уторак, 12. мај 2015.

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA MEGALOMANIJE

Treći deo moskovskih dnevnika

Sve mi epohe lepo stoje - Moskva danas

Kada sam se u maniru svakog pravog štrebera pripremao za putešestvije u Moskvu kopajući po internetu i vodičima, bio sam spreman za malo veću i raskošniju verziju Bukurešta, koji sam posetio devedesetih godina prošloga veka. Široki bulevari, nečovekomerni trgovi i beskrajni nizovi identičnih socijalističkih stambenih blokova u gotskom stilu. I zbilja, od Moskve sam to i dobio. Ali i toliko toga pride!

Možda i najveći utisak iz posete ruskoj prestonici bila je neverovatna raznovrsnost arhitekture. Za grad koji bije glas da je surov u svojoj monumentalnosti, ta činjenica predstavljala je iznenađenje i otkrovenje. Jednom rečenicom, današnja Moskva nije više ona ista Moskva od pre dvadeset ili trideset godina.

Dva su osnovna razloga koja su omogućila potpunu graditeljsku renesansu u najsevernijem evropskom milionskom gradu. Prvi je potpuni otklon od dosadašnje urbanističko-arhitektonske prakse utemeljene na komunističkom modelu. Rusi, Rusija i Moskva vekovima su uništavali istorijske slojeve sa promenama političkih uređenja. Nekada su to radili sami, nebrigom i nemarom koji je donosio razorne požare, a češće su to radili strani okupatori. Jednom je to čak bila i kombinacija ova dva modela razaranja (samozapaljivanje 1812). Komunizam je u tom uklanjanju tragova prethodnih vekova bio najtemeljniji, uništivši čitave kvartove i dragocene crkve i manastire zarad prolaska ogromnih bulevara i bezličnih stambenih blokova za smeštaj miliona novopridošlih stanovnika. Posledica toga je bespovratan gubitak dobrog dela duha samog grada i opasan proces koji je, srećom, zaustavljen devedesetih, a potpuno preokrenut u ovom veku.


Svi mi stilovi lepo stoje - Crveni trg

Moskva je iz pepela svojih istorijskih aveti podigla veliki broj istorijskih objekata, pre svega religijskih. Crkve i manastiri su rekonstruisani na osnovu starih planova i fotografija, ali se na tome nije stalo. I postojeći oronuli pravoslavni hramovi dobili su novi život programom obnove i sanacije, zablistavši tako punim sjajem posle skoro čitavog veka. Ukupan broj crkava koje Moskva poseduje nadmašuje čak i onaj koji se može videti u Rimu, dajući pritom ljudima iz struke i običnim turistima priliku da izbliza zavire u jedinstveni „ruski” ckrveni stil, kombinaciju azijskih i baroknih dekorativnih i konstruktivnih elemenata.

Revitalizacija i rekonstrukcija predstavljaju, međutim, samo jednu polovinu tajne moskovske arhitektonske i urbanističke renesanse. Za razliku od prethodne ekipe neimara, moderni gradski oci  odlučili su da ne ponove njihovu grešku i u potpunosti zaustavili proces graditeljskog revanšizma. Rezultat je nešto istinski jedinstveno i na specifičan način veoma šarmantno.

Više nego ikada dosad u svojoj istoriji, Moskva je jedna neverovatna mešavina arhitektonskih stilova i epoha. I ti stilovi i te epohe stoje jedni pored drugih potpuno ravnopravno, bilo da je u pitanju srednjovekovna crkva, staljinistička administrativna zgrada ili neki sasvim moderan objekat futurističkog izgleda. Sve to zajedno čini spoj koji se retko može sresti i u arhitektonski cenjenijim gradovima, jedan kompozicioni kuriozitet i dragoceni uvid u genezu istorijskog i vizuelnog identiteta Moskve.


Ruski parlament, modernizam unutar zidina srednjovekovnog Kremlja

Obnova i razvoj predstavljaju, dakle, drugu polovinu osnovnih postulata na kojima počiva moderna ruska građevinska industrija. Kada je u pitanju proces obnove, interesantno je i veoma značajno da se ne obnavljaju samo bogomolje, već se to čini i sa brojnim javnim prostorima. Naime, lokalna vlast je nakon ekspanzije novih stambenih i poslovnih kvadrata devedesetih prevazišla postulate liberalnog kapitalizma i pristupila sveopsežnom podizanju javnog interesa u urbanizmu na noge. Pomoć u tom procesu su imali i u vizijama velikih parkova i širokih pešačkih tokova socijalističkih planera. U Moskvi se trenutno obnavlja ili se obnovilo svih 59 (pedeset i devet!) parkova, mnogobrojne sekundarne i tercijarne kolske saobraćajnice se pretvaraju u pešačke zone, a  prvi put u svojoj novijoj istoriji, grad silazi na obale istoimene reke koja protiče kroz njega. U tome se pomoć traži i od stranih planera, što za posledicu ima skandinavsko-holandski šmek priobalja uz park Gorki i novu Tretjakovu galeriju.


Park Caričino

Dah modernog i kosmopolitskog prisutan je ne samo u trajnim urbanističkim zahvatima već i u programu sveopšte bicklizacije, kao i u privremenim postavkama, izložbenim prostorima i manifestacijama koje se svakoga dana odvijaju u moskovskim parkovima i pešačkim zonama.  Prvi put u skorijoj istoriji, građani Moskve željno izlaze na površinu svog grada i u njemu uživaju i na načine koji u sebi ne nose premisu putovanja sjajnim sistemom podzemnog metroa. Naličje se ogleda u strahovitim gužvama u parkovima i na ulici u povoljnim meteo uslovima ili u nedostatku uređenih biciklističkih staza u gradu, ali to ne umanjuje sveukupni utisak da se nalazite u nekom Njujorku  sa predistorijom.

Ruku pod ruku sa obnovom, ponosno korača i razvoj podgrejan plamenom dolara zarađenih rekordnim eksploatacijama nafte, gasa i rudnih bogatstava, koji su na noge podigli ekonomski posrnulog giganta u poslednjoj deceniji. Količina novca koji se u Moskvu ulaže je prosto zaslepljujuća. Gotovo da ne postoji deo grada koji nije raskopan ili niz objekata bez barem jedne zaštitne cirade što skriva neko novo gradilište. Obilaznice, metro linije, javni prostori i objekti, moderne poslovne i stambene zgrade i kompleksi se takmiče u svojoj raskošnosti i nekoj novoj megalomaniji stvorenoj da iskažu sjaj i snagu modernog ruskog društva.

Moskovski „Siti”, grupacija od 6 poslovnih kula visine preko 200 metara sada dominira ruskom prestonicom iz svake tačke grada. Preko 300.000 kvadrata poslovnog prostora do pre godine postojalo je samo na papiru poznatih svetskih arhitekonskih biroa, a sada su stvarnost i novo obeležje panorame grada. Iako izbliza deluju surovo i fascinantno, tih šest kula ipak nije urbanistički bačeno iz kosmosa bez prethodnog analiziranja prigodne lokacije za tako jednu odsečnu i dramatičnu intervenciju u gradskom tkivu. „Siti” je smešten daleko od istorijski značajnih celina i objekata, uz obalu reke i kao novi magnet atraktivnosti predviđen da oživi čitav jedan deo grada.


Moskovski ''Siti'' ili ''Yes, we can'' moto ruske arhitekture i urbanizma

Da sve ne bude idealno, pobrinula se najnovija ekonomska kriza prouzrokovana sankcijama Zapada i obaranjem cene nafte, koja je uspela da uspori neumitni točak napretka i razvoja. Pa ipak, jedan tako veliki i moćan sistem je u svojoj istoriji preživeo  i teže stvari, te se zbog celokupne svetske ekonomije i kulturne baštine nadam da će to uspeti i ovaj put. Bilo bi sjajno posetiti Moskvu u istom vernom društvu i za 20 godina, videti dokle se ovaj fascinantni grad razvio i obići naše perfektne domaćine. I verovatno podjednako interesantno kao i u leto 2014.



SLIČNE TEME:

среда, 6. мај 2015.

KRV I SNEG

Drugi deo moskovskih dnevnika

Pored sistema javnog prevoza, obeležje svakog velikog grada jeste i njegova istorija. Ta istorija se obično može podeliti na dve glavne celine. Muzeje i arhitekturu. Iako se originalnošću svojih kolekcija ne može porediti sa Parizom ili Madridom, Moskva  ipak duboko u sebi krije neke istinski fascinantne postavke.

Jedan od skrivenih moskovskih muzejskih dragulja, onaj posvećen kosmonautici

Kolega koji je posetio rusku prestonicu pre mene poručio mi je da za moje interesovanje prema ratnoj istoriji nema boljeg grada od Moskve. I bio je u pravu. Toliko „gvožđurije” se ne može naći na jednom mestu ni u turistički mnogo popularnijim destinacijama. I to nije slučajno, kao ni odanost Rusa i Moskovljana prema svojoj ratnoj istoriji.

A istorija se u prethodna dva veka u Rusiji ciklično ponavljala. Svakih 50 ili 100 godina, neka od svetskih velesila namerila bi se da prisvoji ogromne ruske resurse i u tom pohodu bi imala s početka uspeha, s obzirom da bi najčešće zaticala rusku državu nepripremljenu za rat. Ogromna prostranstva bi braniocima kupovala vreme za neophodno organizovanje vojnih snaga i proizvodnju naoružanja. Prelomne tačke promene plima sukoba najčešće bi se dešavale pred Moskvom i, po nepisanom pravilu, Rusima bi surova klima zimskog perioda godine donosila preko potrebnu prednost na bojnom polju.

Jedan od takvih prelomnih događaja bila je i Borodinska bitka u rusko-francuskom ratu 1812. godine, u kojoj je u jednom danu poginulo 70.000 od ukupno 250.000 vojnika koji su učestvovali u boju. Snage branioca pod komandom maršala Kutuzova doživele su poraz, jer su morale da Moskvu prepuste Napoleonu, ali je cena pobeda bila strašna. Još strašnija je postala odlukom Rusa da sami spale Moskvu i time isteraju Francuze iz svoje prestonice na surovu zimu za koju nisu bili pripremljeni. Pirov trijumf značio je i početak kraja slavnog imperatora, koji je bio samo jedan u nizu vojskovođa koji će svoju krv proliti po ruskom snegu.

Svemu tome posvećen je i nadasve originalni Muzej panorame Borodinske bitke, kružna građevina koja na svom unutrašnjem zidu krije najveću dioramu na svetu, dugačku preko 120 i visoku skoro 15 metara. Diorame su specijalitet ruskih izložbenih prostora, kombinacija velikog oslikanog platna, fizičke strukture, zvučnih i svetlosnih efekata koji vam u tri dimenzije dočaravaju delić atmosfere značajnih istorijskih trenutaka. Iako nastala pre 102 godine, ova najveća slika na svetu i dan-danas živopisno svedoči o Napoleonovom monumentalnom porazu, kao i prvog dana.


Delić ogromne diorame Borodinske bitke

Muzej velikog otadžbinskog (Drugog svetskog) rata svoju monumentalnost gradi već samom lokacijom. On je smešten između velikog parka i ogromnog trga sa istim imenom, a do njega ćete doći prošavši pored obeliska visokog 146 metara posvećenom svim bitkama za oslobađanje Rusije od nacizma.

Unutar same zgrade, zadatak da na adekvatan način prikaže stradanje i požrtvovanje ruskog naroda u Drugom svetskom ratu na sebe preuzima kolekcija od više hiljada odevnih predmeta, komada naoružanja, maketa i fotografija, te nekoliko manjih diorama. Naglašeno skromno „ćoše” posvećeno Saveznicima jasno oslikava istorijski stav koji su narodi sa ovih prostora zauzeli prema najvećem konfliktu u istoriji čovečanstva. U Drugom svetskom ratu su Rusi podneli najveće žrtve i sami pobedili Nemce. Ako u saveznike ne računamo zimu, kao već osvedočenog krvnika ruskih neprijatelja.

Pa ipak, cena oslobođenja bila je strahovita. Od 60 miliona poginulih i nestalih u čitavom ratu, čak 30 miliona stradalih su Rusi. Antagonizam između nemačkog i ruskog naroda naročito je opipljiv u glavnoj sali trećeg po redu muzeja posvećenog ratnoj istoriji.


Diorame su ruski specijalitet kada su muzejski eksponati u pitanju

Centralni muzej ruskih oružanih snaga pokriva period od formiranja kozačke stajaće vojske do moderne vojne opreme. Poređan hronološki, u detaljnosti svoje postavke nadilazi čak i Muzej otadžbinskog rata. Diorame su manje, ali je zato izbor ostalih eksponata raskošniji. Opet je najveći deo postavke posvećen Drugom svetskom ratu, a epska pobeda kod Staljingrada je dobila i zasebnu prostoriju, kojom dominira eksponat koji ledi krv u žilama. Pod svetlima reflektora i zaštitnim staklom čuva se komad peska sa obale Volge, na kojoj su izginule hiljade vojnika Crvene armije. Pa ipak, sve to će biti ništavno prema velikoj sali, sa stotinama zaplenjenih nemačkih ratnih zastava, slomljenim nacističkim orlom skinutim sa Rajhstaga i hiljadama imena heroja Crvene armije uklesanim u zidove.


Panorama Centralnog muzeja ruskih oružanih snaga

Za razliku od prethodnog muzeja, ovaj će vam dati mogućnost da otkrijete i posleratnu rusku tehniku, da vidite olupinu američkog špijunskog aviona U-2 Gerija Pauersa i prozor sa tragično nastradale nuklearne podmornice „Kursk”. Prava poslastica će vas, međutim, sačekati u zadnjem dvorištu, gde se krije neverovatna kolekcija ruskog naoružanja u periodu od Drugog svetskog rata do danas. Ovde će akcenat biti na artiljerijskim i raketnim sistemima, te oklopnim vozilima, dok će avioni i helikopteri ipak zasluživati zaseban muzej. I to kakav!

Muzej ruskog vazduhoplovstva u Moninju istinski je vredan dvosatnog truckanja „električkom” (prigradskim vozom) i pešačenja kroz istoimeni gradić do starog vojnog aerodroma, koji sada služi kao poslednja stajanka SVEGA što su ruski konstrukcioni biroi iznedrili nakon Drugog svetskog rata. Jedni pored drugih stoje strateški bombarderi „tupoljeva”, „milovi” helikopteri, lovci „miG”, „suhojevi” jurišnici i izumrli avioni „jakovljeva” i „lavočkina”. Pored vojnih letelica, na stajanci se nalaze i retki primerci „Iljušina” za civilni saobraćaj i prvi supersonični putnički avion na svetu, „tupoljev” Tu-144. U malenoj i oronuloj hali krije se i par unikatnih prototipova međuratnih aviona za obaranje rekorda „antej” i  bombarder iz Prvog svetskog rata „Ilja Muromec”. Jedinstveni primerci su i na stajanci, uključujući tu i najveći ikada i najveći helikopter trenutno u upotrebi u svetu, kao i hipersonični prototipovi iz biroa „mjašičev” i „suhoj” ,koji nikada nisu ni poleteli.


Moninjo - upamtite to ime!

Da Rusi nisu ostali samo na osvajanju ovozemaljskog neba govori i  Muzej kosmonautike. Prvi satelit u svemiru, prvi pas i prvi čovek u kosmosu stoje rame uz rame sa dokumentima koji svedoče o nastanku prve svemirske stanice, prvom izlasku u kosmos iz svemirskog broda, kao i prvim sondama na Mesecu, Veneri i Merkuru, koje je lansirala čovekova ruka. Doprinos ruskog naroda izučavanju astrofizike i principa kosmonautičkog putovanja je nemerljiv, a o njemu simbolično govori možda i najefektniji spomenik u glavnom gradu Rusije. Titanijumska raketa ustremljena ka zvezdama dominira trgom ispod kojeg se nalazi muzej i predstavlja remek-delo vajarstva skladno uklopljenog u okolnu arhitekturu.

Ali, o moskovskoj arhitekturi nekom sledećom prilikom...