уторак, 18. јун 2013.

VISOKA DEFINICIJA KINEMATOGRAFIJE


Pripadam generaciji kojoj su prva muzička iskustva bila prožeta pucketanjem gramofonskih ploča. Bili smo raspamećeni pojavom video-rekordera, a kasetama smo dolazili do prvih albuma za naše kolekcije. Dvokasetaši su predstavljali luksuz, a ulazak CD-ova na naše tržište devedesetih je izgledao kao poseta iz daleke budućnosti. Prve kompjutere je većina nas rođenih osamdeset i neke dobila na prelasku vekova, a sa njima i mp3 format muzičkog iskustva. Nakon presporog dial-up interneta, veći protoci podataka su nam omogućili da skidamo čitave diskografije i filmove za nekoliko sati. Veličina fajlova je rasla, a sa njima i kvalitet snimka.

Sveukupni napredak tehnologije je u svojoj nezaustavljivoj evoluciji počeo skromno, sa kartonskim 3D naočarima koje su nas prestravile u trećem delu „Ajkule”, tamo krajem osamdesetih. Dolbi zvuk je bio sledeći iskorak, ispunjavajući bioskopske sale svojom grmljavinom. Paralelno sa napretkom opreme u kinima, kompjuter je sebi krčio put do džepa običnog smrtnika, svake godine mu približavajući po neki segment idealnog filmskog iskustva. Par zvučnika je narastao na sistem 5.1, a potom i na sistem 6.1. Plastika je ustupila mesto drvetu kada su njihova kućišta u pitanju, a diskovi su omogućili bezbedan i brzi prenos podataka. DVD je iz bioskopa uleteo pravo u naše računare, zauzimajući više mesta, ali i pružajući nam kvalitet znatno iznad divx formata. LCD monitori i televizori su u zaborav reciklaže poslali katodne cevi i osvojili na prečac naše dnevne sobe, postavši pritom i naši jedini i zvanični monopolisti na poziciju naših monitora. Dijagonale su rasle, a od skora je tu i kućni 3D. Kompjuter i TV su sada neraskidivo vezani, a to je otvorilo put u najnovijem čedu filmske tehnologije, koje preti da zatvori ono malo preostalih bioskopa i zauvek nas veže za kuću kada je u pitanju idealno filmsko iskustvo. U pitanju su blu-ray i HD (high definition) formati zapisa, osnovni razlog nestanka celuloida iz većine svetskih filmskih produkcija.

U pitanju su, najjednostavnije rečeno, video zapisi više rezolucije od standardne. Kao minimalna veličina se uzima 720 piksela, a za pun HD ugođaj se smatra ona od 1080 piskela. Najčešći format mu je .mkv i on je sada u potpunosti softverski podržan od većine desktop i laptop računara što se mogu naći na tržištu. Grafičke karte godinama unazad poseduju HDMI izlaze koji vam omogućavaju da svoj LCD televizor pretvorite u pravo malo kućno platno. Ukoliko tu još pored vas stoji i neki surround sistem zvučnika, spremni ste za jedno sjajno filmsko putovanje. Putovanje koje će vam zauvek promeniti iskustvo gledanja jednog filma i učiniti čak i kvalitet zapisa u bioskopskim salama ništavan. Osim ako niste deo razvijenog sveta, pa u svom gradu imate neki IMAX bioskop, pa ćete onda imati to zadovoljstvo da vam je celo vidno polje pretvoreno u platno. Biće vam jako teško da se vratite u svet formata .avi, mpeg, .wav, .mp4 i .VOB nakon odgledanih slika u .mkv ili, znatno ređem kod nas, blu-rej formatu. Ređem i kompleksnijem, jer zahteva zaseban plejer i dodatnu investiciju koja se danas meri u (samo) dvocifrenim iznosima u evrima.

Usko vezani za pojavu kompatibilnih i jeftinih digitalnih kamera, novi formati filmskih zapisa su bukvalno preko noći pretvorili stotine miliona Zemljana u potencijalne režisere i gledaoce. Digitalna fotografija i kamera su sve manje i manje i uskoro ćemo ih imati u najvišoj rezoluciji i unutar naših mobilnih telefona. To suštinski znači da će završno poglavlje evolucije digitalne tehnologije svesti na potpunu individualizaciju filmskog iskustva, bilo da je u pitanju stvaranje pokretnih slika sa zvukom ili uživanje u istim.

Sve to mi deluje pomalo zastrašujuće i usamljenički, ali to sam možda samo ja. Pripadnike jedne generacije između generacija, jedan među malobrojnima koji su u stanju da hodaju u oba sveta, i digitalnom i analognom. Naviknut da u društvu gledam filmove, bilo da je u pitanju nečija dnevna soba ili mrak bioskopske sale. Ono što je najbitnije u celoj toj trci sa tehnologijom jeste preživljavanje mogućnosti izbora. Nadam se da će u ovom gradu i ovoj zemlji biti dovoljno razuma i osećajnosti da jedna Kinoteka i pokoji klasični bioskop preživi u svom izvornom obliku. Da mi omogući da se za gledanje „Prometeja” snimljenog namenski za 3D pripremam u dobro znanoj prašnjavoj sali u suterenu Kosovske držeći se za naslone sedišta kada Sigurni Viver kao besmrtna Ripli MekLaren pripali svoj bacač plamena u borbi protiv vanzemaljskih „Tuđina” u remek-delu Ridlija Skota od pre 34 godine. Da i dalje mogu da uživam u šarmu pomerenih titlova i dlaka na celuloidu dok zvuk krči tokom prvih 30 minuta „Odiseje u svemiru” u kojima se ne progovori ni reč. Samo ako mogu da paralelno uživam u kućnom DVD-ju „Apokalipse danas” i u remasterizovanom full HD „Blejdraneru” mogu biti u stanju da pravilno razlučujem o kvalitetima klasika i da ih poredim sa npr. revolucionarnim novim svetom „Avatara” u nekom, Bože zdravlja i kod nas otvorenom „IMAX” bioskopu.

Sve drugo bi samo predstavljalo veliku nepravdu prema decenijama filmskog stvaralaštva i milionima kilometara celuloida koji su obrazovali generacije i uvodili ih u magičan svet sedme umetnosti. I ukidanje slobode i luksuza izbora u kom formatu i okruzenju zelim da pogledam novi film koji me zanima ili neki stari, dobri, iz privatne kolekcije.

среда, 12. јун 2013.

MOŽE BITI SAMO JEDAN MURAKAMI


Za razliku od poznatijeg, priznatijeg i daleko komercijalnijeg Harukija, njegov prezimenjak Rju nam donosi jedan sasvim drugi talas modernih japanskih pisaca. Njegove teme su vezane za novi Japan na potpuno drugačiji način od većine njegovih ispisnika. Način koji ga je i učinio hitom u andergraund kulturološkim krugovima i napravio malobrojnu, ali snažnu bazu obožavalaca.

Mlađi Murakami se naporedo bavio filmom i književnošću i kroz svoje obrazovanje vrlo rano stupio u kontakt sa hipi kulturom što je u velikoj meri i uticalo na njegovo formiranje kao čoveka i pisca. Buntovnik u duši, to svoje neslaganje svetom oko sebe je preneo i u svoja dela. Rju nije zadovoljan novim Japanom koji niče svuda oko njega. On se protivi amerikanizaciji i ismeva vesternizaciju svakodnevnog života najrazvijenijeg azijskog društva. On se ne boji ni da iskaže prezir prema stranim uticajima i sunarodnicima koji ih po svaku cenu oponašaju, bilo da je u pitanju moda, stil života ili kultura. Paralelno sa prikazom smene tradicije globalizmom, Murakami se ne libi da nam pokaže i svo naličje modernog Japana, njegovu dekadenciju u razvrat, poroke i kriminal. Nešto što bi retko koji pisac odlučio da podeli sa svetom oko sebe.

Ono što Rjua čini tako neodoljivim piscem je i njegov stil, jednostavan, čist, neformalan i vrlo, vrlo jasan. Njegove knjige ne umiru u stilskim figurama, nema razmetanja metaforama, skrivenih značenja i poruka. Reči su samo instrumenti, hirurški precizni i od samog početka imaju samo jedan zadatak. Da zavedu čitaoca. I to čine veoma snažno. Murakami je, u nedostatku boljeg poređenja, idealan filmski pisac. To znači da su njegova dela savršena podloga za sedmu umetnost, da je atmosfera koju stvara grafički vrlo lako opipljiva u umu čitaoca i da će čak i oni sa nedostatkom mašte vrlo lako uploviti u njegov svet. I jako teško iz njega izaći, što je posledica njegovog možda i najvećeg kvaliteta kao pisca.

Knjige Rjua Murakamija su nepodnošljivo napeto štivo. Atmosfera koju stvara je toliko realistična, da će vam se za tili čas učiniti da ste vi ti koji hodate skrivenim četvrtima Tokija, i da baš vas vrebaju opasnosti i neverovatni doživljaji iza ugla. Gutaćete strane njegovih knjiga, gonjeni nepodnošljivom željom da saznate šta čeka njegove likove, kakav je rasplet i da li je pravda zadovoljena. I tu ćete doživeti razočarenje.

Japanska kultura je sasvim različita od bilo koje evropske koju ste mislili da znate i poznajete. Uprkos velikom uticaju koji je istrpela nakon poraza u drugom svetskom ratu, suštinski je i dalje veoma različita i od američkog shvatanja života. Samim tim, čitanje bilo kog japanskog pisca, a pogotovo Rjua, zahteva jedan potpuno otvoren um za drugačiju radnju, likove i kraj knjige. Naime, njihova kultura ne poznaje termin zadovoljenja pravde i hepienda. Nije utemeljena na jasnom razlučivanju dobrog i zlog, kako u samim ljudima, tako i u njihovoj interakciji. Zato će vas neretko krajevi knjiga ostaviti šokiranije nego sama radnja, koja konstatno hoda po ivici oštrice realnog i verovatnog. To novi talas japanskih pisaca, predvođen Rjuom, i čini tako zanimljivim i magično privlačnim.

Ukoliko odlučite da stupite u Murakamijev svet, morate biti hrabri i odvažni. Njegove knjige zahtevaju hrabrost i izdržljivost da se preko iznenadnih naleta akcije, trilera i horora pređe. Ukoliko to pregurate, bićete nagrađeni delima koje ćete pamtiti i imaćete veliku želju da pročitate ceo njegov opus.


„Audicija” je već pretočena u vrlo uspešan film i bila je prilika za Rjua da spoji svoje dve najveće ljubavi, kinematografiju i pisanje. Podloga za ovu kratku, ali efektnu novelu je sjajna ideja o organizovanju fiktivne audicije za film, koja za konačni rezultat treba da ima odabir buduće supruge jednog od dvojice producenata. U pitanju je uspešan, miran i povučeni porodični čovek, koji je skoro ostao bez žene zbog njene teške bolesti. Zatvoren i uzdržani mladi otac nije spreman da u svoj život pusti novu emocije. Upravo zato i oberučke prihvata poziv svog najboljeg prijatelja da organizuju kasting za njegovu novu izabranicu, pošto će mu to omogućiti da sa bezbedne udaljenosti odabere onu pravu. Njegovi problemi počinju da se množe kada pomisli da je pronašao to što je tražio u liku mlade i privlačne devojke. Svi znakovi za opasnost su tu, napetost raste iz strane u stranu, ali vas ništa ne može pripremiti na poslednjih desetak strana knjige i njen surovi rasplet.

„U miso supi” je jedna od onih direktnih knjiga, što vas bez uvijanja i preterano dugačkog uvoda smešta u suvozačevo sedište. Vozač je u ovom slučaju vodič kroz noćni život Tokija, mladi čovek sa margine, sa samo jednim zadatkom na svom poslu. Zadovoljiti potrebe svoje mušterije, ma kakve one bile. Taj koncept će biti stavljen na probu kada ga oglas u novinama spoji sa misterioznim Amerikancem, čiji prohtevi prevazilaze sva njegova očekivanja. Taj susret Japana i stranaca će roditi jedno opsesivno-kompulsivno i nakaradno prijateljstvo i pred čitaoce izneti jednog od najupečatljivijih knjiških negativaca ikada stvorenih. Raspleta i konca radnje u klasičnom smislu nema, tako da će evro-američki čitalac ostati uskraćen za očekivane odgovore. Iako nije preneta na veliki ekran, ova triler i horor priča to svakako zaslužuje.

Ukoliko ste ljubitelj dobre akcije, trilera i horora sa primesom fantastike, a pritom vas privlači Daleki Istok i Japan, teško da može biti zanimljivijeg pisca za vas od Murakamija. Ali ne Harukija, već Rjua. Upamtite to ime.



четвртак, 6. јун 2013.

ЦРВЕНО-БЕЛА ГЛАВА СРПСКЕ ВАТЕРПОЛО АЖДАЈЕ


           Српски ватерполо је као митска деветоглава аждаја. Одсеците му једну главу, израшће нова. Две Партизанове главе су заменили Бечеј и Црвена звезда. Ту је сад и Раднички. Европа опет дрхти. И тако већ 40 година.

Фудбал на овим просторима никада и није представљао неки претерано успешан спорт. Рукомет је умро заједно са СФРЈ. Кошарка је нестала у СРЈ. Одбојка се истрошила кад и СЦГ. Обнављање српске државности нам је право ниоткуда донело тенис и наставак светске владавине у једином колективном спорту који нису убиле санкције, изолације, беспарица и криминал. Ватерполу.

Партизанова школа је била прва која је похарала Европу, крајем шездесетих и почетком седамдесетих. Санкције су донеле одмор и шансу Италијанима, Мађарима и Шпанцима да дођу до даха. Генерација Шапића и Ћирића је из Бечеја покорила Стари континент и на преласку између векова и пренела златну жицу у репрезентацију којој до дана данашњег недостаје само олимпијско злато. Велика смена генерација 2010. се није одразила на резултате. Европска и светска злата су опет ту, око вратова Партизанове деце, баш као и седма Лига шампиона. Економска криза тешко погађа овај некомерцијални спорт и непресушни таленат се са Бањице прелива и у друге клубове. Из мртвих се враћа Црвена звезда, а преко ноћи се рађа и крагујевачки Раднички. Најјаче првенство у историји српског ватерпола доноси Еврокуп у Шумадију, а Лигу шампиона у црвено-белу породицу. Европа, ЛЕН и дубровачки дрим-тим су у шоку. Само једно питање провејава на базенима диљем најстаријег континента:

„Срби, докле више?”

Одговор је једноставан.

Заувек.

Зашто? 

          Одговор није једноставно дати.

Нисмо морска земља већ више од двадесет година. Нису то ни Мађари, па су велесила. Инфраструктура нам је на никад беднијем нивоу, па тако у Београду условне базене бројимо на прсте једне руке. Пливачи и ватерполисти деле термине са грађанством. Будимпешта има преко 100 базена. О Грцима и Шпанцима је излишно и говорити. Таленат је ту, увек је и био, али он није довољан. Нико ме неће убедити да у једној Русији или Америци нема више деце талентоване за ватерполо.

Са друге стране, тренерска струка нам је брижљиво стварана деценијама. И наставља да се ствара. Афера нема и оне се своде на функционере који не успевају да обезбеде довољно средстава за спорт који још увек нема ни своју самосталну рубрику на сајтовима. Бивши играчи држе примат у свим структурама српског ватерпола и политичари су ретки и врло заменљиви. Дакле, о трофејном спорту се старају они који су и освајали претходну генерацију трофеја. Здрави уплив свежих кадрова омогућава и правилну селекцију играча, које су трофеји и привукли да се њиме баве. Односи међу клубовима су нормални, без тензија, препуцавања и зле крви. Навија се паклено, али коректно. Играчи Црвене звезде и Партизана чак и тренирају заједно, у припремама пред велике утакмице. Ако изузмемо одбојку, као врхунац господског спорта, ватерполо је један од ретких у којима можемо причати искључиво и само о дешавањима у базену, а не да се бавимо закулисним радњама, теоријама завере, куповинама судија и сл. Вероватно и због чињенице да великих пара у овом спорту нема, а како стоје ствари, неће у догледно време ни бити. Управо тај недостатак финансијске атрактивности га и чини спортом у правом смислу те речи. А беспарица је одличан увод у причу о најновијој глави српске ватерполо аждаје. Црвеној звезди.

Секција клуба која је представљала црну рупу спортског друштва је за својих шездесетак година постојања имала само кратки бљесак почетком деведесетих под руководством тајкуна/заљубљеника у ватерполо на руководећем месту и неколико репрезентативних асова у базену. Ултраталентована генерација са краја те деценије коју су предводили Шапић и Ћирић је испуштена и без динара препуштена Бечеју који се са њима попео на кров Европе. Нови век доноси тешку декаденцију у дуговања, која и воде до гашења клуба 2010. године. Нови клуб није, попут кошарке, представљао франкенштајновску комбинацију са другим тимом, већ је потпуно рестартован и свој пут кренуо од почетка, тј. од самог дна. Предвођен ентузијазмом донедавних играча, Виктора Јеленића и Дејана Савића, кренуло се у селекцију клинаца и напредовање кроз ниже лиге. Ухваћен је прикључак са суверено доминантним Партизаном и солидном Војводином. Када је Про Реко прогласио банкрот, прилика је оберучке зграбљена, уз обећану политичку помоћ око сређивања финансија. Политика и спорт никад нису имали заједничке интересе и тако је било и овај пут. Финансијска голгота је прешла у егзистенцијалну и чинило се да ће легенде српског ватерпола Прлаиновић, Рађен, Шефик и Душко Пијетловић отићи недовршена посла. Инат, жеља за доказивањем, магична привлачност црвене и беле боје на капици, тек, расплет из хорор филмова се није десио.

Десило се нешто невероватно и нестварно. У доба владавине пара, десила се победа спорта, спортиста, труда, рада и љубави према спорту и клубу. Десило се још једно српско ватерполо чудо, овај пут од клуба који је био маргина домаћег такмичења, а камоли евро-купова. На шок и неверицу Европе, побеђен је квалитетнији клуб у првенству и Купу, а затим и у Лиги шампиона. На срце. На гонаде. На оданост навијача који су пренели фудбалску атмосферу на трибине пливалишта. На тренера мотиватора. На одбрану, на голмана. На искусне играче који су са собом повукли и неке нове клинце да брже сазру и постану готови играчи за репрезентацију. Десила се магија искрености српског ватерпола.

На радост целе нације, и црно и црвено беле. Играче одрасле у црно-белом су допунили неки нови клинци и израсли у паклени тим. Нико зато неће ни замерити Прлаиновићу што је ову титулу ставио за нијансу испред оних са Про Реком и Партизаном. Он је профи и све те титуле је крваво одрадио. Ова са Звездом му је само мало дража срцу. Сутра ће и он заменити клупску капицу репрезентативном и наставити да терорише голмане и да краде лопте нападачима. Заједно са осталим асовима из Звезде, Радничког и Партизана.

У суботу је Звезда била та која је на Бањици написала још једну сјајну страницу наше ватерполо историје, исписујући притом своју најславнију причу. Побеђен је скупљи и бољи хрватски тим у нашем најтрофејнијем колективном спорту. Као Србин и звездаш, ја једноставно не могу бити поноснији.