понедељак, 21. септембар 2015.

OTVORENI DAN ŽALOSTI

O nazivanju stvari pravim imenom


Kao i svakog istinskog zaljubljenika u vazduhoplovstvo najava Otvorenog dana 204. vazduhoplovne brigade sa Batajnice me je zatekla, tim pre što se desila nakon nekoliko vrlo upozoravajućih tekstova o katastrofalnom stanju pre svega lovačke avijacije u Srba. Kako god, budući da je u pitanju bila jedna od retkih prilika da još jednom utvrdim omiljeno mi gradivo, uputio sam se u najveću bazu našeg Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane naoružan punim baterijama fotoaparata i flašama vode za vreo dan koji je bio najavljen u subotu, 19. septembra 2015.

Pokazalo se da je voda bespotreban aksesuar na tom putovanju iz prostog razloga što za njima nije bilo potrebe. Naime, ono što sam video (i slikao) na batajničkom aerodromu prosto me je zaledilo.

Sa samog ulaza usledio je prvi šok, u vidu pet  primeraka starijih rashodovanih verzija MiG-ova 21 izloženih sa vežbovnim raketama vazduh-vazduh i bombama, te antičkim saćastim lanserima nevođenih raketnih zrna. Ovaj neslani odgovor vazduhoplovaca na nedavnu medijsku najavu da ćemo remontovati jednu eskadrilu ovih prastarih letelica za air policing može se tumačiti samo kao slabašna provokacija i ništa više. Stajanka sa bis-ovima, R-om i ostalim varijantama iz sedamdesetih godina prošloga veka više je podsećala na muzejsku postavku nego na potencijalna pojačanja aktivnim jedinicama.

Kada je prvobitno zaprepašćenje od ove arheološke menažerije malo minulo, u svojevrsnom avijacijskom vremeplovu dočekale su me stari dobri raketni sistemi „neva” sa kraja šezdesetih i topovi „boforš” koncipirani još u vreme Drugog svetskog rata. Isto ono što nas je branilo 1999. i u tom zadatku žestoko podbacilo zbog već tada potpune tehnološke zastarelosti. A treba imati na umu da je od tada prošlo čitavih 16 godina.

„Neve” - guramo ka pola veka operativne upotrebe

Protok vremena nije se mogao skriti ni na ostatku stajanke, gde su se inače relativno malobrojni posetioci tiskali oko našeg najmodernijeg aviona, jedinog dvosedog MiG-a 29. Jedinog. Ni za javnost prvi put otvorena pilotska kabina rukog lovca izrađenog 1987. nije mogla da umanji gorak ukus u ustima da je čuvanje našeg neba spalo na ukupno tri (3) ovakve letelice. Dva dvoseda MiG-a 21 UM ne računam u odbrambene snage pošto oni rakete i topove da nose ne mogu, a i da mogu, nemaju radar i pitanje je koga bi pilot na našem nebu mogao da nađe, stigne i presretne sedeći u kabini poput one u kojima su leteli učesnici Vijetnamskog rata.

Ako je stajanka 101. lovačke avijacijske eskadrile „Vitezovi” bila jadna, šta onda tek reći za ono što je sledilo? Izanđali „supergaleb”, raspala „utva-75” i praktično neoperativna „lasta-95N” bili su dika i ponos 252. školsko trenažne avijacijske skadrile „Kurjaci sa Ušća”, u našem „sistemu” ratnog vazduhoplovstva zadužene za preobuku novih pilota.

„Lasta” - svetski rekorder u trajanju uvođenja u operativnu upotrebu

Ako je sve do tada bilo zastarelo i ofucano, statika 138. transportne i 890. mešovite helikopterske eskadrile bila je više nego neumesna. Izlaganje jedinog preostalog helikoptera Mi-17, poznavaocima je samo vratila knedlu u grlu neprogutanu još od one oblačne martovske noći u kojoj se ugasilo 7 života u njegovom bratu-blizancu. Naš „najmoderniji” helikopter proizveden 1989. bio je samo uvod u ono što sledi. Tromotorni „Jak-40” namenjen VIP transportu bio je uredno parkiran pored hangara, iako se od zemlje odlepio nije još od 2010. Niti će. Baš kao ni drugi transporter „Antonov An-26” iz 1975. kome su resursi bespovratno istekli ovih dana. Prvom će se to desiti za koji mesec, pa smo njega imali priliku da vidimo i u „letačkom” programu.

A letački program je bio tek posebna priča.

Jedini preostali Mi-17

Tri simulacije kao deo jedne velike simulacije posedovanja ratnog vazduhoplovstva, vojske i države. „Mi-8” i „gama” u dva ravna niska preleta spasavala su oborenog pilota, dok im je, ni manje, ni više, nego „utva” javljala njegovu poziciju. „Antonov” koji je ostao bez radio veze usmeren je od strane jednog od dva preostala jednoseda MiG-a 29 na prvi aerodrom letom minimalnom brzinom, pre nego što se upustio na solo tačku od ukupno dva zaokreta pre sletanja. Bez lupinga, čak i bez valjka. Bez dolaska na stajanku posle svega. Par minuta letuckanja daleko ispod mogućnosti letelice, kao posledica nedovoljne obučenosti pilota, nedostatka goriva ili nekakvog mehaničkog problema. Šta god da je bio uzrok, rezultat je bio katastrofalan i nije ga mogla izvaditi ni premijera „supergaleba” u varijanti tegljača mete sa sve izvučenom metom, baš kao ni mlataranje druge „osmice” sa protivpožarnim vedrom.

No, ni simbolični letački program simboličnog RV i PVO nije bio ono najgore po osunčanoj suboti prepodne. Najgore od svega bilo groblje aviona razbacano po batajničkom aerodromu. Stajanku ispred remontnog zavoda „Moma Stanojlović” većina posetilaca nije primetila, ali oni malo verziraniji itekako jesu. Poslagani „kečevi” koji na sebi još uvek imaju oznake SFRJ valjda predstavljaju tu remontnu rezervu o kojoj se priča ovih dana, iako oni nebo nisu videli u ovom veku. Par „supergalebova”, pokoji „orao”, usamljeni „galeb” i očerupana „osmica” i „antonov”. Oronuli leševi.

Ali ni nalik onima koje je skrivao pritvoreni, ali nažalost ne i zatvoreni glavni hangar pored kontrolnom tornja. Četiri predserijske „laste”, još uvek neoperativne nakon tragičnog udesa iz 2012. čekaju uvođenje u jedinice i popunu serijskim letelicama do koje verovatno nikada neće ni doći.  Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Ono najgore u ovom svojevrsnom balu vampira bio je prizor raskomadane četvrte „dvadesetdevetke”. Nekada moderan lovac, pregažen vremenom, nebrigom i političkim igrama postao je samo ljuštura, skelet sa kojeg je poskidano sve što je vredelo za preostala tri aviona i simbol potpune propasti i kraja našeg ratnog vazduhoplovstva, ako se ono tako uopšte više može nazvati.

Očerupani avioni, očerupano vazduhoplovstvo, očerupana vojska

Stvari se jednostavno više ne mogu ulepšavati, kriti i ignorisati.

Stvari se jednostavno moraju nazvati pravim imenom.

Mi ratno vazduhoplovstvo više nemamo.

Mi imamo muzejske eksponate, a ne oružane sisteme kadre da neki zadatak obave.

Ono što imamo je nedovoljno, a i to malo će biti zauvek prizemljeno za koji mesec ili godinu.

Da nastavi da se krpi i budži ne bi li letelo još malo, više ne sme.

Da se remontuje i modernizuje, više ne može.

Da se nabavi polovno, neće.

Da se kupi novo, nema para.

Para nema, a i da ih ima, ne bi bile utrošene na vazduhoplovstvo.

Ono nikog ne zanima, nikome ne treba i niko ga ne ne želi.

Kako sada, tako i u proteklih 30 godina.

Nije to juče počelo, ali će se već koliko sutra završiti.

A moglo je da se završi već u subotu na otvorenom danu žalosti nad sudbinom 204. avijacijske brigade.

Falilo je samo da se otpeva opelo i održi parastos srpskom ratnom vazduhoplovstvu i protivvazdužnoj odbrani.

Srpskoj vojsci.



14 коментара:

  1. Има! Трагедија се није десила у фебруару, но 14. марта

    ОдговориИзбриши
  2. Valjalo bi da odes jos koji put da utvrdis gradivo. Imas propusta. ;)

    ОдговориИзбриши
  3. Laicki se razumes u tehniku RVa, da je stanje lose jeste a da je ovako kao u tekstu bas i nije. Sto rece kolega, idi jos koji put da obnovis gradivo a za samu organizaciju otvorenog dana kapa dole tim entuzijastima(BUKVALNO) koji odrzavaju RV u stanju kakvom jeste(a moze i gore)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Тачно, стање није као у тексту него је још и горе. А то што је аутор уместо новоговорног изума "противваздухопловна одбрана" написао противваздушна одбрана или што је 204. ваздухопловну "бригаду" назвао авијацијском је ништа у односу на суштину - да РВиПВО не постоји. А то знају сви у свету (буквално свако ко чита неки војностручни часопис), само то не иде у главу појединцима у ОПБ и СМБ који и даље покушавају да ставе смоквин лист нагом цару. За тај несрећни 18101 (четврти, "очерупани" МиГ-29) је још Џејнс дифенс викли написао у каквом је стању (и то пре "канибализације" са слике) и зашто се никад више неће се винути пут облака, а господа на Авијатичарском тргу, у Бирчаниновој и на Бањици замлаћују народ причом о ремонту безнадежно застарелих Л-17 (МиГ-21бис) којима је истекао век употребе, противно ПВТСл и ВТУП-има. Авион који 1999. није могао да оствари намену због тоталне инфериорности, будућност је "РВиПВО"?!

      Избриши
    2. Противно ПВТСл тј. противно Правилу ваздухопловнотехничке служе. Службе која не постоји од када је указом Министарства, Генералштаба или неког другог ваздухопловни техничар изједначен са аутомеханичаром. Плате припадника ВТСл су већ дуго пре тог укидања биле ниже од плата колега са истим чином у КоВ-у.
      И поред тога, ти људи из бивше ВТСл улажу надљудске напоре да са знањем, деловима и алатом које поседују одрже ово ваздухоплова што имамо у ваздуху.
      Нажалост, од наведеног само знања не недостаје мада се и том знању назире крај јер је просек година одавно прешао 40.

      Избриши
  4. Ljudima koji rade u RV i PVO kapa dole, kao što kažeš, oni su najmanje krivi za sve što se dešava, to u tekstu i piše. Ali od njihovog entuzijazma se ne živi, on se više ne može zloupotrebljavati i iza njega se niko ne sme kriti. A što se tiče obnavljanja gradiva, za to nažalost više neće ni biti prilike kako je krenulo. Pozdrav

    ОдговориИзбриши
  5. Davno sam čuo od jednog starca - Ko ne hrani svoju Vojsku, hraniće tuđe tri -

    ОдговориИзбриши
  6. Tragedija se desila u petak 13. marta, a nastradali su pronađeni u ranim jutarnjim časovima 14, marta. Ako već neko reaguje onda neka to uradi ispravno.... O tekstu se može govoriti iz različith uglova ali činjenice idu u prilog napisanome. Borbena avijacija RV izumire i to joj je namenjena sudbina....Svaka priča političara o obnovi je demagoški marketing koji vređa pamet svakome ko iole prati zbivanja na tom planu. Žali bože ovih sjajnih avijatičara koji se godinama bore za opstanak trpeći razne šarlatane i avanturiste koji defiluju kroz sistem odbrane praveći još veću štetu.....Ćute, trpe, rizikuju živote i nadaju se... A visoki oficiri i generali servilno pognuli glave i tako saučestvuju u obesmišljavanju vlastitog postojanja...Neka nam je Bog na pomoći!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ако неко уопште очекује од недораслог Живака, ограниченог Диковића или оног љигавца Драганића који не могу смислити пилоте да нешто учине за авијацију или војску, онда тај не разуме како се бирају и чему служе ушкопљени чувари харема! Како су се понашали после катастрофе Ми-17 сва тројица увреда је за све који часно носе униформу. Драганић је у извештају војне комисије „заборавио“ да примети како је Гашић издао наређење и тако сву кривицу усмерио на Живака и Бандића... Да би напредовао спреман је и рођеног оца гурнути у провалију...Али ако ту нема части, има Бога и свако ће добити по заслузи, дубоко сам уверен!

      Избриши
  7. Odličan tekst i surova izneta istina!! Na žalost, vrhovni komadant Grobar, je izvršio svoj zadatak!!

    ОдговориИзбриши