понедељак, 28. новембар 2016.

HVALA, GOSPODINE BELI



Zaboravite „bregzit”, batalite Trampa i Siriju. Pitanje svih pitanja u proteklih 6 meseci u Srbalja je:

Šta se, kog đavola, dešava sa Novakom Đokovićem?

Da nešto nije u redu nakon neverovatnog niza krunisanog osvajanjem Rolan Garosa u maju, nije. Najbolji srpski sportista svih vremena na terenu deluje odsutno i nema onog karakterističnog žara u očima. Sama igra jeste slabija od onog nenormalnog samonametnutog nivoa, ali pad forme i jeste nešto što se dalo očekivati. I tako smeten i pomalo „zarđao” od povreda i pauzi, relativno lako je došao do finala US Opena i završnog Mastersa u Londonu. Tamo je izgubio od, u tom trenutku, realno boljih tenisera, a samim tim se odrekao i prvog mesta na ATP listi na kraju godine.

Za većinu teniskog sveta, radost. Za većinu Srba, nacionalna tragedija. I dok je sladostrašće bele teniske elite predvođene prosečnim teniserom i još prosečnijim novinarem Vilanderom razumljivo i očekivano usled dolaska na tron nekih marketinški i nacionalno podobnijih igrača, lavina trijumfalizma hejta prema Novaku u Srbiji premda očekivana, i dalje ostaje potpuno nedokučiva.

Čovek više nije najbolji na svetu u najtežem individualnom sportu na svetu. Čovek je drugi na svetu u najtežem individualnom sportu na svetu. Čovek je u padu forme i taj čovek možda nikada više neće biti isti onaj igrač koji je dominirao decenijom najjače konkurencije u istoriji tenisa. Taj čovek će se možda koliko sutra povući iz tenisa, bez da i statistički postane najbolji igrač svih vremena.

I dok ovakve crne misli ophrvavaju srpske umove, retko ko se usuđuje da pita naizgled veoma jednostavno pitanje.

Pa šta?

Pa šta ako je u padu forme?

Pa šta ako su ga Vavrinka i Marej dobili u dva bitna meča?

Pa šta ako više nije prvi?

Da budemo još brutalniji:

Pa šta ako je kraj?

Taj kraj je morao jednom doći. Niko i ništa ne traje večno. Novak traje već čitavu deceniju i kusur. Duže od Borga i Nadala, od tog istog Mareja koji je do pre 6 meseci služio kao moneta za potkusurivanje prvoj trojci. Trajao je u najjačem tenisu kojeg ćemo za naših života gledati. Za to vreme uzeo više Grend slemova, Mastersa i turnira od dvojice najupešnijih u istoriji, preokrenuvši lični skor sa obojicom u svoju korist. Osvojio sva četiri Grend slema i nanizao ih zaredom. Na mnogim Mastersima postao najuspešniji teniser svih vremena, baš kao i na Australijan openu. Nekoliko godina proveo na prvom mestu, osvojio skoro sve turnire na kojima je ikada učestvovao.

Sa druge strane, posle uzetog Dejvis kupa, nije doneo Srbiji i zlato sa Olimpijade, a pretrpeo je neke teške i bolne poraze, i to mahom sa ljudima koji se ne prezivaju Federer i Nadal. Stao na cifri od 12 grend slemova i 200 i kusur nedelja na prvom mestu ATP liste. Dogurao „samo” do drugog ili trećeg mesta na svim relevantnim statističkim listama.

Drugim rečima, nije i formalno postao najbolji u istoriji i to baš u trenutku kada se činilo da ga niko i ništa ne mogu zaustaviti. I ne samo to, pao je sa svog trona brže i naglije nego što smo to mogli i da zamislimo. Nije postao večan i nije pokazao čitavom svetskom teniskom svetu ko je i šta je i odakle je do kraja. Ta večita crna ovca svetskog tenisa, to naše ružno crno pače prekratko je u našim očima bilo predivni beli labud pre leta na jug.

Nešto poput najčešće zamerke na jedan od kamena temeljaca popularne kulture poslednje decenije, američkoj TV seriji „Brejking bed”. Ta neverovatna priča o još jednom autsajderu, terminalno bolesnom profesoru hemije bez posla koji počinje da se probija u svetu proizvodnje i trgovine drogom na prečac stvorila je relativno malobrojnu, ali fanatično odanu publiku koja ju je proglasila najboljom serijom ikada. I za razliku od većine višegodišnjih programa, imala je konstantno uzlaznu putanju od samog svog kraja, koji se međutim znao od samog početka i od kog nije bilo bežanja. Taj vrhunac glavnog lika, Voltera Vajta, bio je sladak, ali i kratak, a pad nagao i surov. Taj autsajder, taj antiheroj u fenomenalnom tumačenju Brajana Krenstona koji je na čistu genijalnost pobedio sve zastrašujuće i hiperinteligentne protivnike iz meksičkog kartela (ko je rekao Rodžer i Rafa?), na kraju je doživeo da ga savladaju lokalne primitivne siledžije (kahm, Endi?), a porodica izda i ostavi sasvim samog. Kraj jeste vesternovski, pošten i čist, ali nakon svega doživljenog u šest dugih sezona deluje kao svojvrstan antiklimaks.

Zbog toga, a i zbog činjenice da je sama tema previše za dobar deo gledališta, „Brejking bed” nije po oceni najbolja serija svih vremena. Treća je po redu, iza „Braće po oružju” i još uvek aktuelne „Igre prestola”. Nešto poput Novaka, koji će, kako sada stoje stvari, ostati zauvek da gleda u leđa Federeru i Nadalu.

Federeru, tako neodoljivom kao „Igre prestola”, tako dominantnom u prvim sezonama, napakovanim obrtima i brutalnim scenama. Federeru, tako razblaženom i neutralizovanom po pojavi prve prave konkurencije, tako zalutalom i običnom u igri/scenariju poznijih godina. Federeru, koji će se, poput Martinovih knjiga završiti u nečemu sasvim banalnom i očekivanom.

Nadalu, žestokom, zanatskom fizikalcu, koji je trajao jednu metaforičku mini-sezonu, baš kao i televizijski život američke čete predvođene sjajnim Dejmijenom Luisom u „Braći po oružju”. Muškoj seriji, pandanu muškom tenisu, borbi, znoju i krvi prolivenoj od Normandije do Berlina. Od Rolan Garosa do Rolan Garosa.

Da, takvima će Novakov Volter Vajt gledati u leđa. Za nijansu, komicu, ali će gledati. Baš kao što će iza te tri serije/tenisera zjapiti velika rupa, koju će samo donekle popunjavati sjajna „Žica”, koja je ipak čedo nekih drugih vremena, baš kao što je i Sampras deo neke druge, prošle ere „belog” sporta.

Baš kao što će i sve ostale aktuelne serije maštati da budu kao ove gore pobrojane, uključujući tu i „Pravog detektiva” Mareja, samoproglašenog kvaliteta kojem manjka osnovnih elemenata scenarija/igre, pa i onog suštinskog, zabave.

Ono u čemu Brejking bed i Volter Beli (White) nikada nisu oskudevali. Jer, i pored svih uspona i padova, oni su ostajali neodoljivo interesantni i ubitačno kvalitetni. Iako fanovi širom sveta ne odustaju od nade da će nekim čudom sedma sezona ipak nekada nekako biti snimljena, šanse za to nisu velike. Kraj je u seriji Vinsa Giligena bio i prošao i vreme se ne može vratiti unazad.

Isto je i sa našom teniskom bajkom.

Ako već nije došao, kraj će doći uskoro. I treba da dođe. Jer, kad dođe, biće to završetak jednog neverovatnog puta koji smo sa Noletom prošli za sve ove godine.

Puta koji ne bih menjao ni za deset Marejevih životnih priča, niti za tri Federerove.

Hvala ti za sve, Novače Đokoviću.

Gospodine Beli.


SLIČNE TEME:

субота, 23. јул 2016.

DUH LETOVANJA


Ja volim svoj posao. Zvuči kao otrcano neiskrena fraza, ali je (barem) u mom slučaju istinita, baš kao i činjenica da je arhitektura i urbanizam ono čime želim da se bavim čitav svoj život. Ne na način na koji se to radi na ovim prostorima, ali želim da profesija za koju sam se školovao uzima najveći deo mog  radnog veka.

A ta arhitektura, pored svog sveprisustva u našim životima sa sobom nosi i jedan nemali oreol snobizma i kvaziintelektualne frazeologije koja običan svet prosto nagoni da sa nama zbija šale. I negde u epicentru te naše arhitektonske elitizije je i izraz „genius loci”.

Sa tim famoznim „duhom mesta” sam se nebrojeno puta susreo u literaturi i stranim primerima, ali sam ga retko osetio i u realnom životu. Takoreći, praktično nikad. Sve do jednog sasvim običnog i prosečnog letovanja na grčkom Halikidikiju.

Nisam preterano religiozan čovek. Odgajan sam u pravoslavnom duhu i učen da poštujem tradicije srpske crkve. Ne verujem da „tamo gore” postoji neko ko upravlja našim životima, ali duboko verujem da je crkva kolevka civilizacije i najstariji čuvar naših istorija i pripadnosti. Rezervišući letovanje na Sitoniji, (nakon višedecenijske rođačko-emotivne veze sa Crnogorskim primorjem), skoro da sam potpuno prevideo činjenicu da ćemo biti smešteni tačno prekoputa jednog za pravoslavlje istinski čudotvornog mesta.

Svete gore.


Ono što je prvo upada u oči kod Atosa jeste sama morfologija terena. Naime, iako brdovit, Halkidiki se zapravo i ne može podičiti nekim istaknutijim geografskim reperom. Sa 2033 metra nadmorske visine, Sveta gora se ističe i izdiže iznad tog mora dramatičnije od bilo kog drugog planinskog vrha kojeg sam imao prilike da vidim sa mora, odnosno sa druge obale. Crna Gora kao takva jeste brdovita, ali je sva takva i tu se planine ne doživljavaju kao koplje ka nebesima, već kao monolitne zidine. Narodski rečeno, Sveta gora izgleda kao da je bačena iz svemira i naborana baš tom mestu od čitave severne Grčke.

Tako pozicionirana i tektonskim pokretima umasivljena, definitivno je postala neodvojivi deo horizonta čitave istočne obale Sitonije koju sam ovog leta za desetak dana obižao uzduž i popreko. Bilo da je uvala u kojoj se kupate otvorena ka moru ili zavučena laguna, Sveta gora ne izlazi iz vašeg vidokruga. Mada, većinu vremena i neće biti u potpunosti saglediva.

Razlog tome jeste pojava česte kondenzacije, tj. hlađenja vazduha uz njene visoke strane, te će tako oblaci postati skoro nerazdvojni deo vizuelnog identiteta najvišeg vrha severnog egejskog primorja. Bilo da je u pitanju samo beličasti pramen ili preteća masa kumulonimbusa, vrh planine će jednim veoma običnim i svakodnevnim prirodnim fenomenom dodatno dobiti na mističnosti, podstičući različita tumačenja njenih posmatrača. Vulkan, krov sveta, uzvišenje u izmaglici mogu sa sobom nositi i epitete sa one strane racionalnog i pozitivnog, što su zasigurno i bile reči kojima su u neka druga, primitivnija i neobrazovanija vremena čašćavali „svetu planinu”. Vremena kada je pristupačnost ovom krševitom terenu bila još manja nego u eri turističkih brodića i terenskih vozila i kada se do manastirskih utvrđenja stizalo višednevnom avanturom po moru i kopnu.

Moru, koje je bilo i moj najbliži kontakt sa samom planinom. Udaljen nekoliko desetina kilometara, trudio sam se da svakog dana budem za koju stotinu metara bliži  Atosu, plivajući do plovaka i birajući svoje mesto za kontemplaciju o smislu života. I zbilja tu, usred bonace, najmanje sam remetio mir prirode i šum mora oko sebe. Muzika i graja ljudi i dece sa plaže već su se lagano gubili i bio sam u stanju da se maksimalno fokusiram na prizor oko sebe. A taj prizor nije čak bio ni ometan stenama koje okružuju plaže Halkdikija od najfinijeg peska, već se sastojao samo od tri nijanse plave. One morske, one nebeske i plavičasto-zelene stene između ta dva ultramarina.

E, baš tu, tu je taj „duh mesta” udario punom snagom i direkt u glavu. Glavu koja je počela da se oslobađa celogodišnjih stresova, odmašćujući vijuge da ponovo rade punom parom na rešavanju nakupljenih životnih problema. isprazna fraza prestala je da bude to i postala golema pomoć na planu psihofizičkog oporavka i katarze.

Tu, negde iza plovaka, sa Atosom ispred sebe.

Svetim Atosom.


Ne mogu reći da sam nakon desetodnevnog „druženja” sa Svetom gorom bliži Bogu, ali mogu reći da mi je njena pojava i „duh mesta” koji isijava pomogla da budem bliži miru. U ova stresna i neizvesna vremena, dragocenom miru.

Zbog toga, a i svega gore navedenog, imam osećaj da ćemo se Sveta gora i ja još družiti.

Koliko već dogodine.


FOTO: Privatna kolekcija

петак, 20. мај 2016.

MJUZOMENALNO

Sada više nema dileme. Oni su poslednji veliki bend koji ćeš slušati, voleti i voleti da slušaš. Malo manje zbog toga što si već u srednjim godinama, malo više zato što je muzika u ovom veku krš. A u tome kršu – dragulj. Genije. Poslednji veliki frontmen. Neki kažu samo vrsni eklektičar. Ja kažem – velemajstorski eklektičar. Onaj čije delo podseća na velikane, ali nije kao ono što si već čuo. Zato što i nije. Zato što je novo, sveže, originalno. Zato što je to Belami. Zato što je to „Mjuz”.


Znaš da posle 2006. nikada više neće doći u Beograd. Imali smo svoju priliku i propustili smo je. Svega par hiljada ljudi na paklenoj svirci koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Ali za njih je to bio pokazatelj da u Srbiji nemaju publiku. Oni, tada najbrži meteor MTV-jeve posustale rok scene. A kad već „Mjuz” neće tebi, ti ćeš morati „Mjuzu”. Na noge. Negde blizu. Negde gde nisi još bio. Dakle, ne Pešta. Ona je ipak rezervisana za tvoje ljubimce.

Ne, idemo u nešto novo, nešto divlje. Milano. Malo predaleko, malo preskupo. Beč. Na Dan pobede. Prodato. Istresaj štek. Vredi. Do poslednje pare. Ionako ćeš ih istresti na svakodnevni život. Ovako ćeš barem imati jednu vrhunsku uspomenu. Jedno veliko punjenje mozga. A mozak je prepunjen tom istom svakodnevicom. Ne prepunjen, preliva. Treba mu restart. Treba mu energija. Nova, sveža. Da razbiješ začarani krug slušanja bendova starijih od tebe samog. Vreme je da daš šansu nečemu novom, konzervo! I to veliku šansu. Odlazak u inostranstvo zbog nekog benda koji nije Depeche. Mišo, strah me je. Ali se i radujem, Mišo. Mete. Belamiju. Ružnjikavi britančiću. Genijalni ružnjikavi Britančiću.

Naravno da su iz Britanije. Sve progresivno u muzici ikada je iz Britanije. Ako je rokenrol, onda je to Engleska. Ako je sjebano, onda je to Engleska. Sjebani rokenrol. „Mjuz”. I ti ćeš ih gledati i slušati uživo. Najzad.


„Štathale”. Gradska hala. Manja od „Arene”, ali kul. Neki modernizam. Renovirani modernizam. Batali sad arhitekturu, treba stići i otići tamo. Prejahati šatro otvorene granice. Smestiti se u Beč. Malo razgledati. Mnogo razgledati. Skrenuti misli sa setliste koja se vrtela na repeat u kolima. Sa sjajne setliste. Sve sami hitovi. Među njima i 4-5 tvojih pesama. Njihovih tvojih pesama. Na koje se ložiš. Jebeš muziku na koju se ne ložiš. Koju ne učiš napamet, ne prevodiš tekstove. Kao tinejdžer. To i jesi i bićeš dokle god budeš pohodio koncerte. Koncerte kao ovaj. Mada ovaj možda i nije kao ostali koncerti. Bespilotne letelice, kružna bina. Neko ludilo.

Ne. Nećeš gledati slike sa turneje. Setlistu možeš da pogledaš. Bina mora da te iznenadi. Prijatno. Mada je prvo iznenađenje neprijatno. Nema aparata u hali. Ne popuštaju na ulazu. Ne verujem! 50 i kusur koncerata, tri puta Budimpešta i već izanđali Canon S5 što je uvek bio uz tebe. U gradskoj bečkoj hali neće biti. Vratiće ti ga, organizovana je ovo zemlja. Tebi i Japancima, koji izgleda jedini uz tebe ne znaju da nema apartata u EU. Jebem ti EU. Mobilni neće ništa uslikati. Mada, verovatno to ne bi uradio ni aparat.

ONO je nemoguće uslikati. To postaje jasno čim si kročio u halu i ugledao je. „U2” i „Metalika” su imali kružnu binu. Mnogi drugi ispuste u publiku. „Mjuz” ima oboje. Parter je podeljen po dužini. Nema fanpita. Ceo parter je fanpit. Trebao si da uzmeš parter. Ali onda ne bi video ostatak. Kružni video bim. Čitavu rešetkastu konstrukciju nad binom. I njih. Ušuškane. Usnule. Šesnaest komada.

Dronove.


Jer, oni su suština svega. Turneje. Albuma. Čitavog ovog cirkusa. Belami voli bespilotne letelice. Ti voliš letelice. Belami ne voli američku politiku upotrebe bespilotnih letelica zarad ubijanja civila diljem sveta. Ti ne voliš američku spoljnu politiku. Obojica volite muziku. I „Mjuz”.

Dovoljno za početak jednog lepog drugarstva!

A to drugarstvo će biti izdignuto na nivo prijateljstva negde oko devetke. Kad mu je i vreme. Hvata te nervoza. Ne baš ona histerija kao pred Ušće, ali si uznemiren. Iščekuješ. Ne znaš čemu da se nadaš. Znaš da će krenuti izopačenim a kapela refrenima svih pesama sa poslednjeg albuma. Operski. Kulturno. Umetnički. Baš kao što je to i elegancija belih svetala drnova koji se pale i poleću. Velike prozračne kugle, opšivene svetlima. Morale su da budu takve, zbog bezbednosti. Bezbednosti zbog koje ti nisu dali da uneseš aparat.

Batali to!

Amin završava uvodnu operetu. Dronovi su poslagani u liniju. Liniju svetla. Gitarsku liniju. Vojnički rif.


Idemooooo!

Prvi singl sa novog albuma. Oranje po šestožičanom vratu. Razarajući tekst. O psihopatama. Psihopati. ONOM psihopati.  Ili si samo ti to tako shvatio. Opusti se. Van si svog zatvora na par dana, a ovo je jedan od onih univerzalnih tekstova koje svako tumači kako hoće. Jedan od onih velikih tekstova. Velikog tekstopisca. I velikog gitariste.

„Reapers”. Za razliku od ostalih znas sta su „riperi”, „helfajeri” i „predatori”. Ali ne znas kako neko može tako da svira gitaru. „Guitar hero” pesma. Metju obrnuo igricu. Izobrtao i tebi glavu onim neverovatnim elektro-metal rifom kojim ti mobilni zvoni još od kako si prvi put čuo najnadrkaniju pesmu ikada.

„Good evening Vienna!”

Nego šta da je dobro veče. I postaće još bolje.

A kako da ne postane kada kreće onaj prvi, ultimativni hit. Još jedan zarazni rif, slepljen sa elektrificiranom bas linijom. Hit kome Belami neće morati ni da peva refren. Zna on to. Zna to i petnaestak hiljada ljudi u bečkoj gradskoj hali. Zna to i bubanj, koji napumpava tenziju pred svima znane stihove.

„My plug-in baby crucifies my enemies...”

Ruke su u vazduhu. Osvetljenom vazduhu. U osvetljenoj hali.

„...I'm tired of living...”

Jesam, umoran sam. Ali se ne osećam umoran. Ne sada. Sada se osećam živim. Nasmejanim. Kao i još petnaestak hiljada ljudi. Petnaest hiljada osmeha. Prouzorokovanih samo trojicom ljudi. Dobro, četvoricom, tu je u kružnu binu poluutopljeni klavijaturista.

Kružnu rotirajuću binu. Sa rasvetom kao iz „TRONA”. Nalik svemirskom brodu. Iz kog su izašli nadrkani vanzemaljci, obučeni u crne skafandere i koji pevaju nadrkane pesme. Predrkane pesme.

„Dead inside”. Pesma za pasivnu agresiju. Sudaranje neurona u glavi. Domovih palica, Krisovog svetleceg basa. Metovih samo naizgled depresivnih lirika. Jer ne može nešto tako pune pritajene i beskonačne energije biti depresivno. Može samo biti brže ili sporije. U ovom slučaju, ovo drugo.


Red je da se ritam još obori. Nije ovo samo rokanje. Ovo je i performans. Kulturno uzdizanje. Van granica ove planete. Ovo sunčanog sistema. Izolovanog Sunčevog sistema. Eto i platana koja se spuštaju duž mostova ka ispustima. Ispustima ispod kojih se nalaze svlačionice iz kojih izranjaju članovi benda, menjajući instrumente sa lakoćom promene slika koje se projektuju na platnima i kružnom bimu. Slika sunčevih sistema i svetala rasutih zvezda.

Svetlo. Scenografija. Spektakl. „Handler”. Zato su koncerti blago, jer izbace u prvi plan neku pesmu koju uopšte nisi zagotivio slušajući CD. A kako ne zagotiviti tekst o operaterima bespilotnih letelica koji poput lutkara upravljaju ljudskim životima. Lutkara koje vidimo i na platnima kako „sviraju” Volstenholma i Belamija.

Svirači svirača.

Majstori.

Kao što je to neprežaljeni Hendriks i njegov uvod u nešto garantovano sjajno i razbijački. U još jedan let 16 bespilotnih letelica. Još jedan antologijski rif u kojem žice gitare lete uvis. Tvoje prethodno zvono mobilnog. Bas linija za mlevenje mesa.

„Ooh, baby, don't you know I suffer?”

Da, bre, to se traži. Ta gitara. Taj bas. Taj falset. Taj procesirani prateći vokal koji topi glečere u noći. I mozak u lobanji koja gleda animacije crnih rupa. Supermasivnih crnih rupa. Koje, za razliku od svojih kosmičkih sestara, energiju izbacuju spolja. Ka publici. Ka nama.

A mi hoćemo još. Nestrpljivi smo. Ne volimo instrumentale. Hoćemo podizanje ritma. Hoćemo hitove. I oni stižu.


Svi su na nogama. Svi pevaju pod svetlošću zvezda.

„Far away. This ship is taking me far way”.

Zbilja, vodi nas. Daleko odavde. Dalje od Beča, ovog sveta. U svet melodije. Melodije bez koje ih ne bi toliko ni slušao ni voleo. Može se Belami truditi da u postprodukciji maskira distorzijama, efektima i semplovima činjenicu da je savršeni melodičar, ali u tome ne može i neće uspeti. Svaka njegova pesma nastaje uz gitaru ili klavir i to je tako uvek bilo, jeste i biće. I mi to nećemo pustiti. Čak ni ako obeća da neće nikad izbledeti.

A on to neće. Baš kao ni njegovi uzori. Legende, čije vanvremenske numere se drznuo da obradi uz klavir i – megafon. Siguran sam da Nina Simon nije tako zamišljala aranžman jednog od svojih najvećih hitova, ali nije uopšte loše ispalo.



Da, i ja. Ne dobro, nego odlično. Jer znam šta sledi.


Ljubavna poema 22. veka. Ludilo od pesme. Ludilo od teksta. Ludilo ljubavi. Koje raste kroz elektronski bas sve do univerzalne poruke na kraju.

„You need to loveeeeeee!”

Tako je jednostavno. Treba samo voleti. Nju, koja je pored tebe, iako ne ne voli „Mjuz”, ali voli tvoja loženja. I tebe. I pored svih problema. Toliko brojnih da od njih možeš napraviti čitavu mapu. Elektronsku mapu. Mapu elektronike koja je dovela do „Mjuzovog” autentičnog zvuka. Mapu na kojoj su susreli i sa tvojim ljubimcima i tebi toliko dragom „Ljiljanom”.

„Lillian”. I oni spremaju novi album i turneju.

Uh.

To loženje tek sledi. Ovo loženje mora da se odradi do kraja. Da se još malo opljune američka spoljna politika kroz govor njihovog najvoljenijeg političara, JFK-a. Da se otrpi još malo instrumentalnih intermeca. Da se u nama nakupi još histerije koja će eksplodirati kroz masnu distorziju i robotizovani falset.

„I'm not breakin' down, I'm breakin' out,
Last chance to lose control!”

Kakva bre kontrola, čoveče?! Kočnice su odavno puštene. Energija preliva i varniči na sve strane. Struja je u gitari, ritam linija u glavi, mozak je uzeo slobodno veče, srce ostaje usamljeno.

A srce se loži na emociju. Na patetiku. A „Mjuz” je patetičan za sve pare. I ti to voliš. Te patetične nadrkane Engleze i njihove elektronske elegije o tome kako nam vreme ističe. I to voliš mnogo.

Mada ni izbliza kao buntovnički duh koji nikada nije iščileo iz fascinantne urbane kulture tih ostrva. Duh koji decenijama nije bio jači nego u razbijaču sa tebi omiljenog albuma.

Vreme je za otpor. Za ustanak. Krajnje je vreme. Zato Met opet ne mora da peva refren. To činimo mi. Mi, koji se u svemu tome što on radi pronalazimo, grlimo te stihove kao da smo ih mi pisali i njima se štitimo od svih onih koji nas degradiraju, žele da nas kontrolišu i primoravaju nas na stvari koje ne želimo da radimo. Svi oni koje moramo pobediti.

A među njima i kreatore svetskih poredaka. Globaliste, koji nikada nisu izgledali privlačnije nego neverovatnim apokaliptičnim prikazima od kojih se topi mozak. Još jedna pesma koju zavoliš kada je čuješ uživo. Još jedna u nizu žiški između ušiju koje nam Met opaljuje u svom nemilosrdnom ritmu brza pesma-spora pesma, vraćajući nas opet na početak džinovskim crnim bespilotnim cepelinom koji kruži halom u maniru produkcije „Pink Flojda” i nekog SF filma.

Jer, sve ovo na kraju krajeva i jeste naučna fantastika. Sa fantastičnim vanzemaljskim naučnikom koji sa nama zemljanima komunicira preko svojih gitara, klavira, ekrana i projektora, ostajući nedodiriv na svom stejdžu-letećem rotirajućem tanjiru koji lagano gasi svetla i stavlja međuzvezdani pogon na stendbaj.


Bis.

Kreće sporije. „Take a bow”, pa „Mercy”. Topovi sa konfetama. Sve je manje mraka. Sve je više publike pod reflektorima. Zaslužila je to na kraju krajeva. A kraj nažalost, mora jednom doći. I dolazi kao što je ceo ovaj bliski muzički susret posebne vrste i počeo. Muški. Viteški. Takoreći, sajdonijevski. I morikoneovski.

„La-la-la!”

Rime i tonovi se zbijaju, baš kao i ljudi. Hvataju se za bližnjeg svog, spremni za skok. Za ONAJ prelaz. Prelaz kome prethodi ratni poklič plemena „Mjuz”.

„No one's gonna take me alive,
Time has come to make things right,
You and I must fight for our rights,
You and I must fight to survive!”

Eksplozija.

Skači. Skači. Skači. Kao da ne postoji sutra, kao da ne postoji život, već samo taj neverovatni rif i propovednički sintetizirani falset koji ga nadvišava. Ceo koncert staje u ta dva minuta oranja po svim instrumentima. To je ta neuništiva ostrvska scena. To je to pražnjenje negativne i punjenje pozitivne energije za kojim vapiš svakih nekoliko godina. Savršenstvo jedinstva čoveka i rok zvuka, ali to je nažalost i kraj.

Zasluženi.

Mada, nisu ti svirali „Resistance”, „Undisclosed desires”. Preskočili su i „New born”. Može im se. Iako su tu „samo” deceniju i po, već imaju materijala za trosatni „best of” koncert. Već su veliki bend. Preveliki.

Preteški za svariti.

Da je bilo više, bilo bi previše. Kao i „Inception”, mora sve da se pogleda hladne glave i najmanje dva puta da bi se pojmilo gde se bilo i šta se čulo i doživelo. Da se shvati veličanstvena i zastrašujuća istina oko koje više nema dileme. Ako je ikada i bilo.

Oni su poslednji veliki bend koji ćeš slušati, voleti i voleti da slušaš. Malo manje zbog toga što si već u srednjim godinama, malo više zato što je muzika u ovom veku krš. A u tome kršu – dragulj. Genije. Poslednji veliki frontmen. Neki kažu samo vrsni eklektičar. Ja kažem – velemajstorski eklektičar. Onaj čije delo podseća na velikane, ali nije kao ono što si već čuo. Zato što i nije. Zato što je sveže, originalno i nadasve sjajno. Zato što je to Belami.

Zato što je to „Mjuz”.

FOTO: gignuts.com



SLIČNE TEME:




среда, 6. април 2016.

MUZIKA ZA VEČNOST - TEGET „KRALJICA”


Koji nosač zvuka sačuvati za večnost?

To svakako ne može biti jedan, ali može biti „jedan od”. Jedan od onih koji su se izlizali kao kasete u vokmenu, diskovi u diskmenu i koji se uvek čuvaju negde na par klikova u mp3 formatu. Nosači zvuka koje uvek možete da slušate, koje znate napamet, uz koje ste odrasli i kojima se uvek možete vratiti.
 
Besmrtne kolekcije.

Poput teget CD-a.

Faza „Kvina” kojoj si skoro, pa bio savremenik. Skoro da možeš da pamtiš koliko su dobar posao odradili u saundtreku za „Gorštaka”. Još jedan epski treš, sa musavim Kristoferom Lamberom i tebi zauvek omiljenim Šonom Konerijem. SF sa primesama magije.

Posebna vrsta magije. Pop magije, prožete procesorima na basu i Fredijevim večnim tenorom. U pomalo glupavom spotu, ali ne mari. Ono što mari je muzika. Melodija. Harmonija. Prožimanje stilova. Uklapanje glasova. Ne tako moćnih kao Fredijevih, ali tome nikada niko nije ni prišao, pa je i to u redu.

A naročito je u redu kada je taj drugi glas neko toliko veliki, da skučenost njegovog baritona uopšte ne smeta. A kako bi, usotalom, jedan Dejvid Bouvi mogao da smeta? U tako sjajnom tekstu, tako sjajnoj numeri kao što je to „Under pressure”.

Najuticajniji roker na prelazu sedme i osme dekade 20. veka nasuprot nauticajnijeg pop pevača istog perioda. Još jedna čista „desetka”. Još jedan sjajan ples. Poslednji ples.

Huh.

Njega će ti trebati vremena da preboliš. Njega pamtiš mnogo više nego Fredija. Fredija pamtiš kao krivozubog brku koji te je naučio slogovima kroz „Radio Ga Ga”.

Bio si klinja kada si je čuo. Nisi shvatao zašto ti je tako prijatno da je slušaš. Nisi znao da je to emocija nostalgije, prijatnog ježenja kože uz pomisli na prošla vremena i generacije. Generacije odrasle uz radio. Da, ti si ti generacija koja je zakačila sve. Vinil, radio, vokmen, „limene” diskove, efemerni mp3. Generacija odrasla na vrhunskoj muzici i sjajnim filmovima. Filmovima kao što je „Metropolis”, o kojem te je Kvin naučio kroz sjajni spot za Ga Gu. Ne ovu smaračicu nazvanu po tebi toliko dragoj pesmi koja se tripuje da je neka zvezda i neki čudak. Za tebe postoji samo jedna Ga Ga. I danas voliš da pljeskaš u njenom ritmu. Zato što voliš to vreme i tu muziku.

A i ona voli tebe. Čuva te. Daje ti snagu kad ti je teško, podiže te kad posrneš. Kao na prelazu novog veka, kada si u slušalice gurao čist „kraljičin” rokenrol. Koktel čiste energije. Injekciju samopouzdanja da da želiš SVE i da to želiš SADA. Da se oslobodiš stega dečaštva i postaneš čovek. Svoj čovek.

Slobodan čovek. Ne baš slobodan kao Fredi, Brajan, Džon i Rodžer u spotu za „I want to break free”. Spotu koji ih je koštao američke publike. Sjajnog spota. Za sjajnu pesmu. O onoj najjačoj emociji ikada. Ljubavi.


Ali život nije i nikada neće biti samo ljubav. Biće i smrt. Sumorna, zlokobna vrebajuća smrt koja se na teget „kraljici” već uveliko oseća. Malo manje nagoveštaja ima u „Nagoveštaju”, za šta zasluge idu neverovatnom flamenko intermecu doktora astrofizike, Brajana Meja i tekstu što sledi za koji si, uprkos sasvim dobrom znanju engleskog, morao da koristiš rečnik ne bi li ga do kraja razumeo.

A ti voliš te intelektualne glavolomke. Analiziranja. Povezivanja. Izvlačenja zaključaka. Mada to zna da bude i zamorno. Nekada je lakše prepustiti se jednostavnijim emocijama. Svakodnevnom životu. Teškom životu. A posle teškog života ide ponovno rađanje. Još jedno oslobađanje. Proboj.

I to onaj najveći, unutrašnji. Onaj koji ruši pred sobom, poput voza za spot iz „Breakthru”. Ne onog iz spota Super Sneki. To te nikada nije zanimalo. Zanimao te svet, zapad, rokenrol. I čista energija. Čista inspiracija.

„Funny how I inspired something that inspired something.”

Ruka podignuta visoko uvis. Ruka u pesnici. Fredi kakvog ga pamtiš. Fredi sa Vemblija 1986, do skoro rekordnog niza koncerata. Stotina hiljada ljudi koji pevaju sa njim. Za njega. Superstara. Boga na bini.


Ali Bog nije smrtan. Fredi jeste. Znao je to  i pre one najgore dijagnoze. Predosećao je. Stavio u „Who wants to live forever”, još jedan „Gorštakov” dragulj. Jednu od retkih depresivnih pesama koje je „kraljica” napisala za svoje dve decenije postojanja. To ipak nije bio njihov manir.

Oni su bili puni života. Brzi. Trkači. Koji jure naglavačke napred. U neku sjajniju budućnost. Utopiju. U neponovljivo čudo pozitivne energije. Neumorne pozitivne energije. Koju bolest i odlazak na večni počinak mogu samo da uspore, ali ne i da zaustave. Čak i u toj tmini, mesta za humor i ironiju mora biti.

Čak i kad lagano klizite u ludilo. U urnebesni spot, teške šminke koje skrivaju tešku realnost.

Virtuelnu realnost sveta kompjutera i igrica. U Dikonov nikad bolji bas, nikad moćnije međusobne najave članove benda i nezaustavljivi vokal i gitaru preko pouzdane ritam sekcije. U nevidljivu, ali još uvek moćnu „kraljicu”.

Spremnu da sačeka i poslednji udar čekića i gašenje svetala. Oproštaj od dragih ljudi, porodice, prijatelja.

A prijatelji će uvek biti prijatelji. U dobru i u zlu. Kao i publika kojoj se Fredi toliko nesebično davao do samog kraja. I koja je uzvraćala tu energiju nazad i činiće to dok bude sveta, jer je energija večita. Neuništiva. Može da menja oblike, prostorno-vremenske dimenzije, ali ne i da nestane.

Šou će morati da se nastavi. Negde, nekako, ali će morati. I kao ni ova kompilacija neće to učiniti najtužnijom pesmom ikada. Ne da Fredi patetici da prevlada. Ne daju to ni Brajan, Džon i Rodžer. Zato i stavljaju još jednu numeru na kraj.

Jednu viziju. Jednu utopiju. Poslednji paket pozitivne energije za rastanak. Privremeni.

Jer, crnu i teget „kraljicu” ne zaboravljate nikad. Možete je skrajnuti u drugi plan, ali će ona uvek biti tu. Raskošna, glamurozna, neugasiva kao njena srž koja i dve decenije nakon nestanka njene najsjajnije ćelije sija istom snagom.

Istom ENERGIJOM.




понедељак, 28. март 2016.

MUZIKA ZA VEČNOST - CRNA „KRALJICA”


FOTO: pikur.net

Ima jedna scena u potcenjenom SF-u „The book of Eli” u kojoj Denzel Vašington seda da se odmori negde usred nuklearnim holokaustom spržene američke pustinje i vadi polupani „ajpod” iz džepa. Kako je displej namerno polomljen, gledalac par trenutaka ostaje u iščekivanju šta će biti TA muzika koja će nam u postapokaliptičnoj sutrašnjici sačuvati razum i nahraniti dušu. Denzelov Ilija će svoju utehu uz „How can you mend a broken heart”, a potpisnik ovih redova će dobiti temu za večitu inspiraciju:

Koji nosač zvuka sačuvati za večnost? 

To svakako ne može biti jedan, ali može biti „jedan od”. Jedan od onih koji su se izlizali kao kasete u vokmenu, diskovi u diskmenu i koji se uvek čuvaju negde na par klikova u mp3 formatu. Nosači zvuka koje uvek možete da slušate, koje znate napamet, uz koje ste odrasli i kojima se uvek možete vratiti.
 
Besmrtne kolekcije.

Zato možda i nije zgoreg ovaj feljton započeti onima koji više nisu sa nama. Neprežaljenima, onima koje niste stigli da vidite i čujete uživo, ali koje jednostavno niste mogli da omašite ako ste želeli da slušate kvalitetan rokenrol. Niste to ni mogli kada su bili oko vas kad ste bili dete, nesvesno ulazeći u mali mozak svojim raskošnim spotovima i apsolutnom melodijom. Niste to ni hteli kad ste odrasli dovoljno da shvatite da njihovog lica više nema, da je otišao zbog nečega što se zove sida, jer je bio nešto što se zove homoseksualac. Baš kao i Medžik. A kind of Magic. A kind of a Miracle.

„Queen”.

„Kraljica” svih bendova. Najveći sastav posle Stonsa i Bitlsa. Sa najvećim rokenrol frontmenom ikada

Fredijem Merkjurijem.

Ali i Brajanom Mejom na gitari. Džonom Dikonom za basom. Rodžerom Tejlorom iza bubnjeva.

Huh. Kakva imena. Kakav bend. Koliki opus. Decenije na sceni. Desetine hitova koje SVI znaju.

Kako to sažeti? Kako pregledati sav taj genijalni rad?

Odgovor je zapravo jednostavniji nego što to u prvi mah izgleda.

Naime, za razliku od većine mega-bendova, karijera „Kvina” zapravo je vrhunski prikazana u samo dva nosača zvuka.

Greatest hits I i Greatest hits II.

Crni i teget CD.

Stariji i noviji hitovi.


A crni, stariji otvara onaj najveći hit. Ultimativna pesma svih vremena. Najbolja numera ikada. „Kum” u svetu rokenrola. Savršenstvo bez mane. Aranžman bez greške, apsolutna harmonija pratećih vokala, Doktor Džekil i Mister Hajd u svojih šest minuta. Fredijev klavir u prvoj i Brajanova raspomamljena gitara u drugoj polovini. Srednjovekovni pastiš negde u sredini. Jednom rečju, glam rok


Razmrdali ste se? Još uvek ne. Nema problema, sledi pravi pravcati po hit. Dikonov bas kolje, Fredijev glas na ivici hip-hopa, Tejlor se šunja  na pedalama, palice i Mej vrebaju iz mraka. Dok najbolji vokal rokenrola ne odluči da je vreme da se pokaže u svoj svojoj raskoši i odvede rok sastav u potpuni fanki.


Čik probajte da se ne njišete. Da đuskate iako to pojma nemate. I u poređenju sa „kraljicom” i nemate. Možete „samo” da je slušate. I volite. Čuj „samo”!

Možete da se divite raznovrsnosti njihovog opusa i majstorstvu Faruka Bulsare za miks pultom u „Killer Queen”. Kraljica ubica. Koja će tek da ubija. Ali tek nakon što se dobro zabavi. A kako je „kraljica” u biti jedna tolerantna skupina, ona ljude ne deli po fizičkom izgledu. Njoj su svi privlačni, pa i devojke sa „krupnijom pozadinom”.

Koje međutim mogu itekako poraditi na svojoj liniji. Sve što treba je da sednu na bicikl. Da se pitaju sa Fredijem, da brzaju između refrena koji volite i shvatate i sa pet i sa trideset i pet.


Da, hoću. Čak i po kiši. I zimi. Ne go, kao u spotu, ali hoću. Hoću i da slušam dalje. Da malo protrčim pored mog najboljeg neprijatelja. Moram to. Nemam vremena, zafaliće mi karakteri, a njih čuvam za najpozitivniju pesmu svih vremena.

„Don't stop me now”. Ne, nemoj me zaustaviti. Nemoj to činiti kada se kao tinejdžer spremam za izlazak u grad đuskajući nespretno pred ogledalom. Nemoj to da pokušavaš kada kao student koračam mojim gradom sa kezom na licu koji se ne može skriti. Da ti to nije palo na pamet da radiš kada sam sričem „gospodina Farenhajta” na dva ili urlam da me pozoveš na četiri točka.

Preznojili ste se. Kul. Idemo dalje. Imaćete vremena da se odmorite. Uz elegično-euforični „Save me”, ali to će potrajati kratko. 

Vreme je za malu ludu stvar zvanu ljubav. Za pucketanje prstima. Njihanje kukovima, ramenima. Za ples. Da, uz Kvin se može i igrati.

I voleti još više. Uz savršeno višeglasje koje niko nikada neće doseći, čak ni kastrat Džordža Majkla na tribjutu na Vembliju. To je jednostavno nedostižno. Ta preklapanja Fredijevog transoktavskog glasa, ostalih članova benda i vokala Londonske filharmonije. Klasika i rokenrol u jednom. Što bi mladi rekli, krosover. Ja bih rekao savršenstvo. 

A Kvin je savršen i kada klizate kroz, uslovno rečeno, manje poznate hitove, poput „Now, I'm here”,  „Good old-fashion lover boy” i „Play the game”. Pesme veće od nečijih čitavih karijera. Pesme benda većeg od ovog sveta. Ove planete.

Planete koju treba spasiti. Od fenomenalno užasnog SF treša i zlog Minga.

„Fleš”! A-aaaaaa! 

On će nas sve spasiti. Da proletimo kroz „sedam mora Raja”. Da stignemo do roka.

Preciznije rokanja. Prozivke. Bubnjeva i dlanova. A kapela. Samo Fredi i ritam. Asketizam. A opet tako melodičan asketizam. Navijačka muzika.
A navijači znaju šta valja. Njihov klub i titule. Šampionske titule. Da, mi smo šampioni. A šampioni su i „Kvin”. Kako onih glam rokovskih sedamdesetih, tako i onih komercijalnih osamdesetih. Ali, to je već neka druga priča.