петак, 26. јул 2013.

(NE)PRAVDA JEDNE LOPTICE


Polufinale Ju-Es Opena 2011. protiv Federera.

Polufinale Australijen Opena 2012. protiv Mareja.

Finale Australijen Opena 2012. protiv Nadala.

Finale Ju-Es Opena 2012. protiv Mareja.

Polufinale Rolan Garosa 2013. protiv Nadala.

Finale Vimbldona 2013. protiv Mareja.

Šta je zajedničko svim ovim velikim Đokovićevim mečevima na završnicama grendslemova u protekle dve godine?

Bili su to epski mečevi „velike četvorke” svetskog tenisa, koji su odlučeni posle svega nekoliko ključnih poena. Ponekad je samo jedna lopta sudbonosno prelamala meč u Noletovu ili u korist njegovih protivnika. Toliko su bili i jesu izjednačeni Đoković, Marej, Nadal i Federer. Nijanse su često nevidljive oku laika. Oni su creme de la creme „belog sporta” i verovatno najboji igrači u istoriji ove igre. Čast Samprasu. Sva četvorica su posvetili celokupne živote magičnoj igri na mreži. I svi su oni uspeli u tome da postanu deo večnosti. Na tom putu su radili naporno, odricali se većine svakodnevnih zadovoljstava, koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Ogromni timovi ljudi oko njih brinu se o najsitnijim detaljima pripreme za svaki od ovih gladijatorskih mečeva pred više desetina hiljada ljudi i celokupnim svetskim TV auditorijumom. U sebe i svoje karijere uložili su mnogo para i te pare povratili kroz uspehe na terenu i sponzorske ugovore. Ukratko, oni su tipičan primer razvojnog puta u vrhunskom sportu.

A vrhunski sport bi trebalo da je pravedan. Barem u većini slučajeva. Pa ipak, neretko se sav taj trud i rad ne isplati. Svi ti sati na treninzima, ulaganje u sebe i odricanje svedu se na par lopti. Ili jednu loptu. Nekada ta jedna lopta padne na stranu terena na koju vama to odgovara. Nekada ne. Nekad se odbije o protivnikova leđa i vrati se u vaše polje. Nekada toliko pohrlite da iskoristite retke i iznenadne prilike da se „upecate” u mrežu. Nekada tu jednu, dve ili tri lopte promašite. I izgubite zbog toga. Ljudi oko vas i oni koji vas podržavaju misle kako to nije bilo pravedno i da je ishod trebalo da bude drugačiji. I vi, u trenutku slabosti, pomislite da je to velika nepravda. Vaši protivnici i oni koji za njih navijaju reći će da je to sve ipak bilo zasluženo i da jednostavno niste bili dovoljno dobri.

Da li je baš sve tako crno i belo?

Odgovor je kao i uvek u životu na sredini. Vrhunski sport je veliki biznis, ali i nemilosrdna životna škola, koja se može primeniti i na brojna druga polja života i „običnih smrtnika”. Svi mi u životu imamo snove i trudimo se da ih ostvarimo, radeći tom prilikom na sebi, u većoj ili manjoj meri. Svi mi u životu imamo manje ili više izražene prelomne trenutke, koji nas definišu, usmeravaju i određuju naše životne puteve. To mogu biti prijemni ispiri, izbori škola i fakulteta, ponude za posao, prilike za odlazak i rad u inostranstvu ili neke sasvim privatne i porodične odluke. Ni one se neće dešavati svaki dan; baš kao Nadal, Marej ili Federer neće često pružati zicer-voleje na mreži, „balone” upućene u sredinu polja ili spore druge servise. Moramo ih osetiti i predvideti. Moramo ih iskoristiti. Zato što je sve to put ka našem cilju. I ostvarenju istog. Sport nas uči da budemo nemilosrdni u iskorišćavanju trenutaka slabosti naših protivnika.

Sa druge strane, sport je bio i ostao i pravedna stvar. Uči nas jednoj mnogo bitnijoj stvari. Da promašaj nije i kraj. Da su prilike retke, ali da će ih biti. Da nije gotovo, dok nije gotovo. Da ni četiri Federerove meč lopte pred krcatom arenom „Artura Eša” ne znače da treba položiti oružje bez borbe. Nekada će protivnik podbaciti u ključnom trenutku zbog svoje treme. Nekada ćete ga vi na to naterati svojom dobrom igrom. A nekada ćete jednostavno biti briljantni kad je to najpotrebnije.

Nekada ćete pobediti, a nekada ne.

Ali ćete uvek moći da nastavite dalje.

To vam niko, nikada ne može oduzeti.

Baš kao što ni Novaku niko, do njega samog, neće moći uskratiti priliku da se revanšira za tri poraza u šest mečeva u poslednje dve godine, sa početka ovog teksta. Koliko već na Ju-Es Openu u septembru. I zato ću ja navijati za njega kao da igra neko moj rođeni.

Jer je Novak istinski simbol onoga što Srbija treba da bude.

Ne zbog svojih uspeha. Ne zbog uspeha u bogataškom sportu. Ne zbog preskočenih prepreka i večitog nipodaštavanja u odnosu na velikane iz „teniskih” zemalja. Ne ni zbog fenomenalnog odnosa sa javnošću i elokventnosti koja nadilazi sve naše političare od Drugog svetskog rata naovamo. Ne ni zbog kućnog vaspitanja. Ne.

Verovao sam, verujem i verovaću u Novaka Đokovića jer nikada ne odustaje. I da će izginuti pre nego što odustane. Verujem da će se opet ukrstiti koplja sa tom jednom famoznom, prelomnom loptom. I da će u nekoj od sledećih kritičnih situacija ta lopta pasti na onu stranu terena koja njemu odgovara. Možda ne sledeći put. Možda čak ni onaj posle njega. Ali će pasti. Pašće i u Sinsinatiju. I na Rolan Garosu. I u Riju 2016. Pašće. Ja u to verujem i tu veru mi niko ne može oduzeti.

Čak ni oni hejteri koji se više bave poreznom politikom porodice Đoković i pogodnostima koje im pruža njegova humanitarna aktivnost. A takvih nije malo. I ja im opraštam.

Mnogo je lakše ne verovati.

Mnogo je bezbednije i bezbolnije.


I mnogo tužnije.



уторак, 16. јул 2013.

POBEDI ILI UMRI


„Da Vinčijev kod.”

„Hari Poter.”

„Igra prestola.”

Bile su to knjige koje su poharale svetske top-liste bestselera fantastike u prethodnih deceniju i po. Den Braunova potraga za misterijama renesansnog umetnika nas je usisala u svet katedrala, skrivenih znamenja, crkvenih sekti i moćnika iz senke. Džoana Rouling je svoje čitaoce vratila nazad u detinjstvo, bajkovite predstave o dobru i zlu, čarobne štapiće i mitska bića. Njeni likovi odrastali su pred našim očima i skoro po pravilu, pravda je trijumfovala. A onda je na svetsku scenu pisaca naučne i epske fantastike po drugi put stupio Džordž R. R. Martin i sve izokrenuo naglavačke.

Prvi put je to učinio sa svojim knjigama „Pesma leda i vatre”, što ih je napisao sredinom devedesetih, kada je na prečac osvojio ljubitelje epske fantastike. Drugi put je to učinila TV serija rađena po pomenutim novelama u produkciji američke kuće „HBO” 2010. godine, kada je osvojio ceo svet. A malo je nedostajalo da se ništa od toga uopšte ni ne dogodi.

Martin je po završenim studijama žurnalistike skrenuo pažnju na sebe odbijanjem da izveštava o ratu u Vijetnamu. Vrlo brzo je sa novinarstva prešao na pisanje kratkih novela fantastike. Krah njegove četvrte knjige ga je 1982. godine pokrenuo ka Holivudu. Tamo se skoro čitavu deceniju sa promenjivim uspehom bavio pisanjem za televiziju i adaptacijom scenarija. 1991. je bila ključna godina i za Martina, a i za posrnuli žanr epske fantastike. Efekti giganata posleratne generacije su već izbledeli („Gospodar prstenova”), a mlađa generacija pisaca jednostavno nije bila dovoljno kvalitetna da pogura žanr u fokus čitalačke javnosti. Vrativši se po drugi put pisanju, Martin započinje epopeju nezapamćenih razmera u svetu književnosti. Uveliko zagazivši u drugu polovinu kreativnog veka, ovaj propali novinar i TV scenarista i posrnuli pisac, odlučuje da baci sve svoje karte na jedno jedino delo.

„Pesma leda i vatre” zajednički je naziv za sedmodelnu priču o Vesterosu, fiktivnom kontinentu geografski veoma nalik na britanska ostrva, na kojem se vodi borba oko prevlasti između nekoliko plemićkih porodica. Iako je za svoju osnovu imao Englesku iz doba „Rata ruža”, kao i motive iz „Ajvanhoa”, Martin ide i nekoliko koraka dalje. Gradi jedan potpuno novi i kompleksni svet isprepletanih ljudskih sudbina, paralelno vodeći radnju kroz sadašnjicu i burnu prošlost kraljevstva. Broj likova je prosto neverovatan, a činjenica da čak i prosečna i ispodprosečna publika uspeva da poveže relacije među njima je još neverovatnija. Nešto što za većinu ljudi u nekoj drugoj interpretaciji predstavlja napor, ovde predstavlja izazov. Jedini način na koji je to piscu moglo da pođe za rukom jeste perfektna karakterizacija svakog od likova. Ne pamti se u novijoj književnosti slučaj tolikog saživljavanja čitalaca sa likovima. Jednostavno, ukoliko pregurate sporiji uvod i pohvatate ko je ko, nećete moći a da ne mrzite Lanistere i Grejdžoje. Baš kao što nećete skrivati simpatije prema Starkovima, Tirionu i Deneris. Sansa će vas iritirati, a o moći zmajeva i „noćnih šetača” moći  ćete samo da špekulišete.

Upravo tu se krije i drugi ključ uspeha ove mamutske sage, a to je minimum fantastike. Lično nisam ljubitelj epske fantastike i ne privlače me Srednji vek, zmajevi, čarobnjaci, patuljci, vilenjaci i sl. Martin sve njih dozira, dodajući time uverljivost svojoj priči, dok sve vreme neizdrživo provocira čitaoca mrvicama pokazatelja moći natprirodnih i mitskih bića. Po pravilu, ona će se pojavljivati tek kada se neki od likova nađu u bezizlaznoj situaciji ili kada priča treba da doživi još jedan od svojih vratolomnih zaokreta. Tu dolazimo i do najmoćnijeg oružja Džordž R. R. Martina i nečega po čemu će, bez obzira na kraj ove sage, on zasigurno obeležiti ne samo žanr, nego i modernu književnost uopšte.

„Pesma leda i vatre” je, u najkraćoj mogućoj definiciji, zbir neverovatnih i neočekivanih prekoreta, promena i razvoja likova i radnje. Svaka od dosad pet napisanih knjiga će u svojoj poslednjoj četvrtini donositi i šokantne rasplete, porodične i ljudske drame, poraze i pobede onih koji su već trebali da pobede ili bili uveliko poraženi. Likovi će se pokazati kao dvolični, čak i trolični, a skoro svi će se po pravilu menjati, odrastati, sazrevati i evoluirati. Oni koji su bili na strani dobra, preći će na mračnu stranu. Oni koje niste mogli da podnesete će se ispostaviti kao pritajeni pozitivci. Sve te konstantne izmene i zaokreti će vas dovesti i do poslednjeg, i najuverljivijeg argumenta zašto bi ovoj neobičnoj epopeji trebalo da pružite šansu i posvetite deo svog slobodnog vremena, čak iako vas ovakve knjige ne zanimaju ili ako čak uopšte i nemate naviku da čitate.

Za razliku od „Gospodara prstenova” i ostalih remek-dela epske fantastike, Martinove knjige su surovo realne, životne i ne uvek pravedne. Bajkovitog hepienda nema, a dobrota i poštenje neretko bivaju surovo kažnjeni. Autor se ne libi da pojedine likove koje smatrate glavnima brutalno eliminiše. Ne gnuša se ni scena eksplicitnog nasilja, seksa i mučenja. Ukratko, prikazuje svet o kojem piše bez imalo ulepšavanja. Zbog toga se neretko nalazi na meti pretnji fanova, koji jednostavno nisu mogli da se pomire sa smrću ili sudbinama nekih od protagonista njegove knjige. Još jedan plus na temu uverljivosti dela koje je pisao i piše ga u ovom trenutku.

Pet knjiga je za nama, kao i tri sezone hit TV serije. „Igra prestola” i „Sudar kraljeva” su nas uveli u priču i pokazali princip po kojem će se dalja radnja odvijati. „Oluja mačeva” nas je oduvala svojom surovošću i kažnjavanjem određenih likova. „Gozba za vrane” donela je kratak gubitak inspiracije i neobičnu odluku fokusiranja na pojedine likove, ali je zato „Ples sa zmajevima” opet uhvatio zamajac sa početka serijala. Pred nama su još najmanje dve knjige. „Vetrovi zime” i „San o proleću” su verovatno najiščekivanije knjige u poslednjih nekoliko decenija. Većinu zanima sudbina likova i da li će famoznog srećnog kraja uopšte biti. Struku i kolege zanima da li se Martin može ispetljati na efektan način iz ovih par hiljada strana kojim je zaludeo ceo svet. Javnost će o svemu tome surovo suditi. Baš kao u lajtmotivu prve knjige:


„U igri prestola, ili pobeđuješ, ili umireš”.


недеља, 7. јул 2013.

NAMERNO PRISTUPAČNE MEMORIJE



Ukoliko su „Kraftverk” izmislili elektronsku muziku, a „Depeš Mod” je uveli u mejnstrim, onda su zasigurno „Daft pank” jedni od poslednjih pravih naslednika pomenuta dva benda koji su postali stožeri moderne muzike na prelazu između vekova. Francuski dvojac u sastavu Gi-Manuel de Omem-Hristo i Tomas Bangalter su pokrenuli projekat „Daft pank” krajem devedesetih, miksujući u svojoj muzici haus i sintpop. Vrlo brzo su dostigli svetsku slavu sa svoja prva dva albuma: „Homework” iz 1997. godine i „Discovery” iz 2001. godine. Singlovi „Around the world”,One more time” i „Harder, better, faster, stronger” na su prečac osvojili top liste širom sveta i postali neizostavni program diskoteka i inspiracija čitavoj generaciji di-džejeva.

Po starom nepisanom pravilu po karijeru prelomnog trećeg albuma, ni „Daft Pank” nisu uspeli da izbegnu usud koji je pratio njihovo izdanje iz 2005. godine, „Human after all”. Prateći analogiju da nakon prvog albuma koji služi za upoznavanje sa radom neke grupe sledi komercijalniji naslednik, i francuski elektro-pioniri su došli do raskrsnice. I na njoj su izabrali još žešći i opasniji put, na kojem su ih pratili samo oni najsmeliji fanovi. Elektronsku muziku su potpuno podredili svojim semplerima i napravili skoro savršenu sinesteziju čoveka i mašine. Muziku za robote. Ironično, na tom putu su izgubili većinu sledbeništva. „Robot rock” i „Human after all” su samo pojačali autizam brižljivo negovan od samih početaka, nagalašavajući svojom napadnošću distancu između dvojice umetnika koji su svoju privatnost čuvali kacigama i njihove publike. U sličnom stilu su nastavili i sa svojim saundretkom za rebutovani kultni SF film sa početka osamdesetih, „Tron”. Ceo taj vrlo uspeli rimejk se može posmatrati i kao jedan veliki i sat i po dugačak spot za „Daft pank”, sa glavnim glumcima u kacigama i odelima od spandeksa. Progresivni imidž Francuza se savršeno stopio sa naprednim dizajnom filmske produkcije, obogaćujući ga muzikom za 22. vek.

Pomalo iznenada, ovu godinu je u muzičkom smislu obeležio i novi album „Daft panka” nazvan u skladu sa njihovom plodonosnom saradnjom sa kompjuterskim tehnologijama. „Random access memories” iza svog naziva koji označava radnu memoriju računara, krije jedno veliko iznenađenje i zaokret. Bend budućnosti i perjanica hard-elektra je odlučio da napravi korak unazad. Da se vrati korenima i ponovo oživi vreme stvaranja elektronske muzike, sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka. Pod jakim uticajem diska i sintpopa, Gi-Manuel i Tomas su na sve to odlučili da u konačnom miksu daju prednost čilautu kao finalnom izrazu njihovog četvrtog po redu albuma. Dobijeni rezultat je muzika sasvim drugačija u odnosu na bilo šta čime su se ranije bavili.

Spoljnja saradnja sa vokalima je raznovrsnija nego ikad do sad, pa tako na „RAM-u” možete paralelno čuti legende poput Đorđa Morodera, Nila Rodžersa i pevača „Strouksa”, Džulijana Kazablankasa, kako se savršeno uklapaju sa francuskim andergraund di-džejevima i producentima i komercijalnim američkim hip-hoperom Farelom Vilijamsom („N.E.R.D”). Raznolikost žanrova muzike kojim se kolaboracionisti bave će za svoju logičnu posledicu imati i diverzitet pesama koje se stapaju jedna u drugu. Prvi singl „Get lucky” svojim glasom pečatira Farel Vilijams i nosi ga pravo u diskoteke i klubove kao zagrevanje za celonoćni provod, baš kao i njegova druga saradnja na ovom albumu, „Lose yourself to dance”. Rame uz rame sa njima staju i uvodna „Give life back to music” i sjajna „Fragments of time”.

Nežniju stranu ovog albuma čine pravi, pravcati biseri čilauta i verovatno prve istinske Daft pank balade. „The game of love”, „Within”, „Instant crush” i „Beyond” su stvari uz koje ćete lečiti insomniju, snižavati nivo svakodnevnog stresa i gubiti pogled na pučini mora.

Negde između ta dva sveta će stajati tri eksperimenta, tako svojstvena ranijim radovima „Daft panka”. Najupečatljivija od njih i definitivno najzanimljivija pesma na albumu je saradnja sa čuvenim autorom muzike za filmove, Đorđom Moroderom, koja će vas vratiti nazad direktno u sedamdesete. „Giorgio” može komotno biti podloga za bilo koju krimi seriju od pre tridesetak godina, a da pritom ne gubi ništa na svojoj dopadljivosti. „Motherboard” i „Contact” su poruke upućene drugim svetovima i omaž svemu što su za modernu muziku elektro-Francuzi uradili u prethodnih deceniju i po.

Iako će većina fanova i onih koji uopšteno vole muziku požuriti da kažu kako je „RAM” jedan klasičan retro album, verovatno će tu i pogrešiti. Ovo jeste muzika koja se snažno naslanja na sedamdesete i osamdesete, ali ne predstavlja puku producentsku reciklažu što truje TV i radio-talase u poslednjoj deceniji. Ovo je miks prošlosti i sadašnjosti i davanje potpuno novog života žanrovskim klasicima. Ovo je retro album za budućnost i ponovo nešto sasvim novo i sasvim drugačije u odnosu na ostatak muzičke scene. Ovo je i idealan letnji album, muzika koju morate imati u svom plejeru dok se vozite pored mora ili jednostavno ispijate koktele u plažnoj ležaljci. Ovo je možda i najkomercijalniji album „Daft panka” dosad i sasvim sigurno najprijatnije muzičko iznenađenje u ovoj 2013. godini. 

Uživajte!