среда, 24. септембар 2014.

LETOPISI IZ TUNGUZIJE

O crnogorskom „visokom” turizmu


Kao neko ko je sticajem životnih okolnosti proveo 15 od poslednjih 18 letovanja u Crnoj Gori, osećam veliku potrebu da kažem pokoju o turističkim pokušajima najmlađe države nastale na teritoriji bivše SRFJ. Kao neko ko je Crnu Goru za tih deceniju i po prošao i obišao uzduž i popreko smatram sebe i kvalifikovanim za analizu koja sledi. Kao neko ko je crnogorskoj državi i ugostiteljskim radnicima ostavio petocifreni iznos u evrima za vreme tih letovanja, smatram da je to i moja dužnost kao verne mušterije.

Za te skoro dve decenije u Crnu Goru je ušlo mnogo srpskih, ruskih i ko zna čijih gostiju i para.

Šta se promenilo?

Odgovor je: NIŠTA.

Preciznije, skoro ništa.

Da počnemo od najbitnije stvari kojom se meri popularnost jednog letovališta. 

Posete.

Poseta crnogorskom primorju iz godine u godinu konstantno opada, uprkos zvaničnim podacima koji beleže „rekordne” sezone. Gospodo Crnogorci, rekordne sezone u Crnoj Gori su bile one na samom prelazu vekova, dakle 2000/2001. Prvi veliki pad posete se desio kada ste samoinicijativno prepisali marke u evre, sve duplo poskupeli i oterali Srbe u Grčku, Tursku i dalje u svet. Nakon raspada zajedničke države, poseta je još rapidnije opala. Deo tih mesta su popunili Rusi, ali nikada u tom broju kao vaši severni susedi, jedina geografski logična ciljna grupa za vaš nivo ponude.

Jer, hteli vi to ili ne, geografija i istorija igraju vrlo ozbiljnu ulogu u odabiru posete nekoj turističkoj destinaciji. Vaše nemušto pozivanje na ekskluzivu je formalne prirode, bez suštinskih infrastruktrno-smeštajnih pomaka. Sa ovim što sada nudite i mislite da ponudite u narednih nekoliko godina, vi niste i nećete biti ekskluzivna turistička destinacija.

Da biste bili eksluzivna turistička destinacija morate imati neke od sledećih atributa da ponudite platežnim mušterijama:

1)      atraktivnu prirodu;
2)      razgranatu i modernu infrastrukturu;
3)      raznovrstan smeštajni kapacitet;
4)      vrhunsku uslugu i ponudu;
5)      konkurentnu cenu.

Crna Gora je nesporno lepa zemlja, pogotovo njen kontinentalni deo. Kanjoni Pive i Tare, Durmitor i Bjelasica su istinski netaknuta priroda. Crnogorsko primorje kao takvo je prirodno lepše od bugarskog i turskog, ali je isto tako daleko iza grčkih i hrvatskih ostrva. Dakle, po svojoj atraktivnosti, nalazite se negde u zlatnoj sredini. A sredina nije nešto što može biti baš prava osnova za ekskluzivu.

Saobraćajna infrastruktura u Crnoj Gori nije ni razgranata, a kamoli moderna. Što je prava šteta, s obzirom na činjenicu da u zemlji naših južnih suseda treba da se sredi, brojkama i slovima:

1)      dva puta;
2)      jedna železnička pruga;
3)      jedan aerodrom;
4)      jedna luka.

Do Crne Gore se i nakon 15 godina enormnih investicija i milijardi evra koje su prošle kroz njen budžet putuje 10–12 sati kolima. I to iz Srbije. Za to vreme, mi sa ovih prostora možemo stići do Grčke, i to usred sezone i preko dve granice. O ljudima iz ostatka Evrope da ne govorim. Put je spor, mučan, naporan i opasan, uprkos kozmetičkim promenama na nekim pravcima. Stanje jadranske magistrale je još gore. Iako su tu i tamo probijene tri ili četiri trake, prolazak kroz SVAKI primorski grad je agonija koja traje  30–60 minuta.

Železnica je na nivou srpske, dakle, spore vožnje i infrastruktura iz Titovog vremena, baš kao i poslednja obnova. Crna Gora sada može samo da sanja o redovnom održavanju onoga što je sazidano na trasi Beograd–Bar pre skoro 40 godina.

Tivatski aerodrom je u korektnom stanju, skromnih kapaciteta i pod šapom monopola „Montenegro erlajnza” na umoru. Velike svetske kompanije se ne utrkuju da tamo lete, a lou-kostova nema.

Investicija kanadskog milionera Munka u tivatski „Porto Montenegro” je jedina prava, temeljna i suštinska investicija u Crnoj Gori u prethodnih 20 godina i kao takva zanačajno je popravila sliku među posetiocima sa mora. A obilazak sa broda je i najbolji način da vidite Crnu Goru, jer vas lišava potrebe da se iskrcate na kopno i njegove probleme.

Ostala kopnena infrastruktura je u poprilično jadnom stanju, te tako pola crnogorske obale i dalje muku muči sa vodosnabdevanjem (čitava Boka, jug),  kanalizacija se i dalje izliva na plažu (vidi sliku), struje nestaje čim ima malo više gostiju, a đubre je svuda. Parkiranje je avantura na najbližoj raspoloživoj livadi, uz simboličnu nadoknadu 3–5 evra. Dakle, sve ono što čak i grčke kopnene destinacije odavno imaju. O Hrvatskoj i Turskoj i da ne govorimo.

Svedoci smo izgradnje mnogih hotela, rizortova i luksuznih odmarališta u Crnoj Gori u prethodnih nekoliko godina. Svi oni su zaposeli delove obale, rasterali „obične” smrtnike sumanutim cenama plažnog mobilijara i sada nude ekskluzivu malom broju platežnih gostiju. Gostiju koji se i dalje kupaju u istim fekalijama kao i „obični” smrtnici i probijaju se kroz istu saobraćajnu gužvu kao i mi. Samo što to višestruko više plaćaju.

Ne znam kakva je usluga u tim rizortovima, ali znam kakva je u ostatku Crne Gore. Ista ili skoro ista kao i pre par decenija. Spora, bezvoljna, neretko bezobrazna, sa konobarima, taksistima i osobljem koje pokušava da izvaćari goste. Daleko od ekskluzive. Ponuda različitih sadržaja se kreće od luna-parkova i cirkusko-sajamsko-vašarske, preko Dženana i Cece, do fantomskih golf terena u bezvodnom kršu „Luštica beja”. Raznovrsno do tragikomike, a sve daleko ispod turske, pa čak i grčke ponude i servilnosti u doba krize.

Kada je cena u pitanju, Crna Gora daleko premašuje Grčku, ali kaska za Hrvatskom. Sa druge strane, svojom infrastrukturom, smeštajem, uslugom, lepotom i tradicijom, Hrvatska je privukla platežnu klijentelu iz Zapadne i Severne Evrope. Crna Gora je privukla Ruse. I Rusi su je izgustirali i sada idu dalje sa svojim parama, da ih peru u nekim drugim morima. Tim pre što im je Crna Gora uvela sankcije (kraj vica) i politički se distancira od njih. Dakle, Crna Gora ostaje bez ciljne klijentele, pogotovo one platežne.

I šta onda ostaje Crnoj Gori, sada kada su ruske pare završile po džepovima plemenskih poglavica, a ne u infrastrukturi i smještaju?

Isto što i do sada. Kuknjava na loše sezone. Proklinjanje kišovitih ljeta i rata u Ukrajini.

Sve je lakše od susreta sa sopstvenim likom u ogledalu.


четвртак, 18. септембар 2014.

ZASLEPLJENOST

O fascinantnom fenomenu „novakomrštva” u pojedinih Srba


„Ne mogu više ni frižider da otvorim, a da ne vidim Novaka”.

„Dosta mi je njegove porodice”.

„Previše se glupira na terenu i van njega”.

„On je neiskren, folirant i manipulator”.

„Ako je toliki patriota, zašto ne plaća porez u Srbiji”.

„Ima Srbija i drugih sportista sem njega”.

Ove reči ne izgovaraju ni Rafael Nadal, ni Endi Marej, pa čak ni Noletu tradicionalno nenaklonjeni Rodžer Federer. Ne. Ove reči stižu svakodnevno sa mnogo bližih merdiijana. Srpskih.

Da. Ovo o svetskom broju 1 muškog tenisa misli nemali broj naših zemljaka. I to onih obrazovanih, dovoljno pismenih da koriste internet.

Zašto?

Umesto nekih tipskih odgovora poput ljubomore/pakosti/zavisti i nemanja sopstvenog života, smatram da ovom fascinantnom fenomenu „novakomrštva” treba posvetiti više prostora i vremena. I to taksativno.

1)      „Ne mogu više ni frižider da otvorim, a da ne vidim Novaka”.

Novak Đoković je svetska sportska mega-zvezda. Jedna od 10 najvećih na svetu. Ne u zemlji, Ne u Evropi. NA SVETU. To znači da ima milione fanova širom sveta i da se sve vodeće svetske TV kuće i voditelji otimaju o delić intervjua sa njim. To znači da on ne može slobodno da šeta ulicama Njujorka, Londona, Tokija i Melburna, bez toga da ga presreće armija obožavatelja i znatiželjnika.

Mi Novakove popularnosti u svetu nismo svesni, a pogotovo nismo svesni nesrazmere sa popularnošću u Srbiji. Njegova zastupljenost u sprskim medijima je smešna u odnosu na svetske. Osim ako pod svetskim medijima ne smatrate naše tabloidne lešinare. A ako čitate „žutu” štampu, ne možete i ne smete da se žalite, jer zaslužujete sve imbecilne detalje njegove svadbe, kao što ste zasluživali i sve detalje jedne ranije „svadbe veka”, malo južnije, sa sve srpskim vojnim uniformama, puškama i svinjskim glavama. A kapiram da vam je i ta svadba ipak bila više prirasla srcu i vašim korenima od jednog realno poprilično neekstravagantnog venčanja svetskog broja 1 muškog tenisa i njegove trudne verenice.

2)      „Dosta mi je njegove porodice”.

Čovek u životu ne može da bira samo dve stvari. Gde se rodio i porodicu koja ga je napravila. Samim tim, to nije mogao ni Novak. Kao i svaka, i njegova porodica je daleko od savršene. Razlika je u tome što su njegovi roditelji, braća i familija napravili svetskog šampiona, jednog od najboljih tenisera svih vremena i najboljeg srpskog sportistu svih vremena i učinili su to sami, u najgore vreme za Srbiju, u Srbiji.

A šta su moja i vaše porodice za to vreme uradile?

3)      „Previše se glupira na terenu i van njega”.

Novak je šoumen, čovek rođen da igra veliki tenis, ali i da se pritom dobro provodi, zabavljajući i ljude oko sebe. Upravo to ga čini mega-popularnim i drugačijim od npr. Rafe i Fedeksa. Svaka era je imala po jednog takvog tenisera. Pomenimo samo Mekenroa koji, gle čuda, obožava Noleta i Agasija, koga i dan-danas većina Amerikanaca smatra za najpopularnijeg tenisera ikada. Ne velikog šampiona Samprasa, već luckastog polu-Grka u pocepanim bermudama, farbane kose, sa sve minđušama i drečavim majicama. U poređenju sa obojicom, Novak je šarmantni engleski batler sa pristojnim smislom za humor.

4)      „On je folirant i manipulator”.

Kada je prenemaganje na terenu u pitanju, slažem da je Nole do 2011. bio sklon vrlo otužnim predajama mečeva. Rešavanjem određenih zdravstvenih problema, to je nestalo kao rukom odneseno. Sada ostaje na terenu do kraja, čak iako u tajmautima povraća ili ne može da podigne ruku ili istegne nogu.

Iskrenost u odnosu na rivale nikada neće i ne može biti ispitana do kraja. Ja Novaka ne poznajem i nisam sa njim u svlačionicama nakon njegovih pobeda ili poraza. Ono što znam je ono što vidim. Vidim čoveka koji uvek pohvali protivnika i posveti njemu veći deo pres-konferencije ili govora posle meča, čak iako pre toga rida od sreće što je po drugi put prigrlio vimbldonski pehar. Vidim čoveka koji sporne sudijske situacije neretko prepušta protivniku, iako to možda znači gubitak tog jednog dragocenog prelomnog poena koji može odrediti sudbinu čitavog meča. Čujem mladića koji nikada nijednom svojom izjavom nije omalovažio nijednog svog protivnika u intervjuima, iako su se neki od njih na njega neretko ostrvljivali. Vidim šampiona koji se ne uznosi u pobedi, a ne unižava u porazu.

5)      „Novak je kvazipatriota i samo gleda kako nešto da ućari od Srbije”.

Novak Đoković nema nijedan jedini razlog da uopšte bude patriota. Srbija njemu i njegovoj porodici nije dala aposlutno NIŠTA. Ni stipendiju, ni krov nad glavom, a da ne govorim o nekakvim uslovima za treniranje i profesionalni razvoj. Osim ako naravno tu ne računamo sankcije, ratove i bombe. Tamo negde preko dobio je terene, rekete, smeštaj i trenere. Dakle, imao je sve razloge ovog sveta da se okrene i Srbiju više nikada i nigde ne pomene. Pa ipak, on to neumorno čini. Spominje je, reklamira potpuno besplatno i menja sliku široke svetske javnosti o njoj nakon katastrofalnog imidža brižljivo stvaranog dvadeset godina. To vam može potvrditi svaki stranac kojeg pitate o našoj zemlji, ako strance poznajete i u inostranstvo putujete.

Što se tiče vaćarenja Srbije, ne sporim primer teniskog centra „25. maj”. Srpska država uspela je da spreči potencijalno mutnu radnju sa tim teniskim zemljištem. Bravo za Srbiju!

6)      „Ako je toliki patriota, zašto ne plaća porez u Srbiji”.

Ah, pitanje svih pitanja. Zašto i nama ne da neke pare? Zašto ih ne vrati u Srbiju? Zašto je prijavljen u Monaku?

Odgovor ne može biti jednostavniji.

Porez se plaća tamo gde se zarađuje plata. Novak svoju platu ne zarađuje u Srbiji i ne živi u Srbiji. Takođe, za razliku od domaćih tajkuna koji su izvukli MILIJARDE preko of-šor računa, on svoje prihode plaća tamo gde je prijavljen.

Ali to nije bitno. Bitno je gde Novak plaća porez. Treba da ga plaća Srbiji. Srpskim političarima, koji će ga nesebično proslediti do naših računa, kao što su to i radili proteklih 20–70 godina.

Novak vraća Srbiji pare kroz donacije, bespovratne, beskamatne. Donira milione svog i novca drugih bogatih ljudi koje animira za probleme Srbije. Daje ih u vrtiće.

Ali ni to nije dovoljno. Novak mora da plati još, ne bi li pokazao i dokazao da je istinski patriJota. Za razliku od nas, koji se ubismo da redovno plaćamo poreze na imovinu, dajemo svima fiskalne isečke i prijavljujemo naše zaposlene. Samo Đokovića da ulovimo i rešismo probleme srpskog budžetskog deficita.

7)      „Ima Srbija i drugih sportista sem njega”.

Ima. Hvala bogu, ima ih dosta. I imaće ih još mnogo. I volimo ih. I možemo da ih pratimo i dajemo im pažnju ako to želimo. Ali mi to ne želimo. Nas ne zanimaju vaterpolisti, odbojkaši, veslači, strelci, atletičari. Ne. Nas zanima fudbal, eventualno košarka. A ako biram između seoskog fudbala, kancerogene košarke i Novaka, ja dilemu nemam. Biram Novaka.

8)      „Ti si zaslepljen Novakom”.

Jesam, priznajem. Zaslepljen sam Novakom Đokovićem. Ne Novakom šampionom, ne Novakom zabavljačem, ne Novakom humanistom. Ne, zaslepljen sam Novakom kao simbolom. Simbolom uspeha autsajdera, koji se sam sa porodicom izborio za tron u nečemu o čemu ni pre ni posle njega nismo i nećemo imati pojma. U tenisu. Belom sportu. Bogataškom sportu. Zaslepljen sam Srbinom koji se ne stidi da da tim uštirkanim belim kragnama kaže ko je, šta je i odakle je. I da to uradi na pet svetskih jezika. Sa osmehom na licu i uz neizbežni geg. Dok pobeđuje najbolje gladijatore svih vremena, u inat arijevskoj publici pored terena, koja ne voli uljeze. U inat pakosnicima pored TV i kompjuterskih ekrana. U inat svima. I baš zbog toga verujem u njega i navijam za njega više nego kad igra Zvezda. Nerviram se zbog njega kao da je na njegovom mestu moj rođeni brat.

Jeste, zaslepljen sam.

Mogao sam i gore da prođem. Mogao sam da kliknem na rubriku „Estrada”. Verovatno bi mi bilo lakše, a i manje bih vas nervirao. Ali, šta ću kad volim hendikep mečeve. Kao i Novak.


SLIČNE TEME:
(NE)PRAVDA JEDNE LOPTICE

недеља, 14. септембар 2014.

POVRATAK DŽEDAJA

O neuništivoj srpskoj košarkaškoj Sili


Košarka. Jedna od mitskih srpskih reči. Dobro znana reč. Pradavna. Naša reč. Naš sport. Naša sportska imperija stvorena u poslednje tri decenije prošloga veka. Umorna srpska reč. Baš kao i ova zemlja. Zaboravljen pojam. Skoro, pa izumrla veština. Do koliko juče.

Do juče, kada su se neke nove „imperije” podsmevale našim posrtanjima u grupi A Svetskog prvenstva u Španiji. Španiji koja je prihvatila organizaciju samo ako bude potpuno razdvojena od Amerikanaca u žrebu. Španiji koja je uoči četvrtfinalnog meča sa Francuskom uvežbavala ceremoniju dodele zlatne medalje svojoj reprezentaciji. Španiji koja je postala „kaznena ekspedicija”, bez da je vezala dve titule. Španiji koja je koristila posrtaj srpske košarkaške imperije da nas „nabije” 30 razlike onda kada smo bili bez Tea Skajvokera i sa umornim Jodom Ivkovićem pored aut linije. I nabili su nas i ostavili nas, misleći da smo mrtvi, učinivši pritom veliku grešku potcenjivanja protivnika na umoru.

Već u grupi u Granadi, bili smo malo manje mrtvi. Zapravo, bili smo blizu zatvaranja životnog kruga i ponovnog rađanja. A kao i svaki početak, i ovaj naš bio je pakleno težak. Mada se teško može reći da jedna nacija ponovo počinje ako na svom kontu ima jedno olimpijsko, pet svetskih i osam evropskih zlata. Ali, sve je to izgledalo kao pradavna prošlost pred sa zebnjom iščekivan meč osmine finala protiv neporaženih Grka. Grka koje nismo dobili na zvaničnim takmičenjima još od legendarnog Bodiroginog šutiranja reklama po Atini 1998.

Kako nas istorija uči da ništa nije izvesnije od njenog ponavljanja,  tako je bilo i ovaj put. I tada, kao i sada, sve je stalo u taj prvi eliminacioni meč. I tada, kao i sada, ispraćeni smo na veliko takmičenje bez pompe, uz podsmeh na pomen 12 odabranih i nepoverenje. I tada, kao i sada, najbolji igrači povedeni su na turnir bez ijedne pripremne utakmice, povređeni, sa nadom da će biti spremni za eliminacije i da ćemo do njih uopšte doći. I tad, kao i sada, kockanje se isplatilo. I tada, kao i sada, glavni ulog u tom kockanju, bio je isti čovek.

Aleksandar Saša Đorđević.

U Atini 1998. je kao igrač grupnu fazu proveo na terapijama, čekajući svojih 7 vezanih poena protiv zahuktale Argentine koja će u narednim godinama izrasti u giganta svetskih razmera. U Madridu je kao selektor čekao Teodosića i Krstića čitave pripreme i kroz grupnu fazu. I baš kao što je svojom trojkom, ulazom pod koš i slobodnim bacanjima unovčio sve čipove Željka Obradovića, tako je ovog leta on bio taj koga su proglasili vizionarem kada su upravo Teo i Krle bili predvodnici srpskog košarkaškog stampeda koji je u oblaku prašine ostavio izgažene favorizovane „helene”, „karioke” i „trikolore”.

Bio je to prvi od četiri ključna delića koje je Sale „Nacionale” doneo u našu polupanu košarkašku slagalicu, decenijama razvlačenu jadranskim ligama, patološkim rivalitetom Čovića i Vujoševića, menadžerisanjem i najezdama strancama sumnjive boje, mirisa i kvaliteta. Prvi, ali i najmanje bitni delić.

Ako je vera u već diljem Evrope etabliranu Teovu lucidnost i Krletovu pouzdanost dala dodatnu snagu „plavima” da u potpunosti zaustave protivnike predstavljala samo finu dogradnju, povratak vere reprezentativaca u same sebe bio je temelj našeg neočekivanog uspeha. Od svih delića koje smo rasuli u periodu posle 2002, taj je bio najveći problem. Ako se izuzmu kratkotrajni bljeskovi u 2009. i 2010, Srbija je u košarci bila postala gubitnička ekipa. Baš ono iz čega smo crpeli snagu za nestvarne povratke iz mrtvih, u poslednjoj deceniji bio je uzrok mnogih teških i tesnih poraza u prelomnim trenucima takmičenja. Znao je to Sale, i zato je sav pritisak skinuo sa igrača i preuzeo na svoju lamentirajući frazeologiju o „miru u glavi i vatri u srcu”. Znao je kolika je ta filozofija donela i njemu kao igraču i nama kao zemlji. I zbilja, naši momci od osmine finala više nisu gubili glave i više se nisu osvrtali za sobom. Gazili su, gledali sebe i išli dalje bez euforije. Baš kao što je Đorđević nemilosrdno tovario koš Litvanaca, Italijana i Grka devedesetih. Ni tada, kao ni sada, nije skakao od sreće, nije psovao saigrače, a sudijama je prigovarao samo kada bi stvarno preterali, poput završnice ratova sa novokomponovanim španskim i francuskim „imperijama”. Mirnoća koju je zračio, poticala je iz drugog po veličini i značaju nedostajućeg komadića šampionskih puzli.

Autoriteta.

Čast Ivkoviću, ali se njegovo prihvatanje usijanog srpskog košarkaškog krompira ipak zbilo pred sam kraj njegove karijere, što su pojedinci nemilosrdno zloupotrebili. Kada se na to nadovezao trend otkazivanja, briga za lične karijere i biranje novca umesto trobojke, rezultati su u najmanju ruku ispali polovični. Srebro sa EP, četvrto mesto sa SP i dva osrednja plasmana na kontinentalnim smotrama 2011. i 2013. Nakon na jedvite jade izborene vize za ovogodišnje planetarno takmičenje, bilo je izvesno da je došlo vreme za novu krv. Nekoga ko se kao trener nije kalio u bivšoj SFRJ i ko nije jedan od četiri jahača „Apokalipse” srpske trenerske „Al-Kaide” (Ivković, Obradović, Pešić i Maljković). Taj neko je mogao biti samo neko sa osrednjim rezultatima ili čovek bez previše iskustva. KSS se kockao i u vatru bacio velikog igrača, ali i neiskusnog trenera. Kako se nije mogao podičiti rezultatima u ulozi stratega, Sale je igrao na ono za šta je svaki klinac koji se bavio košarkom u protekle dve decenije znao i čuo. Na sebe kao igrača. Odigrao je i nije pogrešio, izolujući incident sa Micovom kao usamljeni primer dokazivanja ko je kokoška, a ko jaje. Sa ponovnom pronađenom muškošću i aurom legende, Sale je mogao da se na miru posveti onome što je za sve nas bila najveća nepoznanica, ispostaviće se bezrazložno.

Taktici.

Kao igrač, bio je racionalan i dirigent koji je sve konce uvek držao u svojim rukama. Kao bivši rasni napadač, sa samo jednim i po rasnim napadačem na raspolaganju (Teo i pola „učitavajućeg” Bogdana), u ulozi trenera posvetio se onome što mu je jedino preostalo. Čitanju protivnika i kolektivnoj odbrani. I taj zadatak je uradio za čistu „desetku”. Ako izuzmemo Batuma sa druge planete, Sale je „doktorirao” u klasi daleko iskusnijih taktičara na klupama Grčke, Brazila i Francuske. A sa njim su doktorirali i njegovi puleni, izvučeni iz senki prosečnosti na svetlo gladijatorske arene u vidu TIMA nemilosrdnih ratnika.

Realne domete „plavih” košarkaša trenutno je jako teško sagledati, bez obzira na ishod finalnog meča sa vanzemaljskom SAD. Kao prvo, ovo može biti samo bljesak poput onog u Poljskoj 2009. Kao drugo, ovoj ekipi nedostaje barem pet vrsnih povređenih i nepozvanih igrača (Nedović, Milosavljević, Lučić, Mačvan i Marjanović). Kao treće, ovo su sve sami momci mlađi od 25 godina, koji tek treba da ratu, sazrevaju i igraju velike utakmice u klubovima i reprezentaciji. Mnogo nepoznanica, sa izazovom Olimpijade pred nama.

Jedno je ipak sigurno. 

Posle dugo, dugo godina, košarkaška Sila je opet sa nama i u nama i najsnažnije teče kroz našeg selektora.

Džordž Lukas bi rekao: „Neka je Sila sa vama”.

Ja kažem: „Neka je Sale sa nama”.


SLIČNE TEME:
ZEMLJA KOŠ(M)ARKE


петак, 5. септембар 2014.

ODLAZAK URAGANA

O najvećem komičaru moje generacije


Tog 11. avgusta 2014. godine, ovaj svet je postao dosadnije mesto. Nakon višegodišnje borbe sa zavisnošću od alkohola i droga, te depresijom, Robin Vilijams odlučio je da sam prekrati svoje ovozemaljske muke. Jedan život i jedan čovek koji su meni, mojim vršnjacima, ali i generacijama pre moje doneli toliko smeha, napustili su nas na jedan nadasve tužan i mučan način. Time se nesretni glumac samo pridružio čitavoj plejadi svojih kolega komičara koji su svoje živote završavali u dubokim psihičkim problemima.

A ništa nije ukazivalo na to, kada je početkom osamdesetih na veliku scenu tresnuo sirov glumački i komičarski talenat koji se iskalio po različitim pozorišnim i komičarskim trupama. „Mork i Mindi” bila je Robinova velika ulaznica za svet televizije, ali je već od samog početka bilo jasno da se njegov ogroman potencijal neće zadovoljiti samo sa formom od dvadeset minuta smeha studijske publike.

Prvi filmovi bili su neprimetni, te je tek 1987. donela prvi pravi veliki proboj i to direktno do nominacije za „Oskara” za glavnu mušku ulogu, po mnogima i njegovu najbolju ikada. Vilijamsov Edrijen Kronauer kao radio voditelj na američkom vojnom radiju moju generaciju naučio je da šta je pesma „What a wonderful world” Luja Armstronga, a čitav svet zadivio je energijom, humorom i ljudskošću svog lika u „Dobro jutro, Vijetname”. Pa ipak, „Akademija” je i ovde promašila zicer, dajući „dečaka” u ruke Daglasovom Gordonu Geku. Za utehu, ostaje drugi od ukupno pet „Zlatnih globusa”, prvi zaslužen na velikom platnu.

Međutim, vremena za gubljenje nije bilo. Nove prilike munjevito su se nizale i posle samo dve godine Vilijams je ponovo bio u poziciji da dokaže i pokaže da nije samo zabavljač, imitator i komičar, već i ozbiljan dramski glumac. Taj spoj njegovog šarma i ozbiljnosti odlično je preneo ispred kamere Pitera Vira u „Društvu mrtvih pesnika”, stvarajući time možda i pomalo precenjeni kultni status filma za čitavu jednu generaciju mladih glumaca i gledalaca. Još jedna nominacija otišla je u vetar, ovoga puta više nego zasluženo, u ime Danijela Dej-Luisa i njegovog Kristija Brauna u „Mojem levom stopalu”.

Drama mu se osladila, te je tako Robin odmah snimio još dva veoma ozbiljna filma, „Buđenja” i „Kralja ribara” pod palicom neponovljivo neobičnog Terija Džilijama, koji mu donosi još jednu nominaciju u „Kodak” teatru. Partneri su mu sada etablirana holivudska imena, poput De Nira i Džefa Bridžisa, a njegove uloge počinju da otkrivaju i glumčevu mračnu, tužnu i pomalo šizofrenu stranu.

Stoga je i povratak matičnom žanru, u urnebesnom rimejku Hofmanove „Tutsi”, i Vilijamsu i „Gospođi Dautfajer” doneo preko potrebno opuštanje i hvalospeve kritike, u vidu još jednog „Zlatnog Globusa”. „Kavez za ptice” nastavio je u istom ritmu, zabavljajući publiku u priči o gej paru koji se pretvara da je strejt ne bi li se dopao tazbini.

U istom, paklenom ritmu, nastavlja i Robin Vilijams, dostižući svoj kreativni, dramski i ljudski vrhunac pred sam kraj devedesetih godina prošloga veka. Posle mnogo muke, „Oskar” je najzad tu, doduše za epizodu u „Dobrom Vilu Hantingu”, ali to ne umanjuje značaj priznanja za sjajne uloge koje su prethodile solidnoj roli psihijatra što talentovanog Meta Dejmona izvodi na pravi put. Melanholija u ulozi se ne može skriti, baš kao ni u „What dreams may come”, u kojem zlokobno naslućuje svoj kraj. Iste, 1998. godine, u svoj CV upisuje ulogu koja ga možda i najbolje opisuje van ekrana, u „Zakrpi Adamsu”. Iako poprilično patetična, ova istinita priča o lekaru koji je lečio ljude smehom i lepom rečju predstavlja sve ono što su o poznatom glumcu govorili oni koji su ga privatno poznavali.

A Robin i jeste lečio smehom, nikada ne zaboravljajući pozorište i stend-ap formu. Tu, na daskama koje život znače, možda smo bili najnezaštićeniji pred njegovom beskonačnom energijom i duhovitošću. Bili smo izloženi, ali smo morali biti i brzi ne bi li ga ispratili u šalama, gegovima, imitacijama i svoj političkoj nekorektnosti kojom nas je izlagao. Ako postoji nešto što se može smatrati komičarskim vrhuncem Robina Vilijamsa onda je to spektakularno urnebesnih sat i po u pozorištu u Bruklinu iz 2002. godine, višestruko jačih od bilo kojeg ksanaksa, valijuma ili opijata kao leka za loše raspoloženje i depru.

Upravo ta, 2002. godina, bila je i godina poslednjeg relevantnog i značajnog ostvarenja u glumčevoj karijeri, Nolanove „Insomnije”, u kojoj će, gle paradoksa, glumiti istinski poremećenog negativca pored kolosa Ala Paćina. Mračna strana je opet tu, uznemirujuće uverljiva i na našu žalost, sve više i više prisutna, gurajući Robina u godinama koje slede u osrednja ostvarenja i skrivanje iza mikrofona za pozajmljivanje glasa u crtaćima.

Kada se uzme u obzir način na koji je skončao, sa velikom dozom sigurnosti se može reći da gospodin Vilijams i nije previše glumio u svojim nastupima. Izgleda da se samo jako uspešno krio iza vrtloga onomatopeja, kreveljenja i toalet humora.

U jednoj od brojnih posveta koje ovih dana kruže medijskim etrom čuveni američki TV voditelj Dejvid Leterman ga je možda i najbolje opisao jednom rečju.

„Uragan”.

I zaista, Robin Vilijams je to i bio.

Uragan. Uragan života. Elementarna nepogoda duhovitosti. Oluja ironije. Tornado cinizma. Propraćenim katastrofalnim cunamijima smeha koje je izazivao kada bi se barem na tren pojavio u našim životima koje je toliko bespovratno učinio lakšim, lepšim i vedrijim.

Većina svetskih religija ne dozvoljava samoubicama pravo na zagrobni mir. Tvrde da je samoubistvo najveći greh, jer sam sebi oduzimaš najveći od svih Božijih darova. Dar života.

Iako ne verujem u život posle života i Raj, želim da verujem da je veliki Robin Vilijams našao svoje mesto u nekom od njih, uprkos protivljenju konzervativnih religijskih dogmi.

Štaviše, ako je stvarno istinita tvrdnja da smeh produžava život, onda je Robin Vilijams ništa manje od sveca zbog produžetka miliona Božijih darova života. Verovatno bismo čak mogli da, ako poređamo sve te naše njegovom zaslugom odložene odlaske sa ovog sveta jedan do drugog, i stignemo do večnosti. Večnosti u kojoj će još dugo odjekivati naš smeh nakon što utihnu naše suze zbog njegovog odlaska.


SLIČNE TEME:
FENIKS SKRESANIH KRILA
KRALJ BEZ KRUNE
I GENIJE I LUDAK
IMA NADE (DEO PRVI)
IMA NADE (DEO DRUGI)
IMA NADE (DEO TREĆI)