уторак, 22. август 2017.

RATOVI LETA – Epizoda 2: VODA


Ako u vazduhu ima nečega sanjarskog, u vodi je taj neki mir i bežanje u zdrav razum. Voda daje život prirodi kroz koju protiče, a gradovima koji imaju sreću da je imaju daruje neslućene potencijale i izdvaja ih od onih koji se za nju moraju mučiti i boriti.

Simbolično, svoj život sam i započeo pored vode, u gradu na 100 ostrva, na mestu gde Baltičko more prodire u kopno i spaja se sa ledenim skandinavskim rekama. Bilo je to prvo more koje sam dotakao u životu. Hladno i negostoljubivo, mada mi to kao detetu nije nimalo smetalo. Svoj život sam i nastavio pored vode, na mestu gde se sutiču dve velike evropske reke. Iako sam u tu vodu znao i da nesmotreno upadnem kao dete, sa godinama sam je zavoleo, često na nju spuštajući i po njoj ploveći. Čak i kada sam bio primoran da se udaljim od reke na kojoj sam odrastao, negde duboko u sebi nisam gubio nadu da ću se vodi opet vratiti da pored nje živim.

Tako je bilo i u dalekoj Moskvi, čija reka je bila među prvim stvarima koje sam obišao, naravno, u kombinaciji sa biciklom. A taj odlazak na sever otvorio je potpuno neočekivano i još jednu kapiju simboličnog povratka na početak.

„Dobra je Moskva, ali čekaj dok vidiš Piter.”


Rusi nikada nisu u svojim srcima prihvatili germanizovani naziv svoje „severne prestonice”, te je za njih Sankt (ili Sent) Petersburg jednostavno postao „Piter”. Za njihovu istoriju, to je rodno mesto moderne ruske države, prvog velikog savremenog vođe i mesto gde je nastao osnovni instrument širenja političkog i vojnog uticaja van vekovnih granica.

Ruske ratne mornarice.

Ako sam ruske avione i mogao da vidim tu i tamo na retkim i skromnim srpskim aeromitinzima, ruski brodovi i podmornice za mene su bukvalno oduvek predstavljali samo daleke i apstraktne šeme i  zrnaste crno-bele fotografije iz knjiga i interneta, napravljene od strane američkih/NATO satelita i izviđačkih aviona. Ako sam odlasku na MAKS i mogao potajno da se nadam, o susretu sa ruskom ratnom mornaricom se nisam usuđivao ni da maštam. Sve dok sudbina nije umešala svoje prste i uz pomoć svemoćnog interneta spojila me sa rodnim mestom te i takve mornarice.

Da je Piter bliži nego što sam u prvi mah shvatao postaralo se na hiljade Moskviča koji su se vozom otisnuli na finale Kupa konfederacija na svemirskom brodu od novog Zenitovog stadiona. Da proslava Dana mornarice 2017. neće biti tek tamo neka formalna procesija skapirao sam zahvaljujući drami Zapadnjaka kada su videli da će se dva ruska mornarička diva probuditi iz zimskog sna i ledene vode Murmanska za potrebe te proslave zameniti nešto toplijim Baltikom oko Pitera.

„Kirov” i „Tajfun” u Piteru.

Košarkaškim rečnikom, zicer koji se nije smeo omašiti.

Zapadnjaci su me zaintrigirali, ali su tek sajtovi na ruskom ponudili dublje informacije. I kao što su knjige o avionima jednom dečaku pomogle da nauči da čita, tako su i sajtovi na ruskom jednom muškarcu pomogli da razume ruski.

Da, taj toliko satanizovani internet mi je sve povezao. Parada većih brodova na ostrvu Kronštat, udaljenom 40-ak km od Pitera, usidreni brodovi u centru grada, kupovina karata za voz onlajn, spoznaja o autobusu koji vozi za Kronštat, te Gugl/Jandeks fotografije koje su pronašle put do Fort Aleksandera sa kojeg je bilo moguće posmatrati brodove samo sa par stotina metara i bez specijalnih pozivnica rezervisanih za lokalni živalj.

U par klikova mišem, čitav poduhvat bio je organizovan. Živeo 21. vek!

Ali, uprkos činjenici da može značajno da olakša svakodevicu, internet ipak nije pravi život, što shvatam po saznanju da ću vagon spavaćih kola deliti 35 Kineza i Vijetnamaca. Sporazumevanje na rusko-kinesko-engleskom ostaje priča za unuke, baš kao i „razgovori” o Hanoju i slušanje pesama o tom gradu.

Egzotika, raznovrsnost i globalizam staće u taj ofucani, ali besprekorno čist ruski voz, koji tačno u 05:20 stiže na Moskovsku železničku stanicu u centru Petrograda. Naoružan najboljim turističkim vodičem na svetu („DK”) i rancem natovarenim za tri godišnja doba, prolazim pored pijanaca i stupam na, po mnogima, najlepšu ulicu u Rusiju, Nevski prospekt. Već par koraka je dovoljno da shvatim suštinu stvari koju ni Gugl/Jandeks ne mogu dočarati.


Ermitaž

Ovo nije mešavina novog i starog, ovo nije monumentalno, grandiozno i surovo.

Ovo je pravi, pravcati evropski grad. Očuvane arhitekture, jasnog i nenarušenog urbanizma. Niži manji, uži. Kompaktniji. Sa raznovrsnijom istorijom, uprkos nebrojenim nasrtajima stranih zavojevača na njega, od kojih je onaj poslednji trajao bezmalo 900 dana. Da, ožiljci od nemačkih granata mogu se još uvek videti na nekima od zdanja duž Nevskog bulevara. Sećaju na skoro tri godine opsade tokom koje je nestalo preko TRI MILIONA građana Lenjingrada, a preostalih milion gladovalo i smrzavalo se jedući svoje cipele i kapute. Za razliku od pojedinačnih ruskih tenkista, vojnika i pilota, ovde je čitav jedan grad bio heroj.

I nije pao. Nikada tokom svoje relativno kratke, ali burne 350-godišnje istorije. Nisu to uspeli ni litvanski kneževi, ni švedski kraljevi, ni finski i nemački nacisti. A dobar deo zasluga za tu krvavu odbranu Piter duguje svojim mornarima i brodograditeljima, glavnom razlogu nastanka samog grada i njegovog bivstvovanja do današnjih dana.

Ovaj grad živi na moru, živi za more i od mora živi.

Engleska obala

Čast velelepnim palatama ruskih plemićkih porodica i grandioznim crkvama svih veroispovesti, ali centralno mesto na završetku Nevskog prospekta pripada Admiralitetu. Čak i legendarni Zimski dvorac/Ermitaž svojom maltene moskovskom grandioznošću moraju da se zadovolje donekle bočnom pozicijom u odnosu za zgradu koja te iz arhitektonsko-urbanističkog sanjaranje vraća glavnom razlogu tvoje posete.

Iako još ne možeš da je vidiš, osećaš joj miris. Drugačiji od Dunava, bleđi, hladniji, severniji. Luk mosta poslednji je znak da si joj blizu. Duga svega 50-ak km od jezera Ladoga do Finskog zaliva, ali u ruskoj istoriji značajnija i od Volge, Dona, Oba, Jeniseja, Irtiša, Lene i Amura. Najslavnija ruska reka.

Neva.

Široka ugrubo koliko i Sava u Beogradu, siva, ustalasana nordijskim vetrovima i za ovu priliku maltene pusta. Ako izuzmeš...

„Stereguščij!”

„Grigorovič!”

A tamo dalje, ka tvrđavi, po jedna „Tarantula”, „Parčim” i „Ropuha”.

„Stojkij”, korveta klase „Stereguščij” i 
„Admiral Makarov”, fregata klase „Admiral Grigorovič”

Spontani i glasni smeh iz jutarnjeg dremeža trza mornare i policajce koji su jedini tu u pola 7 ujutru. Stigao si i pre Rusa, pre fotografa, čak i pre novinarskih ekipa. Spavanje sa jednim otvorenim okom tokom 800km truckanja vozom se isplatilo.

Brodovi su tu.

I samo su tvoji.

„Makarov” vs Crkva Svetog Isaka

Da ih slikaš, slikaš, slikaš. Svaki detalj da uhvatiš, senzor da ukadriraš, oružje da proučiš. Jesu nove, moderne i kockaste, ova „stelt” korveta i fregata, ali su čak i u tom, smanjenju radarskog odraza prilagođenom dizajnu lepše od svojih zapadnih parnjakinja.

Podmornica klase „Kilo”

Nemojte se ljutiti, moje NATO dame, ali Rusi su ćoškasto i ružno doktorirali kada je dizajn vojne opreme u pitanju. Za razliku od kapljičastih i čistih hidrodinamičkih linija podmornica. Da, tu je i jedna podmornica klase „Kilo”, samo je nisi video od brodova. Crna, deluje patuljasta, iako je tonaže skoro kao i korveta ispred nje. U svetu brodogradnje, podmornice su čudo, mada ti nije prvi put da jednu vidiš uživo. „Heroj” i „Una” su doduše nekoliko puta manje, ali si ih video, dotakao i u njih ušao u Tivtu. Ali, ovo nije Tivat. „Stojkij” i „Admiral Makarov” nisu kanibalizovani „Split” ili ofucani „Kotor”. Ovo je Piter, ovo je Rusija, a tebe tek čeka put do Kronštata i velike parade.

Vreme je za pokret, za silazak pod zemlju i pod vodu. U metro.

I on je u Piteru manji, skromniji, prazniji, ljudskiji nego u Moskvi. Ima čak u njemu da se kupi nešto za jelo i piće. Ima doduše i hermetičnih čeličnih vrata na stanicama koje su tu da podsete na krhkost podloge na kojoj ovaj grad počiva, močvarnom tlu i poplavama koje su ga vraćale na nulu svakih nekoliko decenija. Poplavama u kojima bi putnici u vozovima bili žrtvovani da bi oni na stanicama preživeli. Ovo je surova zemlja, ali i zemlja koja svoje probleme rešava, te su tako ustave na nasipima koji su pre nekoliko decenija spojile ostrvo Kronštat sa kopnom najzad rešile problem istovremenog plavnog talasa Neve sa jedne i sile plime Baltika sa druge strane. Ali, do toga nasipa ćeš ti morati još da se klackaš. Autobusom sa krajnje stanice metroa, nekih 40-ak minuta u jednom smeru. Ti, penzioneri i deca.

No, ni taj put neće biti dosadan, pošto ćeš proći pored toliko osporavane „Gaspromove” kule u izgradnji, kojoj  je jedva dozvoljeno da nikne negde na petrogradskim Ledinama. Ne prodaje svako centar svog grada za šaku petrodolara, čak i kada od njih direktno živi.

Da ovo nije Balkan si znao, ali da ovo baš i nije Rusija, nisi. Dah tvoje rodne grude se ovde ne može skriti, što vidiš po jarko obojenim drvenim seoskim kućicama u zelenilu duž autoputa ka Finskoj. I nivo uređenosti podseća na Skandinaviju, kao i fascinantna mašinerija ustava kada autobus najzad skrene na nasip ka jednoj od dve glavne baze Baltičke flote, onoj drevnoj, istorijskoj. Onoj koja predstavlja i rodno mesto komunizma, pojave koja je izmenila 20. vek.

A taj nasip kao da nema kraja, iako jednu od njegovih hidrotehničkih građevina, most ispod kojeg prolaze manji brodovi, prelaziš brzo. Nema kraja ni koloni automobila koja se sa autoputa sliva u usku Kronštatsku ulicu, koja je i tvoja meta. A ti nemaš vremena, izlaziš iz autobusa i pešaka nastavljaš kroz kronštatski otvoreni blok i pored teretnog brodskog terminala grabiš do svog konačnog odredišta.

Tvrđave Aleksandar.

Do kapije. Na kojoj je red. Za karte. Od 100 rubalja. 200 dinara.

Brate.

Deset sati ujutru uveliko otkucava, počeće parada, a tebi niski bedemi brane pogled. „C’mooooooon”, što bi rekao Kartman dok čeka najnoviji „nintendo vii”. Cupkaš. Nervozan si kao ker. Poslednjim atomima snage gutaš jedno sočno: „Je l’ ima nekih problema?” ubacivačima preko reda, rečenicu koja je započela toliko tuča u istoriji. Gutaš, jer nisi na svom terenu. Daleko si od kuće, a opet si joj tako blizu. Tamo negde u daljini je i tvoja prva kuća. Tamo negde iza...

„KIIIIROVA!”

Da, vičeš. Jedini. Najgori si od sve dece. Najsrećniji si od sve dece.

Vredelo je. Jebote, vredelo je. Vredelo je preći 800 km vozom, 20 km metroom, 40 km autobusom i dva puta po 5 km peške da bi je najzad upoznao.

Rusku ratnu mornaricu.

Znaš, o tebi sam čitao u knjigama i proučavao te na internetu. Nikada ni sanjao nisam da ću ispred sebe videti komadni brod tvoje najveće i najmoćnije flote, one Severne. Najnaoružaniji ratni brod i jedino površinsko plovilo na nuklearni pogon koje nije nosač aviona.

„Petar Veliki”, krstarica klase „Kirov”

„Petar Veliki”.

Bojna krstarica klase „Kirov”.

Teška 28.000 tona i dugačka preko 250 metara, impozantna je i sa skoro kilometar udaljenosti.

Ogromna je.

Prelepa je.

Smrtonosna je.

Iako ni metak nije ispalila u ratu. Baš kao i podmukla crna pitončina usidrena iza nje.

Najveća podmornica u istoriji.

„Dmitrij Donski”, podmornica klase „Tajfun”

„Dmitrij Donski”, iz klase „Tajfun”, učinjena besmrtnom od strane Toma Klensija i Džona Mektirnana u „Lovu na Crveni oktobar”. Mašina Sudnjeg dana, napravljena samo sa jednim ciljem. Da okonča život kakav poznajemo uz pomoć 20 nuklearnih balističkih projektila smeštenih ispred komadnog mosta. Jedina od svoje vrste koja je preživela surovu realnost ruske ekonomije ’90-ih, baš kao i krstarica ispred nje, mada će se njoj uskoro pridružiti i drugi „Kirov”, „Admiral Nahimov”.

To je realnost sadašnje ruske mornarice. Mukotrpna, spora i skupa obnova starih brodova, uz tek poneko novo plovilo. A tvoja realnost je da ćeš skoro sve te brodove za koji minut videti uživo.

Ne znaš gde ćeš. Mol je prepunjen, ali stene nisu. Imaćeš uži kadar, ali će biti neometan. Nesiguran si odakle će doći brodovi, čije pojavljivanje najavljuje usamljeni „kamovljev” helikopter. To pitaš pravog, pravcatog ruskog admirala koji stoji među okupljenima. To činiš na svom krhkom ruskom, nesiguran u njegovo embrionalno znanje. A admiral je, za razliku od prodavaca i ljudi na ulici, svetski čovek. Ceni kad se neko trudi da barem malo nauči njegov jezik. Ljubazno potvrđuje da će „korablji” stići sa otvorenog mora. Zahvaljuješ mu se i suzdržavaš da pružiš ruku, jer bi to ipak bilo previše. Spuštaš se na stenu, oblačiš vetrovku, poklon nekih sjajnih ljudi, za koju si mislio da ti neće trebati. Ali, treba ti. Ovde na severu, vetar ne staje. Rasteruje oblake, tuče stene, komeša more.  A komeša se i masa.

Stižu!

Ugao u odnosu na ustavu ti je takav da ne vidiš brodove dok ne prođu kroz nju. Dramatičnije nije moglo da bude, tim pre što ni sam ne znaš red kojim će nailaziti. Mada će ti biti potrebno svega par delića sekundi da ih prepoznaš dok se budu promaljali sa pučine.

„Parčim!”

Korveta klase „Parčim”

Prestani da vičeš, magarče. To je samo obalna protivpodmornička korveta proizvedena u Istočnoj Nemačkoj. Ružna, a simpatična. Mala, skoro teget siva,  u dimu svojih dizel motora predvodi konvoj kakav se u ovim vodama nije video još od vremena SSSR-a.

Znaju to i ljudi oko tebe. Zato i tako bučno pozdravljaju mornare postrojene na palubi. Zna to i Zapad, zato se i mršti na njušku povampirenog ruskog medveda što se simbolično ponovo promalja na mestu odakle se ka tom Zapadu i prvi put zaputio pre skoro četiri veka.

„UDALOJ!”

„Viceadmiral Kulakov”, razarač klase „Udaloj”

Moliš se Bogu da će autofokus tvog fucnutog, ali odanog „kenona” poništiti efekte drhtavih ruku. Najveći ruski razarač i verovatno najmoćnije naoružano plovilo namenjeno protivpodmorničkoj borbi na svetu. Nabijen poput bodibildera, nakrcan raketama, torpedima i topovima predstavlja vrhunac moći brodogradnje bivšeg SSSR-a i, ironično, jedan od uzroka propasti njegove ekonomije iscrpljene unapred izgubljenom trkom u naoružanju sa mornaricom SAD.

„Gorškov!”

Fregata „Admiral Gorškov”

Ako je „Udaloj” simboličan kraj moći SSSR-a, onda je „Admiral Gorškov” vesnik preporoda Rusije. Najnovija, naubojitija i najlepša fregata na svetu uspeva da bude vizuelno atraktivna i pored ograničenja koja nameće „stelt” dizajn. Ekstremno niska silueta i izduženi pramac što krije vertikalne lansere krstarećih, protivbrodskih i protiavionskih raketa, čine „Gorškova” najelegantnijim brodom 21. veka.

„Stereguščij.”

Još jedan, poput onog što si ga u rano jutro islikao u Piteru. Prvenac nove ruske pomorske industrije, ćoškastiji od „Gorškova”, ali i dalje lep.

Posle svega ovoga stari („Ropuha”) i novi  („Ivan Gren”) desantni brodovi, te dve podmornice klase „Kilo” deluju pomalo razočaravajuće. Ubiće te to tvoje neprekidno podizanje standarda.

Ubiće te to tvoje nejako srce.

„SLAVA!”

„Maršal Ustinov”, krstarica klase „Slava”

Treći najveći ruski ratni brod po veličini i vatrenoj moći i najveći brod koji će pored tebe ploviti danas. Svetlosiv, svojih 16 krilatih raketa brod-brod sposobnih da u jatu love američke nosače aviona neće skrivati od tvog i pogleda tvog fotoaparata. Naprotiv, čak će se šepuriti svojom razmerom koja se ne može umanjiti čak ni sa cirka 200 metara sa kojih vojaerišeš tu sredovečnu sovjetsku damu.

Ruskinje si doktorirao, pa je sada vreme za malo egzotike sa Dalekog istoka. Goste iz daleka. Kineski razarač i fregatu. Posle svega, maltene bele kopije zapadnih „stelt” mu dođu kao pad.

Što ne znači da je to kraj parade gvožđurije za danas, s tim što će sada vazduh zameniti vodu kao arena za prikaz ruske pomorske moći.

Iako si svoje vlažne vazduhoplovne snove ostvario nedelju dana ranije na moskovskom MAKS-u, neke praznine sada sa zadovoljstvom popunjavaš. Ka-52, MiG-31, Su-24 i Su-25 u letu. 

Tu-142 u letu.

„Tupoljev” Tu-142 i „Iljušin” Il-78

B-r-a-t-e.

Kontrarotirajući propeleri brži od zvuka i njihov uticaj na tvoje unutrašnje organe.

Berijev Be-12. Antika, egzotika, atrakcija. No, sve je to danas u drugom planu. U prvom ostaju brodovi, a još njih te čeka u Piteru. Vremena za detaljni obilazak Kronštata nema, čeka te „Venecija severa.”

Pih, Venecija.

A ta severna, kulturna prestonica je u tvom odsustvu proključala. Milion ljudi na obalama. Bukvalno. Stranaca, domaćih, starih, mladih. Vremena za čekanje redova za ulazak u crkve, palate i muzeje nema.  Samo grabi napred, peške, u gradu u kojem se sav saobraćaj sem metroa raspao. Treba još stvari videti, doživeti. Upiti grada, sjedinjenog u panoramama sa ukotvljenim brodovima.

„Minsk”, desantni brod klase „Ropuha” vs Petropavlovska tvrđava

Red baroka, red tamnosivog metala. Red raznobojnog klasicizma, red crnih podmornica.

Više nego ikada pre shvataš značaj izbora boje u kamuflaži brodova.

Više nego u Madridu zaljubljuješ se u jedan grad na prvi pogled.

Krstarica „Aurora”

Iako nije sređen i skockan kao španska kraljevska prestonica, bivše sedište ruskih careva ima onaj jedan element života koji gradove bespogovorno razdvaja i izdiže.

Vodu.

More. Reku. Rukavce. Kanale. Mostove. Kejove. Pristane. Mnoštvo brodića čiji vlasnici te vabe da ideš u obilazak brodova.

„Admiral Gorškov”

Bič, pliz. Video sam ja te brodove izbliza i to one velike. Ostaju mi samo detaji, par krupnih kadrova za nadgrađa. „Aurora”, „Tarantula”, muzej-podmornica iz Drugog svetskog rata. Ostaje mi samo još da završim svoj pešački krug od 25km.

Ostaje mi još da se ukrcam na „sapsan”, voz što između dva najveća pravoslavna grada na svetu saobraća brzinama od 250km/h i da obećam Piteru da ću se vratiti.

Na duže.

Da ga detaljnije upoznam i stupim u sve njegove znamenitosti.

Da se još koji put spustim na Baltik, prvo more koje sam dotakao u životu.

More na kojem sam najzad ostvario možda i svoj najneverovatniji san.


Da upoznam rusku ratnu mornaricu.




SLIČNE TEME:

недеља, 6. август 2017.

RATOVI LETA – Epizoda 1: VAZDUH

O snovima i javi, deo prvi

Mig-35

Od kad znam za sebe, znam za avione. Najpre kao za crteže u knjigama, potom kao slova na papiru, a naposletku i preko TV i kompjuterskih ekrana.  I dok su se nivoi školovanja, odrastanja i interesovanja menjali, evoluirali i smenjivali, avioni su bili konstanta. I ne samo to, avioni su postali ulaznica za svet pomorske i kopnene vojne tehnike. Iako sam znao i potonjima da se na mahove prepustim, ništa se ne može meriti sa fenomenom najvećeg čuda ljudske civilizacije, letenjem u napravama težim od vazduha.

Kako je dioptrija zauvek razvejala dečije snove o upravljanju avionima, mladić je nastavio da mašta o posmatranju tih paklenih mašina uživo. Takođe, dete opčinjeno zapadnom vojnom tehnologijom, vremenom je počelo da okreće pogled ka Istoku, ka većem, težem i neodoljivo ružnijem. Reportaže sa Buržea i Farnboroa iz starih ukoričenih „Politikinih zabavnika” iznajmljenih iz Zemunske biblioteke više nisu bile ono čemu se težilo. Enciklopedije na engleskom dopunjavane su domaćom literaturom iz Vojne knjižare u Vasinoj, klica fascinacije ruskom vazduhoplovnom tehnikom pustila je korenje, a najveći aeromiting sa tom i takvom tehnikom, MAKS, postavljen je kao najviši cilj. Održavan neparnim godinama u dalekoj Moskvi, delovao je nedostižno, a kada je za dlaku promakao tokom medenog meseca u ruskoj prestonici dečaku koji je u međuvremenu postao muškarac, ali avione nije zaboravio, izgledalo je kao da se MAKS i potpisnik ovih redova nikada neće ni sresti.

Ali, ne lezi vraže. Trebalo je tu Moskvu još jednom doći, i to baš u neparnoj godini. Čast nastupajućem Svetskom prvenstvu u fudbalu, ali MAKS je tu. Gde je uvek i bio, u gradiću Ramenskoje, nekih 30-ak kilometara od centra Moskve, na opitnom aerodromu Žukovski, drugoj najvećoj aerodromskoj pisti na svetu, dugačkoj 5.5 km i širokoj čak 100 metara. Na mestu kroz koje mora proći svaki novi tip ruskog aviona ili helikoptera pre nego što se uvede u operativnu upotrebu.

Rusko vazduhoplovno zabavište, gde avioni dolaze da preleže dečije bolesti.

Dom najvećih ruskih pilota.

Sveto mesto za svakog zaljubljenika u rusku vojnu vazduhoplovnu tehniku.

Toga postajete svesni čim uđete besplatnim autobusom koji vas vozi od stanice prigradskog voza, čiste, udobne, klimatizovane i nadasve tačne „električke”, kroz kapije opitnog kompleksa i prođete pored aleje heroja, najboljih ruskih pilota koji više nisu sa nama. Sledeći utisak tokom te vožnje jeste sama veličina i količina objekata, hangara i aviona razabacanih svuda unaokolo. Iako je dosta toga oronulo i zapušteno, ne možete a da se ne zapitate kako je sve to izgledalo kada je bio novo i radilo punom parom. Ne možete, a da ne zastanete pred činjenicom šta je i koliki je bio taj Sovjetski savez.
A Rusija odavno više nije SSSR, iako se neretko trudi da sebe prikaže kao njegovog dostojnog naslednika. Rusija se otvorila ka svetu, Rusija više ne drži Ramenskoje kao zatvoreni grad (štaviše, Žukovski delimično koristi i kao civilni aerodrom) i Rusija je, iznad svega, organizovana.

Usmeravanje ljudi, mnoštvo vojske i policije, rigorozne kontrole, bezbroj kapija, punktova sa hranom, informacijama, klonjama i neviđeno ružnim suvenirima. Dakle, nema čekanja, nema guranja, nema gužvi, incidenata i raspada mobilnih mreža, uprkos činjenici da je u subotu, 22. jula 2017. pistom Žukovskog prošetalo 157.000 ljudi.

Svako ko je ikada bio na nekom aeromitingu u Batajnici zna sve o paklu prevoza, čekanja i guranja da bi se videlo tih par kanti koje (još uvek) lete. Međutim, svako poređenje između Srbije i Rusije prestaje kada prođete pored cepača karata i stupite na stajanku.

Gde poći? Šta prvo videti? Kako ostati miran, kada vas pravo sa ulaza dočekuje legenda Drugog svetskog rata lično.

Iljušin Il-2 „šturmovik”

Za Ruse, „šturmovik”. Za Nemce, „crna smrt”. Ubica nemačkih tenkova. Jedno od oruđa koje je preokrenulo tok rata i spasilo svet kakvim ga danas poznajemo.

Krećemo tim nizom, a civilne avione ostavljamo za kraj. Treba slikati, slikati, slikati. Ukupno 451 sliku. Treba uslikati i potpuno nebitne helikoptere „Mil” Mi-2 i „Agustu” A139, jedinog od dva predstavnika zapadne tehnologije na izložbi. Sankcije, bla-bla. Ne čujem vas, Evropo i Ameriko. Ne čujem, jer je predamnom MiG-29К, direktan prethodnik starog zanalca sa Batajnice 2012, MiG-a-29M2 i vlažnog sna generacija srpskih pilota. San, koji će to i ostati. Baš kao i njegov prethodnik, MiG-29SMT, zbudžen i naružen dodatnim rezervoarima za gorivo.

MiG-29M2

Ali, to je bilo samo zagrevanje. Nekada legendarni biro Mikojana i Gurjeviča nije se snašao u surovoj ruskoj tranziciji i morao je ustupi mesto familiji najlepših aviona na svetu. Moniki Beluči u svetu vojne vazduhoplovne tehnike. Mnogi kažu i najboljem avionu na svetu. „Suhoj” Su-30 mi je ostao u maglovitom sećanju iz Batajnice 1998, ali zato njegovu mlađu braću vidim po prvi put. Moćni taktički bombarder Su-34. Najmlađeg i najopasnijeg Su-35. Vrhunac razvoja klasičnih lovaca. Vrhunac ubojitosti. Vrhunac estetike.

Su-35

Takav niz zahteva malu pauzu, u vidu simpatičnog mlaznjaka za obuku Jak-130 i jedne od premijera ovog MAKS-a klipni Jak-152 za osnovnu obuku pogonjenog dizel-motorom.

Jak-152

Odmor je dobro došao, jer stajanka opet hvata korak. Slede helikopteri. Legendarni Mi-24 (Mi-35), proslavljen u Avganistanu i Rambu 2 i 3, robustan, ružan, perfektno za „košenje trave” kad su trupe na zemlji u pitanju. U Srbiji viđen samo kao dve olupine koje je MUP nekada davno koristio.

Ali, pusti sad to. Pusti. To. To je nebitno. Idu Mi-28 i Ka-52.

Mi-28

Jedan pored drugog.

To već nikada nisi video uživo, niti im izbliza prišao. U Srbiji mu nikada i ne bi prišao. Dva najsavremenija ruska protivoklopna helikoptera. Prvi, ruska interpretacija „apača”, ćoškasti ubica tenkova oprljen Sirijom. Drugi, verovatno najnapredniji helikopter na svetu. Jebeni Kamov i njegove jedinstvene kontrarotirajuće elise. Savršenstvo aerodinamike. Oklop. Senzori. Katapult sedišta. U helikopteru. Na Zapadu poznata samo iz „Zlatnog oka”. U Rusiji, svakodnevica.

Ka-52

A ruska svakodnevica su pre svega helikopteri familije Mi-17. Najproizvođeniji helikopteri u istoriji. Univerzalci, neuništivi, svoj put nađoše i do Srbije i to sa čitava 2 komada. A ta dva da složiš jedan na drugi ne bi bili ni do kolena najvećem operativnom helikopteru na svetu. Mi-26.

Je-bo-te.

Mi-26

Privilegija svega par vazduhoplovstava na svetu. Gigant sposoban da nosi druge helikoptere i čitave civilne avione. Tako nešto ne bi trebalo da leti. Tako nešto čini da pored njega „ansat-U” izgleda sićušno poput igračke.

Vidi, prolaz ka pisti.

Ne još.

Tek sledi ono glavno.

Divovi.

„LET-410” i „An-30” su nebitni. Nebitni pored masivnog „iljušina” Il-76. I to onog u AVAKS verziji. Kako mu prići? Odakle ga slikati? Ne staje u kadar. Treba mi širi objektiv u ovoj zemlji.

Treba mi nešto za smirenje.

Il-76 (A-50)

To je to.

Sledeća tri aviona su vrhunac ovog dana i sna koji budan sanjaš.

Tri „tupoljeva”. Deda strateški bombarder, sin srednji bombarder i unuk strateški bombarder. Tu-95, Tu-22M3 i Tu-160. Ili kako bi ih NATO nazvao „medved”, „uzvratna vatra” i „blekdžek”. 

„Bekfajer” je prvi, najmanji i neodoljiv u svim svojim titanijumskim uglovima. Ubica američkih nosača aviona. Toliko opasan kada se pojavio da je morao da bude ubačen u program o strateškom razoružavanju između SSSR-a i SAD.

Tu-22M3

„Medved”. Meda. Deda. Star skoro koliko i tvoji roditelji. Veliki, spor, ali sposoban da preleti čitavu Rusiju bez dopujavanja gorivom. Toliko bučan da ga čuju zaronjene podmornice. Već 70 godina se doteruje samo sitnim izmenama i sekira čitave generacije NATO lovaca iznad svetskih mora. Avion koji te je rasplakao kada si ga dodirnuo u Monjinu 2014.

Tu-95

Ali, sada više nije 2014. i ti sada imaš novi Sveti Gral. Beli gral. „Belog labuda”. Najveći naoružani vojni avion. Njegova maketa duplo je veće od svih ostalih koje si napravio pre stalnog zaposlenja i deteta. I pravi je veći od sveg oko sebe. Elegantniji. Lepši. Bolji. Jedan od svega 10 operativnih. Toliko ispred svog vremena da će se od 2020. ponovo pokrenuti njegova proizvodnja, maltene zaustavljena raspadom SSSR-a.

Tu-160

Šta reći? Kuda ići dalje? Nema dalje, ovo je vrh. Odavde je sve nizbrdo. Čak ni prvi supersonični putnički avion na svetu, Tu-144 te ne može oraspoložiti, baš kao ni Tu-155, jedini avion u istoriji sa pogonom na tečni vodonik, niti džinovski Mjašičev VM-T korišćen za transport segmenata ruskog svemirskog programa.

VM-T

Druga strana stajanke se samo protrčava. Stari avioni, prototipovi i među njima nesretni MiG 1.44, jedna od mnogih žrtava teških devedesetih. Još helikoptera (novi Mi-38, Ka-32), civilnjaci.

Dosadno.

MiG 1.44

Digli su ti se standardi.

Hoćeš više, brže, bolje.

Hoćeš letnji program.

Su-30

A taj letnji program je po svom scenariju najsličniji filmu za odrasle. Bez uvoda, pravo u glavu. Para mornaričkih „Suhojeva” 30 u simuliranoj bliskoj borbi, upotreba realnih manevara sa mini solo nastupom na kraju, „zvonom” i laganim padom u kovit koji je za cilj imao samo da zagreje publiku.
Publiku sviklu na ovakve događaje, spremnu da aplazima nagradi i čoveka u pilotskoj kabini.

Heroja.

A nisu u ruskoj vojnoj i istorijskoj mitologiji samo ljudi heroji. To su i sami avioni. A retko koji avion je u Rusiji obožavaniji od „šturmovika” legendarnog Iljušina. Prvi put posle nekoliko decenija jedan primerak je doveden u letno stanje. Iako skromnog nastupa, prati ga vatreni govor spikera i oduševljena publika.

I to poštovanje prema istoriji i patriotski naboj tu ne staju, već nastavljaju da rastu i sa sledećom tačkom letnog programa.

Za to su se pobrinuli pripadnici najnovije ruske akro-grupe, „Sokoli”. Četvroka najmodernijih Su-35 izvodi simuliranu borbu dve pare, ali se suzdržava od solo nastupa. On dolazi kasnije, nakon „Rusa”, jedne od dve akro-grupe na češkim školsko-borbenim „albatrosima”.

SSJ

Kako se dupe lako naviklo na bolje, simpatični program ovih aviončića sličnim našem „supergalebu” potpisnik ovih redova doživljava kao krajnje nezanimljiv. Isto se, blasfemije li, može reći ne samo za lepuškasti „Suhojev” putnički SSJ, već i za „Striže” („Lastavice”) na MiG-ovima 29, već viđene u Beogradu i to dva puta. U moju odbranu, sledeća četvroka istinska je poslastica.

Striži”

Jedan pored drugog, Su-34, Su-35 i apsolutne zvezde ovog MAKS-a, par najnovijih ruskih „nevidljivih” lovaca poslednje, pete generacije.

PAK-FA.

Taktički bombarder Su-34 prvi uleće u arenu iznad Ramenskoja izvodeći seriju oštrih zaokreta pod borbenim opterećenjem bombi i raketa. Ubedljivo najbučniji avion dosadašnjeg programa radi ono što jedan avion namenjen za udare na ciljeve na zemlji ne bi trebalo da radi.

Su-34

A šta tek onda reći a poslaticu što sledi? Su-35. Solo. Za komandama Juri Vašćuk. Jedan od živih heroja Žukovskog. Rođeni pilot. Rođen da pilotira. Da prkosi gravitaciji.

Jer, to je ono što Juri tera zver pod sobom da radi.

Da šeni.

Stoji u vazduhu.

Okreće se poput helikoptera. Da iz pune brzine staje u „kobru” i „superkobru”, prelazi u kontrolisani kovit i stušti se ka zemlji u seriji borbenih zaokreta pod punim opterećenjem.


Ovo nije u redu.

Ovo nije helikopter.

Ovo je čudo moderne tehnologije, poterano do samih granica poznate nam aerodinamike.

Savršena sinergija čoveka i mašine.

Sinergija koju tek treba da dostigne par supermodernih „steltova” koji slede.

PAK-FA se razvija dugo, mukotrpno i skupo, ali se razvija. Njihovi „džokeji” su i dalje u grču, igraju na bezbedno i pokazuju samo deo onoga ruski „nevidljivi” treba da servira protivniku, možda ga i svesno obmanjujući samonametnutim velom misterije koji je, između ostalog običnim smrtnicima onemogućio da ovo čudo vide na stajanci.

PAK-FA

Zato sledeći artisti itekako mogu videti na aeromitinzima, doduše uglavnom onim ruskim. Najveće zvezde dana među akro-grupama. „Vitjazi” („Vitezovi”) na friškim Su-30 vrhunac su ruskog grupnog pilotiranja. Sigurni, uvežbani da lete na po par metara jedni od drugih u „streli” i „rombu”, začinjavajući završetak svog nastupa tradicionalnim lansiranjem toplotnih mamaca uz „anđela”.

„Vitjazi”

Interesantno, to neće biti i kraj letnog programa. To neće biti ni solo nastup MiG-ove poslednje šanse da uhvati korak sa svetom, letelice pod oznakom 35, kao ni helikopterski deo progama, mada će se i njihovi piloti potruditi iz petnih žila.

To se pre svega odnosi na ultraagresivni nastup Mi-28, adekvatno nazvanim „pustošenje” od strane NATO-a. Za razliku od kilave oznake za njegovog oca, „letećeg tenka”, Mi-24 („košuta”), „havok” opravdava svoj kodni naziv i ne predstavlja nešto što biste želeli da vidite iznad svojih glava ako ste pripadnik Islamske države u Iraku ili Siriji. Let helikoptera u stranu sam već video kod naših „gama”, kao i let unazad. Ono što međutim nisam dosad video u životu jeste let unazad i uvis. Udari i izvuci se, sve vreme sipajući olovo po protivniku.

Ne daj mu da diše.

A dah će se zadržati i kada se najveći od svih „vertoljeta” vine u nebo. Mi-26 ne bi ni trebalo da može da se odvoji od zemlje. Ali on to čini, svaljujući se pritom u stranu poput kita.

Mi-26

Ali, ni to nije kraj. Kraj će ostati rezervisan za najbolji nastup jedne akrogrupe na ovogodišnjem MAKS-u, emiratskih „Al Fursana” („Vitezova”) na „ermakijevim” MB.339. Vizuelno efektni, produkcijski raskošni, sjajno uvežbani biće prava poslastica za kraj.

Kraj do kojeg se mora odvući do štanda sa prvotivvazdušnim sistemima  i radarima, te hale sa maketama i vizuelnim prikazima raketa, bombi i elektronike nekih budućih avijacijskih proizvoda iz Rusije.

Radari i Al Fursan

Kraja koji će i simbolično biti proglašen ispisivanjem srca od šarenog dima „Al Fursana”.

Srca za poštovanje publici.

Publici koja voli da zagledana u nebo sanjari.

Publici koja voli da sanja.

Jer, kako neki ljudi vole da kažu: Snovi su tu da bi se sanjali.

Glupost.

Snovi su tu da bi se ostvarivali i da bi se u njihovom ostvarivanju uživalo.

Mnogi snovi ostanu nedosanjani i sa vremenom želja za njima bledi.

Neki ostanu da nas žuljaju poput kamička u cipeli, ne dozvoljavajući nam da ih zaboravimo, čak i kada njihovo ostvarivanje deluje potpuno nemoguće. Iznenadno ostvarivanje takvih snova je još slađe, intenzivnije i duže se urezuje u pamćenje.

Omiljeni bend uživo.

MAKS.

Formula 1.

Precrtavam.

Uveliko.



SLIČNE TEME: