понедељак, 28. децембар 2015.

SNIMAJ TO PONOVO, ALEHANDRO!

I ponovo, i ponovo, i ponovo….


Ne mogu da lažem, moj filmski ukus oformili su vodeći reditelji mejnstrim Holivuda. U svoju odbranu mogu da kažem da su u pitanju bili vodeći reditelji mejnstrim Holivuda iz njegove poslednje zlatne ere, na prelazu između osamdesetih i devedesetih godina prošloga veka. Dakle, Depalma, Skot i Kameron, uz poslovično „slabo mesto” za Spilberga. Kopola, Pekinpo i Lamet pripadali su nekim prošlim decenijama, dok je Skorseze u trenucima kada sam počeo da pravim svoje prve filmske kolekcije možda već bio prešao svoj zenit. Devedesete su mi u tu kolekciju donele Finčera, Mendesa i ne mnogo toga još. Novi milenijum bio je još sušniji, ali je iznedrio jednog istinski velikog kolosa iza kamera, Kristofera Nolana. Druga decenija 21. veka je sa jedne strane postala  dekada „slučajnih pogodaka” kada su u pitanju kvalitetni režiseri mejnstrim Holivuda u pitanju. Sa druge strane, postala je to dekada mog potpunog sazrevanja kao filmofila kroz jasno profilisanje zahteva od parčeta celuloidne trake kojem odlučim da posvetim svoje sve dragocenije slobodno vreme. Takođe, postala je to i era najvećeg reditelja kojem sam imao čast da budem savremenik.

Alehandro Gonzales Injaritu je već neko vreme bio tu. I poput Nolana, nije imao slab film. I baš kao i njegov britanski blokbaster parnjak, bio je „čovek-film”, sam pišući, snimajući i producirajući svoje filmove sa po pravilu isprepletanim scenarijima. Mada, za razliku od nešto mlađeg Kristofera, američki Meksikanac je svoj imidž izgradio na teškim dramama i turobnoj atmosferi, retko izlazeći iz okvira matičnog žanra. 

Prvi iskorak je bio najbolji prošlogodišnji i ponajbolji američki film u poslednjih desetak godina, neverovatni „Čovek ptica”. Autoironična komedija sa (tek) primesama drame donela je preko očekivanu slavu Alehandru i njegovom timu, kao i konačni izlazak iz senke „umetničkog” reditelja na svetlo sveta velikih budžeta. Pred Injarituom je bila prostrta staza od žute cigle da njome sigurno zagazi i osigura svoje mesto među besmrtnicima. I on je to učinio bez greške, odlučnije i žešće nego ikada do sad, vešto balansirajući između oprobanih recepata i nečega sasvim novog, divljeg.

Za razliku od „Birdmana”, „Povratnik” se nije skrivao u senkama maglovitosti trejlera. Od prvog trenutka bilo je jasno da će u pitanju biti žestok film, sniman u eksterijeru, sa najosporavanijim glumcem svoje generacije u glavnoj ulozi. Mada, nakon dva i po sata vratolomne akcije postaje jasno da glavna uloga u „The Revenantu” zapravo i nije mučeni Leonardo Dikaprio, već sama divljina.

Divljina američkih i kanadskih zabiti.

Divljina u ljudima.

Divljina u svakom od nas.

A ta divljina udara žestoko, direkt u glavu i to već nakon dva-tri minuta uvoda. Sličan recept je upotrebljen i kod „Čoveka-ptice”, ali ovde spušten gard neće biti praštan. Scena napada indijanaca na logor američkih trgovaca kožama će vas nokautirati i pre isteka svojih 5-6 minuta celuluoida koliko (samo) zauzima. Injaritu će u njoj baciti sve što ima i zna sa samopouzdanjem koje će vam oduzeti dah i to nakon što će vam izbiti sve zube pogotkom u „staklenu” bradu. Švenk, rez i kamera iz ruke dvostrukog (a daće Bog i trostrukog) „oskarovca”, direktora kinematografije Emanuela Libeskog, uz neverovatnu Alehandrovu koordinaciju desetina statista i glavnih glumaca sama po sebi bi bila vredna svih zanatskih „oskara”, sve i da se „Povratnik” tu završio.

A nije. 

I predivno je da nije.

Za to se pobrinula neograničena sloboda scenarija survival avanture sa primesama istinitih događaja koju je genijalni reditelj i scenarista Injaritu imao na svojoj strani. Dakle, na vama je da se rasteretite razrade likova i kompleksne priče, pošto je osnovna potka radnje ovo u suštini vesterna odnos dobrog i lošeg i motiv za osvetom sa vrlo izvesnim i predvidljivim krajem koji je jasan od samog starta. To će verovatno, na žalost, (opet) maestralnog Dikaprija (opet) koštati „zlatnog dečaka”, ali će Hardiju doneti barem nominaciju za ponajboljeg negativca u poslednjih nekoliko godina na velikom platnu, baš kao i pohvale ostatku kastinga predvođenog sjajnim naturščicima. 

Glumci jesu odlični i kao i uvek kod Injaritua, maksimalno uravnoteženi, ali kao i uvek kod Injaritua, oni nisu glavna stvar. 

Glavna stvar jeste divljina, ali čak ni ona ne predstavlja onaj vršak koplja koji se u vaše grudi zabada sa prvom odapetom indijanskom strelom na obali reke, a završava u surovom obračunu „jedan na jedan” na obali jedne druge reke posle dva i po sata neverovatne avanture.

Glavna stvar je što će se ta strela bukvalno zabiti u vas i što ćete deo te tuče biti upravo VI.

Gledaoci.

Naime, Alehandro Gonzales Injaritu uspeo je da posle vek i kusur filmske istorije najzad u onoj ultimativnoj želji svih sineasta od braće Limije do današnjih dana.

Alehandro Gonzales Injaritu je „Povratnikom” najzad i do samog kraja obrisao granicu između realnosti i filma.

Svojom kamerom, montažom, fotografijom, efektima i minimalističkim saundtrekom učinio je da se osećate kao da ste vi traperi na koje juriša indijanska konjica, da se zastrašujuća ženka grizlija dvaputa uzastopno ostrvljava baš na vas, a ne na najvećeg živog glumca bez „oskara”, kao i da mislite da vi umesto njega padate niz vodopade ledenih reka i provalije Stenovitih planina. Ali tu Alehandro Gonzales Injaritu neće stati. Uvući će vas još dublje, još čvršće nego njegov zemljak Kuaron sa „Gravitacijom”. Postaćete deo svake scene, svakog razgovora, sagledavaćete svaki pejzaž ili uski komadić neba između vrtoglavo visokih krošnji zimzelenog drveća. Osetićete svaku pretnju vatrenim i/ili hladnim oružjem, pojmićete svu podlost Hardijevog lika, pogodiće vas svaka nasilna smrt kako čoveka, tako i divlje životinje u filmu, i kroz sve ćete to proći vrlo intenzivno.

To će vas umoriti, iscrpeti, a mnogima će to biti previše, možda čak i zamorno.

Meni nije i nikada neće to postati. 

Jer, ja ću svaki sledeći Injarituov film očekivati sa nestrpljenjem.

Pretraživati jutjub za novim, sumanutim trejlerom.

Pratiti sa kojim će se glumcima udružiti.

Koju će temu obraditi.

I želeti da nikada, ali baš NIKADA, ne prestane da radi ovo što radi na način na koji radi.

Jer to čini savršeno.


SLIČNE TEME:

субота, 5. децембар 2015.

NAJKRAĆA DRVENA BOJICA

O tome zašto volim Crvenu zvezdu


Koliko ste puta čuli igrača koji preslakom u neke od beogradskih „večitih rivala” ispunio svoje snove? Da mu je to bila želja od detinjstva? Da za njega ne postoji nijedan drugi klub?

Isuviše.

Vremenom, te fraze su se otrcale čak i onim vernijim navijačima.

Ili možda pak i nisu?

Za neke ljude, izbor kluba je površna stvar. Simpatične klupske boje, trenutni uspesi, neki istaknuti pojedinac/igrač/trener. Moram priznati da i sam tako biram favorita svake godine u evropskim takmičenjima u fudbalu. Bilbao je je kul jer u njemu nema stranaca. Atletiko Madrid jer nema para koliko prebogati Real ili Barselona. Borusija jer sama stvara igrače.

Ali, to su sve neozbiljne stvari, veze koje potraju sezonu dve, bez prave ljubavi.

Prava ljubav se zna, ne dovodi se u pitanju i ona je za čitav život. I u potpunosti je iracionalna. Čista emocija. Jedna i jedina.

Crvena zvezda.

Od kad znam za sebe, znam za Crvenu zvezdu. I da budem potpuno iskren, nisam je sam izabrao. Bila mi je izabrana, da ne kažem predodređena. Genetska datost.

Psihologija nas uči da se temperament nasleđuje, dok se karakter stvara tokom života.  Ako je tako, ja sam Crvenu zvezdu nasledio. I to tri kolena unazad. Od čukundede Čika Dače Stojanovića, jednog od pionira srpskog fudbala i velikog navijača i igrača predratne „Jugoslavije” (kasnije „Crvene zvezde”). Od dede koji je sa sopstvene svadbe otišao ranije da bi gledao tu istu „Jugoslaviju”. I na kraju krajeva, od brata koji je svoju sobu oblepio crvenom i belom još od moje četvrte godine.

Realno, nisam imao šanse.

Toliko strasti voljenih ljudi oko mene ka te dve boje me je vrlo rano obuzelo. Toliko me je obuzelo, da mi je čak i „Meklarenov” bolid sa Senom u njemu krajem osamdesetih bio toliko drag upravo zbog te kombinacije crvene i bele. Toliko da mi je u setu drvenih bojica u školi crvena uvek bila najkraća, da i dan danas  najviše volim kad nosim crvenu na sebi.

Crvena zvezda je bila sastavni deo mog vaspitanja.

A to vaspitanje se poklopilo i sa meteorskim usponom voljenog kluba na sam krov fudbalske Evrope. Zlobnici će reći da su na krilima tog uspeha regrutovane generacije i generacije „zvezdaša”. Ne slažem se sa time.

Bio sam još uvek dete kada nam se desio Bari. Moje najstrastvenije stadionske godine poklopile su se sa sunovratom Crvene zvezde i velikim usponom rivala sa druge strane Topčiderskog brda. U svom životu, kad podvučem crtu, više znam za njihove titule, nego za one osvojene u najdražim bojama.

Pa ipak, nisam se pokolebao. Nisam posumnjao, niti napustio taj stadion i halu do kraja. Ostao sam stoički, trpeći poraze, posrtanja, finansijski i organizacioni kolaps Sportskog društva Crvena zvezda. I ne samo to.

Ljubav prema Zvezdi, ma koliko u pojedinim trenucima bila bolna, sa godinama je postala nešto više.

Inat.

Istrajnost.

Simbol.

Jer, kao što to kaže i jedan od poznatijih slogana sa „severa”: „Zvezda je život, sve drugo su sitnice”.

I Zvezda jeste život. A život je nekad siv, nekad žut. Nekada boli, kao porazi protiv Strazbura i Bordoa. A nekada ispunjava srce poput pobede nad Romom ili Kajzerslauternom. Nekada je i slatko-gorak, kao 55 sekundi vođstva protiv najboljeg tima na svetu te 1997, moćne Barselone. Nekada je taj život i čupanje bodova u zaustavnom vremenu protiv Donjeg Srema ili Javora.

Od vrha do dna. I nazad. I tako ukrug.

Život je borba, a boriti se možete samo za ono što mnogo volite.

A Zvezda se voli. Uvek. U generaciji mog brata nije bilo teško biti „zvezdaš”. U mojoj itekako jeste. Ali smo nas dvojica i kao zreli i odrasli ljudi opet zajedno u „rupi”. Tu su i njegovi i moji ispisnici. Njihova, sutradan, Bože zdravlje, i naša deca. Sinovi, čak i ćerke. Svakakvih tu likova ima. I uspešnih i bogatih, i onih iz srednje klase. Brbljivih, ćutljivih. Šaljivdžija. Rezervisanih tipova. I svi smu tu. Oduvek smo i bili. Zvezda nam je svima u kostima, u genima. I mi je prenosimo dalje, jer samo to i znamo.

Jer tako je uvek bilo.

I tako će i biti.

Dok se Zemlja okreće.


SLIČNE TEME:
CRNA ZVEZDA
ZVEZDA (JE) SRBIJA
A MOŽDA BAŠ U NAMA LEŽI SPAS