недеља, 8. фебруар 2015.

TRI FILMA: MLAKO

               O toplo-hladnoj filmskoj jeseni 2014 (deo treći)



                – Mislila sam da se nećeš pojaviti posle poslednje seanse.

                – Trebalo je imati dosta... smelosti da opet dođeš ovde, Holivude. I to treba pohvaliti.

                – Petica za hrabrost.

                – Bravo!

             – Nešto si mi ćutljiv. A i smeškaš se. To može da znači samo jednu stvar.

                – Da, ima za nas nešto posebno.

                – Nešto čime će nas zaseniti.

                – Nešto nezaboravno...

                – ... kvalitetno...

                – O, dosta već jednom sa tom neizvesnošću. Želim da ga čujem šta ima da kaže.

                – Pustite Holivud da kaže šta ima.

                – Da, oslobodite Holivud.

                – Holivud, Holivud!

                – U redu je, devojke. Američka fabriko iluzija, podijum je vaš.

            – Hvala, kritiko. Mislio sam da Francuskinja i Engleskinja neće nikad zaćutati.

                – Pretvorile smo se u uvo.

                – Elem, poslednji film koji sam vam pripremio za ovu jesen dolazi iz pera jednog od mojih najvećih sinova poslednje dve decenije. Nažalost, posrnulog, ali sa ovim ostvarenjem ponovo vaskrslog!

                – Moraš biti malo precizniji...

                – Da, ima dosta takvih...

                – Daj nam neki nagoveštaj.

             – Stasao je devedesetih i prva tri-četiri filma bila su mu odlična. Mada se koplja oko njegovog prvenca i dalje lome, meni je čak i on bio odličan.

                – Bilo je par takvih u to vreme.

                – Da, i ti si tada iznedrila Gaja Ričija.

         – Eh, ta Madona. Žene uvek pokvare sve. Nego, nazad na tebe, Holivude.

              – Kao što rekoh, odlično je počeo. Redefinisao je triler, vratio horor u mejnstrim na velika vrata. Mračan je, krvav, neretko morbidan...

                – Ako je onaj na kojeg mislim, on ti je baš posrnuo u ovom milenijumu.

                – Ne sporim da nije na nizbrdici, ali...

              – Izvini, Holivude, Dejvid Finčer odavno nije na nizbrdici. On je u ekspresnom liftu koji hrli naniže u slobodnom padu. Bez kočnica.

              – Pre bih rekao da je njegov lift zaglavljen. Beznadežno zaglavljen.

           – Ono što nisu zaglavili „Zodijak” i „Bendžamin Baton”, zakucala je „Socijalna mreža”.

                – Ne sporim.

                – Izvini, nisam te čuo, Holivude. Šta si upravo rekao?

                – Kažem da to nije sporno.

       – O, molim vas, kritiko, ubeležite ovaj datum u kalendar svetske kinematografije. Amerikanci su konačno priznali da nisu savršeni.

          – Nema potrebe za tolikom zajedljivošću i pravljenjem spektakla. Holivude, odlično napreduješ. Molim te, nastavi.

             – Kao što rekoh, Finčer je bio na nizbrdici, koju je samo donekle usporio davanjem svog pečata „Kuli od karata”.

                – Odlična serija. Odlični glumci.

                – Devojke, ne skrećite temu.

                – Izvinjavamo se. Molim te, nastavi.

                – Kao što rekoh, izlet na televiziju ga nije sasvim oporavio. Njegov novi film, međutim, na najboljem je putu da učini upravo to.

                – „Nestala”?

                – Da, pravi „finčerovski” triler. Mračan. Spor. A napet. Sa originalnim zapletom. I sjajnim obrtom na kraju. Bolestan. Odlično odglumljen.

             – Nadam se da misliš na Rozamund Pajk, pošto je ona istinski perfektna kao potpuno poremećena domaćica.

                – Da, u ovoj konkurenciji je to možda čak vredno i „zlatnog dečaka”. A  nominacija ne sme da dođe u pitanje.

                – Drago mi je da se najzad u nečemu slažemo.

                – Samo polako, kalifornijski momče. Rozamund ne sporimo, jer tu nema šta da se spori.

                – Ali glavnu mušku rolu...

                – Uf...

                – Šta reći za tog Afleka?

                – Možda da je to najgori glumac u celokupnoj tvojoj istoriji, Holivude.

         – Čovek je beznadežan, čak i u ulozi ne preterano inteligentnog beskičmenjaka koji vara svoju naizgled savršenu suprugu sa Emili Ratajkovski.

                – Nije u stanju čak ni da stoji pravo i ne radi ništa u sceni.

                – Ako izuzmemo uvodnih nekoliko minuta i onih par vrcavih dijaloga sa Rozamund, čovek skoro i da ne postoji u dva i po sata celuloida.

                – I samo da znaš, nećeš nas zavarati ni sa kakvim nominacijama za nagrade. Ona bruka sa „Argom” je možda i najveća u tvojoj novijoj istoriji. Skoro kao ona sa „Katancem za bol”. Ta tvoja politička korektnost će te na kraju koštati glave, Holivude. I tebe i gospođu sa notesom koja vodi ove seanse.

                – Hoćete da kažete da sam i ja doprinela ovom posrnuću?

                – Nego šta, kritiko. Da ti nisi odobravala i glorifikovala svako božije mediokritetno parče filmske trake iz El-Eja, sada ne bismo vodili ovu diskusiju.

                – I sada ne bismo veličali jedan sasvim prosečan film kao povratak nekada sjajnog reditelja na staze stare slave.

            – Mogli bismo da razdvojimo korektnu atmosferu, dašak tenzije i prstohvat morbidnosti koji u sebi nosi „Nestala” od one oluje pomenutih dramskih elemenata u „Borilačkom klubu”, „Sedam” i „Igri” i producentski pokasapljenom ”trećem delu „Osmog putnika”.

                – Ču, oluje. Tornada.

          – Ovde sada imamo samo povremene daške, poput scene ubistva u krevetu. Dokaza da je onaj stari Finčer ipak tu, živ i da se bori protiv neumitne matice mejnstrima.

                – Ali samo pasivno. Da je bio iole aktivan, preokret na kraju filma bi bio bolje sakriven.

                – I potpuno iskorišćen u svom, inače kvalitetno zamišljenom konceptu.

                – Šta bi bilo, kad bi bilo.

                – Da, nažalost.

                – Nešto je baš tiho ovde. Mi se zapričale, pa nismo ni primetile da smo ostale same.

                – Oboje su otišli.

                – Da ne kažem: „Nestali”.

                – Ta ti je dobra.

                – Hoćemo i mi?

              – Mogle bismo. Mislim da ni Holivud, ni njegova posilna, svetska filmska kritika, neće skoro vratiti.

                – Posle tebe.

                – Hvala, oduvek si bila kavaljer.

                – Ne zaboravi da ugasiš svetlo. Ipak si poslednja koja izlazi.

                – Znači, ovo je kraj?

                – Bojim se da jeste.

            – A sad adio, američki mejnstrim filmu.  Bilo je lepo poznavati te. Možda se i sretnemo ponovo.

                – Ko zna kad i ko zna gde...


SLIČNE TEME:
TRI FILMA - HLADNO
TRI FILMA - TOPLO
MONTEVIDEO, NE VIDIMO SE!
TRKA ZA ŽIVOTOM
PRLJAVI „OSKAR”
SILA GRAVITACIJE
VOZI!

среда, 4. фебруар 2015.

TRI FILMA: HLADNO

O toplo-hladnoj filmskoj jeseni 2014 (deo drugi)


– O, pa ko je to nama poranio?

– Vas dve ste još uvek tu? Odlično.

– Mislim da se neko naoštrio.

– Naoštrio, nego kako. Danas za vas gubitnike imam nešto istinski sjajno. Veličanstveno.

– Opa!

– Danas za vas imam najočekivaniji film ove godine, iz kuhinje najvećeg živog reditelja u naponu snage.

– To isključuje Ridlija. On je odavno van napona. I snage.

– Možda misli na Finčera?

– Blizu, ali ne dovoljno blizu. Dejvid ostaje za neku drugu seansu.

– To je to. Neko od tvojih živih velikana. U naponu snage...

– Osim ako ne misliš na...

– Da, na Nolana. Kristofera Nolana.

– E sad, to tehnički nije tvoj reditelj.

– Možda je rođen u tvom Londonu, ali je kod mene odrastao i postao velikan iza kamere.

– Nažalost.

– Šta sad njemu fali? Čovek je snimio sedam filmova, svih sedam savršenih spojeva komercijalnog i kritičkog uspeha.

– Šest.

– Molim?

– Šest velikih filmova. „Uspon Mračnog viteza” je sve samo ne veliki film. Za „Memento”, „Nesanicu”, „Prestiž”, prva dva Betmena i „Početak” se slažem.

– Tiše, želim da čujem da šta Holivud ima da kaže na temu „Međuzvezdanog”.

– Hvala, kritiko. Mislim da će se svi prisutni složiti da priča o međuzvezdanim putovanjima, crnim rupama, novim galaksijama i pomeranjima na realciji prostor–vreme zaslužuje pažnju.

– Slažemo se. Molim te, nastavi. Gorim od želje da čujem šta si nam to novo spremio na polju naučne fantastike sa „Interstelarom”.

– Jednom rečenicom: pravu, pravcatu filmsku poslasticu. Vrhunsku SF-dramu. Film koji pomera granice kinematografije. Novu „Odiseju”.

– Uf, uf, uf...

– Blago nama, evropskim sineastama.

– Dobro, devojke, nema potrebe za vređanjem. Hajdemo redom sa kritikama.

– Kao prvo, glumačka ekipa.

– Šta fali ekipi? Sve sami laureati. „Oskarovci”.

– Svi izvikani. Mekonahi, Hatavej. Svi bezlični. Čestejn, Kejsi Aflek. Svi ispodprosečni. Dejmon. Fale još samo Kejsijev stariji brat i Bredli Kuper, pa da slobodno kažeš da je „Interstelar” okupio najprecenjeniji kasting svih vremena.

– Kritiko, molim te, reaguj na ova vređanja!

– Što se glumačke ekipe tiče, i ja sam malo doprinela uzdizanju pomenutih, te ću se tako suzdržati po ovom pitanju. Imaš nešto da dodaš, francuska kinematografijo?

– Samo želim da kažem da ovde glumačka ekipa nije najveći problem.

– Dobro, šta je onda problem?

– Suština.

– Suština?

– Da, suština. Srž svakog filma. Scenario. Tok radnje. Uvod, razrada, zaključak. Rupe i nelogični skokovi između scena i delova filma. Slepi tokovi bez odgovora. Jesam li nešto zaboravila?

– Površnost likova. Njihova nerazrađenost. Nepostojanje odnosa između četiri astronauta u svemirskom brodu. Suvišni likovi. Suvišne scene. Suvišne planete. Suvišan film.

– Ehej, polako sa teškim rečima. Gledaoci na Imdb-u su ga listom ishvalili. Ima ocenu 8.9...

– To šta su američki tinejdžeri napisali o filmu koji je kopi-pejst klasika me ne zanima.

– Kopi-pejst?

– Da, i to brutalan. Prekopirane scene iz „Odiseje”, od koje inače krade glavnu temu i suštinu. Prepisan koncept „Terminatora”. Doslovce citirani dijalozi iz „Osmog putnika” i „Konačnog horizonta”. Omaž „Ratovima zvezda”. Jalov pokušaj imitacije atmosfere iz „Gravitacije”...

– Nas ne možeš prevariti. Mi smo odrasli na tvojim SF-klasicima, Holivude. To je oduvek bio tvoj žanr. I baš zbog toga, naši standardi su viši od omladine koja se tek ispilila i ne zna šta je dobar film i kvalitetna naučna fantastika.

– Da si barem izvukao stvar na produkciji, pa da imamo o nečemu da pričamo. Ovako...

– Ali, kako ne shvatate, to je i bila poenta. Retro-dizajn. Minimum zelenog platna. Osećaj klaustrofobije, specifična atmosfera.

– Jedino što je speciično u „Interstelaru” je uvodni deo. To je realan prikaz naše budućnosti. A dizajn je... Samo ću reći: kafemati kao roboti.

– Pa čak je i ta odlična postavka kroz ostatak filma zanemarena i obesmišljena kroz patetičan hepiend kojem Nolan do skora uopšte nije bio sklon.

– To je i tvoj najveći greh.

– Što dajem ljudima nadu?

– Ne, što si slomio kičmu Nolanu.

– Mislim da će pre biti da je on sam sebi slomio kičmu. Čovek je jednostavno prošao svoj zenit sa „Mračnim vitezom”. Dobro se držao sa „Početkom”, a onda je usledio ponor sa trećim Betmenom.

– Dobro, nemojmo preterivati. „Međuzvezdani” je ipak bolji od „Uspona mračnog viteza”.

– Jeste, ali ne mnogo. Predugačak je i nerazrađen. A ima dobru ideju i koncept.

– Ima i par dobrih scena.

– Ima dve dobre scene. Kada Mekonahi pregledava video poruke sa Zemlje. I onu završnu, u biblioteci.

– I to je to. Cimerova muzika je po običaju korektna, ali u šrehu sa scenama.

– Ja stvarno ne znam šta da kažem, sem da vas boks ofis i internet komentari žestoko demantuju.

– To je posebna priča. To medijsko samozavaravanje.

– Ne, moram da se ne složim sa tobom. Holivudova dijagnoza nije samozavaravanje.

– Nego šta je?

– Potpuno odsustvo svežih ideja i akutna akreativnost.

– To je globalna filmska boljka.

– Ali je kod našeg američkog kolege metastazirala. Da nije, bilo bi barem delića kreativnosti poput one koja je godinu dana pre spuštanja čoveka na Mesec spojila Klarkov i Kjubrikov genije i napravila najveći SF svih vremena. „Odiseju u svemiru”.

– Holivude, gde ćeš?

– Holivude, pa samo smo se šalili.

– Obećavamo da nećemo više. Vrati se.

– Otišao je.


SLIČNE TEME:
TRI FILMA - TOPLO
MONTEVIDEO, NE VIDIMO SE!
TRKA ZA ŽIVOTOM
PRLJAVI „OSKAR”
SILA GRAVITACIJE

VOZI!