уторак, 27. фебруар 2018.

TRI MINUTA TIŠINE


Jedan od nas, onaj ponajbolji, otišao je i ostavio rupu koja se ne može popuniti, jer postoje gubici koji su jednostavno nenadoknadivi.

FOTO: seecult.org

Ne. To ne može biti. Ne, čekaj. Ne, ne. Nemoguće. Ne, ne, ne.

Ne.

Ali, jeste.

Jeste, i to što si ti šokiran neće ništa promeniti. I ne samo ti. Šokirana je čitava zemlja. Mala, jadna, napaćena zemlja u kojoj kultura izumire poput ptice dodo. Čuj, izumire, izumrla je.

Sada i zvanično.

Poslednji veliki srpski glumac više nije sa nama.

Ono, baš veliki. Veliki, nivoa Zorana Radmilovića i Bate Stojkovića.

Da, poslednji koji je mogao da stane rame uz rame sa najvećima. I koji se najvećima najzad i pridružio, iako im nije bio savremenik.

I to učinio na brutalno brz i surov životni način.

Na isti način na koji je uleteo i u naše, pa i u moj život, tamo već sada davne 1995, filmom koji je dosta toga promenio, „Ubistvo sa predumišljajem”.

FOTO: vijesti.me

Kažu da prva uloga odredi glumca i da, hteo, ne hteo, do kraja karijere robuje tom liku kojim se predstavi široj javnosti. Ti si, Nebojša, već u toj mračnoj ekranizaciji Selenićevog romana pokazao da te nećemo pamtiti po jednom liku, ali si isto tako još tada sebi nacrtao metu za jedan te isti tip uloga što ćete pratiti do kraja karijere. Teških, dramski napornih uloga u kojima si igrao običnog čoveka suočenog sa svim jarmom koji mu život može natovariti.

A s obzirom na vreme u kojem si sazrevao kao glumac, nije ni čudo što ti je većina uloga bila baš takva. A ni ti se nisi ustručavao da se razvijaš, te se tako sledeći put srećemo u jednom đubretu od filma, u kojem opet blistaš, samo ovoga puta sa tamne strane medalje.

Iako smo se mnogo više ložili na Bojanu Maljević i Sanšajn, ni tvoj Simke iz „Do koske” nije prošao neprimećeno, izdvojivši se svojim replikama u odnosu na čitavu paletu glumaca tvoje generacije što je tada stupila na veliku scenu.

Da se izdvojiš si uspeo čak i u omnibusu priča što je u sebi okupio sve što je tada vredelo u srpskom glumištu, još jednom našem mračnom vilajetu pod imenom „Bure baruta”. I to si uspeo, u kadrovima, sa ni manje ni više, nego jednim Berčekom. Da smo mi ti koji imamo pare i glamur umesto bede i govana, vas dvojica biste podelili „oskara” na ravne časti. On, svojim neprejebivim mrzovoljnim minimalizmom, a ti svojom neobičnom „običnošću” sa kojom si crtao likove iz našeg komšiluka, likove poput nas samih.

Možda je u tome i tajna tvog uspeha i emocije kojom si vezao Srbe za sebe.

Glumio si njih same. Ne larmadžije koji psuju, ne karikature. Obične ljude. Normalne ljude. Izumiruću vrstu.

To si nastavio i sa tvojim ostvarenjem koje je postiglo najveći uspeh u svetu, jer se stranci ipak najviše lože na patetiku. Iako sam obožavao košarku, „Nebeska udica” mi nije legla, iako je tvoj Kaja odradio sve što treba i to sa lakoćom. A možda je i taj prikaz bombardovanja jednostavno došao preblizu istorijskom originalu.

Ulazak u novi vek i neku novu energiju najzad si iskoristio i da se najzad malo makneš iz teške drame i do srca nas nasmeješ i zabaviš.

U „Munjama” te klinci nisu skapirali, ali zato probrana ekipa jeste. Tvoj omaž Duletu Saviću postao je besmrtan, a u mom srcu te samo dodatno učvrstio zbog iskrene i nepatološke ljubavi prema istom klubu.

Ako si nam ulogom pandura u tom inače vrhunski precenjenom filmu pokazao da nisi loš komičar, u „Kenguru” si nas do suza nasmejao, gaseći u svojih sveukupno desetak minuta na platnu sve ostale koji su (u)mislili da su zabavni.
Ali, i ti i mi smo znali da to nije prirodno stanje stvari i da je zaokret iza ugla. Energija se izduvala, a sa njom su se vratile i teške teme.

„Klopka” te je opet lansirala i van sve užih granica Srbije, a nas sledila verodstojnošću tvoje uloge i replika koje smo svi mi ponekad (polu)glasno izgovorili.


Ali, tvoj život nije bio samo film, jer je celuloid uvek bio pretesan svim pravim velikanima, pa tako i tebi. Za svoj dom si izabrao naše najprogresivnije pozorište, Jugoslovensko dramsko i tamo ostvario čitav niz rola koje će još dugo odjekivati među sveže obnovljenim zidovima obe sale u Kralja Milana. Iako znam da će ovo biti strašna nepravda prema tvom „Hamletu”, „Potpalublju”, Molijeru i „Sumnjivom licu”, ja to ću ipak reći:

Vrhunac tvoje glumačke karijere, kako filmske, tako i one na daskama koje život znače, kao i vrhunac srpskog glumišta od raspada Jugoslavije naovamo, bio je i ostao tvoj Ivan u „Hadersfildu”.

Iako sam tu predstavu pogledao davno nakon što je prestala da bude hit, karte za nju sam jedva našao iz razloga zato što se igrala maksimalno jedanput mesečno. A bilo je dovoljno posmatrati te svega par minuta da shvatim i zašto.

Nisam imao tu sreću da uživo u pozorištu gledam Radmilovića, Stojkovića i Todorovića, ali mislim da bi i oni zastali da su mogli da vide tvoj „Hadersfild”.

Da, tvoj.

Samo tvoj i ničiji drugi.

TI si bio ta predstava.

TI si bio pozorište.

Uživo.

Jedan na jedan.

Pravo u glavu.

Nikada pre i nikada posle nisam doživeo to što si nam ti pružio te večeri.

A i kako bi, pošto se to tvoje glumljenje graničilo sa poznatim zakonima fizike.

Iako si nas od podizanja zavese surovo mleo svojim do koske sjebanim, a tako plemenitim Ivanom, to ipak nije ništa u poređenju sa čuvenim trominutnim monologom kada se pred Šušljikom najzad otvaraš i izlažeš svu svoju muku.

Nikada pre i nikada posle nisam doživeo da u Sali sa 250 ljudi niko ne diše tri minuta.

Ne da ne priča, nego da NE DIŠE.

Da im to čovek sa bine ne dozvoljava.

Svojim glasom i facijalnom ekspresijom.

Da se poput džinovskog udava obavija oko naših vratova, srca i duša i iz njih izvlači i poslednji slabašni udisaj.

Da ljudi crvene i da, da nema tvog zastrašujućeg vokala, bi se mogle čuti kapi znoja kako cure sa dlanova i lica i padaju na zemlju.

Da taj čovek sa bine za taj svoj znoj i krv prolivenu zbog uloge bude nagrađen višeminutnim ovacijama.

Da svi u publici shvate zašto se „Hadersfild” igrao samo jednom mesečno.

Da bi te češće transformisanje u Ivana ubilo, bukvalno.

Da daješ sve od sebe, da si na vrhuncu glumačke moći i da si „Hadersfildom” kupio svoje mesto među besmrtnicima koji te gledaju sa plakata foajea JDP-a.

Da si, ako je do tada i bilo neke sumnje, najbolji filmski i pozorišni glumac u zemlji.


A u godinama  koje slede si nam pokazao i da si čovek za poštovanje.

Nikada se nisi prodao, otišao na tabloidne televizije, bežao u RTS-ove beskonačne produkcije, snimao reklame.

Nisi to učinio ni za mnogo veće novce, kada je po tebe došla Anđelina sa „Zemljom krvi i govana”, jer si ipak, na kraju krajeva, Srbin, i nisi hteo da bezrazložno bljuješ po svom narodu. Da si ga kritikovao kada treba jesi, rutinski odrađujući Golubovićeve „Krugove” sa jednom tebi tako dobro znanom trebinjskom ratnom pričom. Isto tako si znao i da svoj narod podržiš serijama o četnicima i sarajevskom atentatu, ali i da odglumiš ustašu i pedera ne bi li preneo moćnu poruku u „Ustavu Republike Hrvatske”.

Opet, kao i sav normalan svet, znao si da razlikuješ dobro i loše, kao i da dobro tako i nazoveš, baš kao i loše u svojim retkim, ali vanserijskim intervjuima po kojima ću obeležiti i tvoje, kako to sad grozno zvuči, pozne godine karijere.


Nije ih bilo mnogo, tih tvojih intervjua. U proseku, jedan godišnje, i to u nekim kulturnim novinama, poput „Politike” ili „Novosti” dok se ne nisu samoteleportovali u uređivačku politiku devedesetih. Bili su poduži, ti intervjui, i u njima si govorio o svemu, a najviše o nama, Srbima i našoj Srbiji. Bez dlake na jeziku, bez milosti, surovo, ali pravično secirao si nas nekim običnim a opet tako elokventnim govorom, ne skrivajući miks narodnog i gradskog dijalekta.

Bio si i dalje Trebinjac, ali i Pančevac, i Beograđanin. A kada bih gutao te tvoje olovne redove na papiru, osećao sam da u suštini čitam šta misli jedan građanin sveta, oslobođen zabluda, ali čvrst i nepokolebljiv u stavovima. Nije tu bilo teških reči, ali je itekako bilo težine, i poput tvojih nezaboravnih uloga, mnogo materijala za citiranje. Tiho i nenametljivo, postao si Cane glumačkog sveta, mudrac jedne nestajuće klase jednog nestajućeg naroda.

Običnih, normalnih, umereno nacionalno i verski opredeljenih Srba, koji ne mrze nikoga, ali ne žele ni da bilo ko po njima urinira. Poštenih, vrednih, u tranziciji pogubljenih i pokolebanih Srba, kojima je samo bilo potrebno da čuju da nisu sami, da nisu ludi i da ima nekoga ko je takav ovde i uspeo nešto da uradi, a da nije sportista koji je otišao u inostranstvo.

Kako je moj interes u rapidno opadajući nivo srpske kinematografije bledeo, ti intervjui ostaju i neki poslednji moj kontakt sa tobom i verovatno će najjače odjekivati, sada kada te više nema.

FOTO: ocdn.eu

Da, nema te više.

I to je surova istina.

Jedan od nas, onaj ponajbolji, otišao je i ostavio rupu koja se ne može popuniti, jer postoje gubici koji su jednostavno nenadoknadivi.

Ma koliko ja ovih dana pokušavao da je popunim tvojim nezaboravnim ulogama i replikama na jutjubu.

Da, poput Majke Otadžbine, tvoje urnebesne skulpture koju predaješ Šušljiku na kraju „Hadersfilda”, sa strane stojim, i vičem. I grdim.

Da ne bih plakao.

FOTO: glaskotorvarosa.com


SLIČNE TEME:





Нема коментара:

Постави коментар