понедељак, 27. април 2015.

ARHITEKTA KOJI JE VOLEO VOZOVE

Prvi deo moskovskih dnevnika

FOTO: cambooth.net 

Od kad sam počeo da putujem, mesto broj jedan na mojoj listi gradova za posetiti pre smrti zauzima Moskva. Preciznije, zauzimala je do pre nekoliko meseci kada sam je konačno i obišao, ispunivši time najveću želju neugasivog poroka obilaska novih meridijana i upoznavanja novih kultura.

Zašto baš Moskva?


Zbog prostranstva, megalomanije, istorije, muzeja, vojnih muzeja i zbog – vozova. Preciznije, metroa.


Kao dete sam maštao da budem pilot i astronaut. Kao srednjoškolac, za arhitekturu sam se odlučio tek nakon bombardovanja srpskih mostova u proleće 1999. Kao student, sačekao sam do četvrte godine studija da bih shvatio da je urbanizam ta uža specijalnost ogromnog arhitektonskog polja znanja kojom želim da se bavim u životu i ceo moj život. Kao urbanista, trebalo mi je nekoliko godina da bih razvio poseban fetiš ka šinskim kapacitetnim sistemima javnog gradskog prevoza, od kojih je najpoznatiji vid metro.
Moskovski metro sistem je najveći na svetu.

Da, najveći. Sa 12 linija i 185 stajališta dnevno preveze između 8 i 9 miliona putnika. Više nego londonski i njujorški sistem zajedno. Više od jedne Srbije dnevno. Više od jednog celokupnog Pariza. Dnevno.

No, to su suvoparne cifre na papiru. Kako izgleda kontakt sa moskovskim Metropolitenom iz prvog lica? Kao i svaki metro-sistem, u pitanju je slika i prilika organizovanosti jednog grada, njegovih tehnoloških i civilizacijskih dostignuća, kao i ogledalo higijene i svesti njegovih građana.

Put do Metropolitena nas je vodio preko „„Aeroekspresa”, prigradskih vozova koji metro-sistem povezuju sa tri moskovska aerodroma. U pitanju su bile besprekorno čiste i ganc nove kompozicije klimatizovanih električnih vozova koji saobraćaju na svakih pola sata. Cena karte za vožnju u jednom smeru iznosi oko 5 evra. Naš „Aeroekspres” nas je ostavio na stanici Kijevskaja i odatle kreće naš silazak u Moskvu ispod Moskve, njen metro.


Jedan tipičan popodnevni špic u moskovskom metrou

Iako je u pitanju bilo rano jutro, Metropoliten je već vrio. Kijevskaja je stanica na kružnoj liniji i kao takva je mesto presedanja. Zahvaljujem Bogu što znam ćirilicu, pošto je skoro sve na njoj. Oznake na engleskom ne postoje, dok boje i označavanja na podu pomažu. Lavirint stepeništa i eksalatora je na početku zbunjujuć, ali naši sjajni domaćini uskaču i daju prve instrukcije. Arhitekta u meni sa svakim pređenim metrom se sve bolje i bolje orijentiše, nalazeći logiku u premošćavanju metro linija na različitom nivou. Još kada bih naučio to jedno slovo razlike između reči za ulaz i izlaz (выход-вход), bilo bi sjajno. Ali vremena za mnogo razmišljanje nema, baš kao ni za uživanje u arhitekturi same stanice. Stiže voz. Po dizajnu, reklo bi se iz sedamdesetih (ispostaviće se iz 1976) i veliki displej na početku perona se poništava. Reka ljudi izlazi, ustupajući mesto drugoj reci. Svi strpljivo čekaju sa desne strane i bez guranja, ali efikasno staju u kompozicije. Nema trčanja, jer je sledeći voz tu za 60 do 135 sekundi. Možete sat da navijate po tom tempu.

A tempo je istinski zastrašujuć, pogotovo u špicu. Svaki voz u sebi krije hiljade ljudi, kao i mnogo od njihovih navika. Pored vrlo striktnog poštovanja staničnog i vagonskog bontona, sve je veoma čisto. Nije novo, ali je savršeno čisto. Nema grafita, polupanih i vandalizovanih  kompozicija, nema guranja, psovanja, pljuvanja, ali ni toaleta. Zato ima zasebnih jedinica tzv. „Metro policije”. Starijima, ženama i deci se mesta ustupaju bez pogovora. I čita se. Stalno se čita. Bilo da su u pitanju analogne ili digitalne verzije knjiga, one su u rukama skoro svakog drugog-trećeg putnika, bez obzira na godine. Tu, u vagonima, takođe spoznajete jedan od aspekata veličine ovog grada.

Moskva je epicentar jednog čitavog drugog dela planete.

Rusi koji govore i izgledaju kao Mongoli, Rusi koji govore i izgledaju kao Arapi, Rusi koji govore i izgledaju kao Japanci, Kinezi... Sijaset nacija, rasa i kultura koje se sve sustiču u gradu ispod grada – moskovskom metrou.

Kako nam je huk vozova i žagor dijalekata ruskog neprimetno i lako postao deo svakodnevice, mogli smo da se posvetimo i posebnoj podtemi moskovskog metroa i jednoj od najvećih turističkih atrakcija prestonice najveće zemlje na svetu.

Stanicama metroa.


Obilazak najlepših metro stanica vam može oduzeti i čitav jedan dan

Izgradnja metroa je započela 1935. godine, a već 1937. je prevozio milion putnika dnevno. Mi smo imali tu sreću da budemo smešteni na „zelenoj”, tj. drugoj najstarijoj liniji, koja je svoj život otpočela 1938. godine. Do kraja Drugog svetskog rata svaka stanica je predstavljala arhitektonsko remek-delo za sebe. Majakovskaja, Komsomolskaja, Elektrozavodskaja, Prospekt Mira, Arbackaja – da navedemo samo neke od najlepših. Od hladnih i jednostavnih modernih mermernih odaja do raskošnih baroknih frizova, lustera i skulptura sa rodoljubivom tematikom. I sve čisto, okrečeno i održavano. Kolika je ljubav Moskve prema svom podzemnom bratu blizancu govori i činjenica da smo posetili stanicu Teatralnjaja, koja je građena i izgrađena tokom Drugog svetskog ili kako Rusi kažu, Velikog otadžbinskog rata.  Metro je bio i mesto Staljinovog štaba tokom opsade Moskve 1941, a u popularnoj literaturi je možda najzanimljivije odslikan u futurističkim postapokaliptičnim romanima Dmitrija Gluhovskog, „Metro 2033” i „Metro 2034”.

Nakon 1945. kreativni izraz u oblikovanju stajališta metroa ustupio je mesto funkcionalnosti i rapidnom rastu Moskve, te su tako arhitekte obeležavale tek poneku stanicu, poput one posvećene Dostojevskom ili najdublju stanicu na svetu, Park Pobede koja se nalazi na dubini od 97 metra, do koje vode eskalatori dugački 126 metara niz koje se do dna spuštate punih 7 minuta.

Obišavši 11 od 12 linija možemo sa sigurnošću tvrditi da budućnost moskovskog Metropolitena izgleda sjajno i blistavo. Vozila se uveliko modernizuju, grade se nove trase, među kojima je najsvežija ona koja povezuje „Siti” sa centrom grada, kao i nadzemni „monorejl” na stubovima od TV-tornja „Ostankino” do Muzeja kosmonautike.

Ali, nadzemna Moskva i njeni muzeji su deo neke druge priče o ovom neverovatnom gradu, koja zaslužuje novih 1000 kucanih karaktera. Barem.


'

уторак, 7. април 2015.

NEOPROSTIVO

O herojima i kletvama


„Mrtva usta ne govore”. Naš narod ne greši u svojim umotvorinama. Omer, Ivan, Milovan i Nebojša sada ne mogu reći ništa. Sve što im se prikači i nakači, odjekivaće u večnosti. Ako neko i pokuša da ih odbrani, biće to protumačeno kao pokušaj očajnika da spere ljagu sa imena heroja.

Heroj.

Jeftina reč. Skupo zanimanje. Naplaćuje se u žrtvi, glavama, krvi. Nesebičnošću. Podvigom.

Piloti su heroji. Ne zbog toga što u ratu mogu sami zaustaviti neprijatelja i preokrenuti tok bitke. Ne. Oni su heroji samom prirodom svog posla. Nenormalnog posla. Jer, čovek nije ptica. Da leti, ne može. Može da napravi komade gvožđa i njima se odlepi od zemlje. Da to čini kratko i uvek uz rizik.

Kažu da piloti nisu baš pod libelu. I nisu. Oni su van libele. Njihove perspektiva je drugačija, zemlja ih sapinje i slobodni su samo kada su gore. Letenje je za njih droga. Ko se jednom navuče, teško se skida. Sve će uraditi da se tamo vrati i da što duže ostane. Preći će preko mnogo prepreka i proći mnoge krugove eliminacije da bi postao deo elite.

Piloti su elita. Vrh koplja svake vojske. Najbolje i najsposobnije što jedna zemlja koja vojsku ima, poseduje.

Mi imamo vojsku. Barem na papiru. U praksi, imamo ostatke jedne nekada velike armije. Imamo i naoružanje te armije, iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga veka. Imamo i ožiljke četiri rata za sobom. Plus neumitan zub vremena i turpiju sankcija, bede i nemaštine. Malo štošta je kroz taj filter prošlo i preživelo. Malo ko.

Preostale su dve krajnosti. Najjači i najslabiji. Par heroja. Nešto aviona, pokoji helikopter i raketa. Takoreći, antika. Vojska je morala biti slomljena, kao jedna od kičmi svakog naroda. Skoro da se u tome i uspelo. Ali, vojska je čudo. Aždaja sa sedam glava. Ne možeš je upokojiti. I u miru je potrebna svom narodu. Jer je po svojoj prirodi organizovana i poštuje neka pravila. I ima još pokojeg heroja u svojim redovima. Natprosek tu i tamo. Čoveka koji samo radi svoj posao.

Čuj, „samo”!

Posao pilota ipak nije baš kao moj i vaš. Kudikamo je komplikovaniji, daleko rizičniji. I zahteva žrtvu, predanost i perfekciju, jer svaka, pa i najmanja, greška može biti kobna. Zato pilot ima diskreciono pravo da kaže „Neću”. A ima i pravo da kaže i „Hoću” i da objasni kako hoće.

Major Omer Mehić nije rekao „Neću” ni pre svog poslednjeg leta. Odazvao se, kao i u Feketiću, Obrenovcu i nebrojeno puta pre toga. Nije odbio naređenje, iako je mogao. Želeo je da pomogne. Sa njim su pošli i Ivan, Milovan i Nebojša. Ušli su u helikopter star 24 godine i uzleteli u maglu i oblake.

Tamo negde u okolini Raške, neki drugi ljudi pogledom su pretraživali tu istu maglu i oblake u grozničavoj potrazi za Omerovim elisama. I ta neuništiva maslinasto zelena ruska mašinerija u njegovim rukama nije izneverila ni ovaj put. Beba je ukrcana put Beograda. Petodnevno odojče bez imena, reanimirano nekoliko puta od strane nekih drugih heroja iz sanitetskih vozila. Šest muškaraca i beba bili su nadomak svog cilja, bezbednosti i kraja još jednog radnog dana. Za njih tako običnog, za nas fascinantnog.

Herojskog.

Ali, herojima se nije dalo. Nije im dato. Zaustavljeni su na pragu dobro poznate sigurnosti heliodroma VMA na Banjici. Omer nije rekao „Neću” kada su ga pozvali da sa odsustva leti u maglu, ali je zato rekao pod kojim uslovima hoće. Rekao je to dvaput. DVAPUT. Rekao je da želi da sleti na VMA. Od njega je traženo da ide na Surčin. Iskao je Omer dozvolu da sleti na svoj dom, Batajnicu. I to ne jednom. DVAPUT. Nije vredelo. Od njega je zahtevano da sleti na civilni aerodrom Surčin. Naređeno mu je.

A piloti ipak slušaju naređenja, kao i svi vojnici. Lanac komandovanja je za njih zakon, čak i kada je nelogičan i krajnje diskutabilan. Tako su učeni, to ih razdvaja od potpune anarhije.


Epilog svi znamo. Omer nije uspeo. Pao je u surčinsko blato i sa sobom odvukao još šest života. Trojice kolega, dvojice medicinara i petodnevne bebe. Pokušao je sve, ali nije uspeo. Možda je za sve kriv nesporazum sa kontrolom leta. Možda je i pogrešio, izgubivši orijentaciju u magli. Možda i jeste bio pijan, kako sada kažu. To nikada nećemo saznati.  Herojska su pleća dovoljno široka da se iza njih sakriju svi direktno i indirektno odgovorni za ovu svinjariju. Ali nisu svemoguća. I slamaju se pod pritiskom. I baš to se i desilo tog kobnog petka 13. marta 2015.

Jedan srpski heroj se slomio. Nije izdržao. Preopterećen je. Trošen je i na kraju je potrošen. Našem vazduhoplovstvu oduzet je najjači čovek, instruktor koji je proveo skoro šest meseci svog života u vazduhu. Uzet je najbolji među najboljima i slomljen je.



Sa njim je slomljeno i mnogo toga pride. Uništeno je ono malo ugleda što je vojsci posle svega preostalo. Kompromitovana je za vijek i vijekova. Razrušen je barem prividni red koji se za nju vezivao. Ali, učinjeno je još mnogo gorih stvari.

Sedam porodica zavijeno je u crno. I ne samo to. Tako u crnini, oblaćeni su i pred Bogom i narodom. Njihovi najmiliji proglašeni su pijancima, manijacima i nesposobnjakovićima. I to je učinjeno onda kada više nisu mogli ništa da kažu u svoju odbranu. Ako su i preživeli pad, skoro tročasovna konfuzna potraga postarala se da ne dočekaju spasioce. Ako su i mislili da svojim grobovima opomenu za neki budući incident, polu-izveštaji i polu-novinari pobrinuli su se da nemaju mira ni kada su ih u zemlju položili.

Mi povodom svega toga ne možemo skoro ništa. Barem ne još.

Za sada, možemo da pamtimo.

Da ne zaboravimo.

Da NIKADA ne oprostimo NEOPROSTIVO.