka velika, moćna i nebanalna američka dramska filmska priča.

Znajući Madsa, on neće srljati u izboru i neće juriti za parama. Odmereno, basterkitonovski suzdržano nastaviće da traga za svojom najboljom ulogom, koja će ga konačno odvesti u društvo „kamenih faca” sa početka teksta.

Pravo u besmrtnost.


SLIČNE TEME:
NIJE SVE ENGLESKO-AMERIČKO
DIE BESTE, DIE BESTE!
ESTETIKA SUROVOSTI