петак, 8. новембар 2013.

ŽIVOT POČINJE U PEDESETOJ



O novom albumu najuticajnijeg benda moje generacije

Pobornik sam teorije da svaki čovek u svom životu može da oseti tačan trenutak kreativnog vrhunca i da je sve pre tog momenta u funkciji dostizanja istog, kao i da je sve nakon njega lagani, ali i siguran put naniže. Takođe, smatram da je ključ uspeha u bilo kakvom stvaralačkom procesu ostati što je moguće duže što je moguće bliže tom dostignutom vrhuncu i u nekim zrelijim i poznijim životnim dobima. Veoma su retki oni kojima to i polazi za rukom i oni se ubrajaju u najveće.

Kada je muzička scena u pitanju, „Depeche Mode” definitivno jesu jedan od najvećih i najuticajnijih bendova nastalih u osamdesetim godinama prošloga veka.

Iako postoje već duže od tri decenije većina fanova i kritičara ne mogu im osporiti da je nasvetliji trenutak njihove plodne karijere album  „Violator” iz 1990. godine. Sa njime su postigli svetsku slavu i uspeh, prodali milione ploča i postali mejnstrim ime u svakom iole urbanom domaćinstvu u svetu. Bio je to centralni deo njihove tzv. „fantastične četvorke”, zajedno sa albumima „Black celebration”, „Music for the masses” i „Songs of faith and devotion”, kao i muzički, tekstualni, producentski i marketinški vrhunac tog engleskog benda, stvoren u eri najžešće konkurencije na svetskoj muzičkoj sceni.

Sam bend je od tada pretrpeo mnoge odlaske i (s)lomove, ali je i preživeo. „Ultra” je bila usamljeni album tranzicije ka mirnijim vodama, koje su donele i ustaljeni ritam snimanja jednog dobrog, pa jednog odličnog albuma. Posle potcenjenog „Excitera” usledio je sjajni „Playing the Angel”. Solidni „Sounds of the universe” ostao je u senci velikih zdravstvenih problema njihovog pevača, te su tako fanovi i stručna javnost sa nestrpljenjem iscekivali sta ce im doneti trinaesti studijski materijal Dejva GanaMartina Gora i Endija Flečera, pod nazivom „Delta machine”.

Za uho nenaviknuto na Depeš, Delta je jedna kompilacija neslusljive buke i vokala koji se probija kroz šumu zujanja i udaranja semplera i sintisajzera. Većina slušalaca će odustati nakon jednog ili dva probna slušanja, ne nalazeći nijednu numeru prigodnu radio-talasima. Mejnstrim publika će sa pravom sebi postavljati suštinsko pitanje:

Zašto onda uopšte nastaviti sa slušanjem jednog tako neprijateljskog materijala?

Zbog dvoličnosti.

Delta machine je spoj rokenrola i elektronike.
Delta machine je spoj starog i novog.
Delta machine je spoj pozitivne i negativne energije.
Delta machine je spoj muzičke nadrkanosti i emotivnosti tekstova.
Delta machine je spoj ekstrovertnog frontmena i povučenog genija iz senke.
Delta machine je jedan od najboljih albuma benda koji je prošao svoj vrhunac.

Sakrivena iza napadnih ritam mašina, uvodna „Welcome to my world” pod kožu ulazi sa himničnim refrenom ogrezlim u patos emocije teksta. Dejv i Martin bukvalno pozivaju slušaoca da im se pridruži na putu u njihov unutrašnji svet. Uprkos uvreženom shvatanju da su momci iz Bazildona jedan mračan (dark)  i depresivan bend, ne delim to stanovište. Mračan i depresivan bend ne može da napiše, odsvira i otpeva tako moćnu stvar kao što je to „Angel”. Ta pesma je sve samo ne depresivna. Ta pesma puca od energije, a nakon prvog refrena melje sve pred sobom ne zaustavljajući se do svog kraja. Gan nikad nije zvučao samouverenije kao posrnuli propovednik, dok bluz i rokenrol pršte kroz sve utičnice i kablove sintisajzera uključenih u modulatore, pritom zvučeći sveže kao i npr. „Let there be rock” pre više od tri decenije.

Nakon toga Delta mašina naglo usporava, ostavljajući slušaoca koji se tek zahuktao potpuno zbunjenog. Usporava, ali i ne staje. Preliva se u jednu od najboljih pesama koje su Depeš ikada snimili, a ujedno i prvog singla na ovom materijalu, hiper-elegičnu „Heaven”. Pesme koja se zavoli na peto, osmo ili deseto slušanje. Pesme koja sa svakim slušanjem curi sve dublje i dublje u najdublje i najsnažnije emocije poznate čoveku. Ako nju svarite, gotovi ste. Delta mašina vas je progutala i nećete želeti da je napustite. Ne zato što izlaza nema, već zato što vam je lepo u njoj. I hoćete da vas vozi dalje.

A voziće vas nemilosrdno, kroz brzu reminiscentnost „Secret to the end” i tehno-autizam „My little universe”, koju će voleti samo najsmeliji. Ove dve pesme će vam najjasnije prezentovati muzičku strukturu na kojoj počiva i cela Delta mašina. Melodičan ton, nadrkan ton i treći ton. Jedva primetan. Tih i ponavljajući. A hipnotišući. Kada njega uhvatite, uhvatili ste srž Delta mašine i Depeša kao benda. Srž koja rađa dvoličnost. Slojevitost.

Slojevitost udara punom snagom i na numeri na kojoj bi Depešu pozavideli i neki višeniji bluzeri. „Slow”. Spora, a moćna. Masna i prljava, kao što to bluz i jeste. A jeste i jedan od vrhunaca celokupnog albuma. A kada nešto ima vrhunac, mora imati i pad. On dolazi sa previše manirističkom „Broken”, jednim od slabijih Martinovih vokala („Child inside”) i pomalo infantilnom „Soft touch/Raw nerve”.

Bez brige, pošto pad znači i uvod u novi uspon. Ovog puta kvalitet je taj što se uspinje u jednoj pravoj, pravcatoj Depeš stvari. Patos. Psihodelija. Vokal u prvom, a kakofonija u drugom planu. Treći singl. „Should be higher”. U njihovom slučaju, should be lower. Štivo za fanove.

„Alone” i njena neočekivana harmonika u semplu ponovo dižu temperaturu, praveći pandan u muško-ženskim okrivljujućim stihovima sa „Secret to the end”. A to je tek uvod u pravu stvar. Prava stvar se zove „Soothe my soul” i predstavlja najbržu i najkomercijalniju pesmu na albumu, pa samim tim i logičan izbor za drugi singl, propraćen standardno blago kontroverznim spotom. Pravi, pravcati Depeš hit za top liste.

Naglo kao što se do vrhunca i stiglo, sa njega se i silazi, i to u velikom stilu. Kantri baladom 21. veka, „Goodbye”. Sa „zbogom”. Epskim „zbogom”.

Ne znam kakav će biti sledeći album Depeša, niti da li će ga uopšte i biti. Ono što znam je da mogu mirne duše u penziju posle Delta mašine. Dokazali su i sebi i celom svetu da je moguće biti na vrhuncu i u ranim pedesetim. Za većinu se u tim godinama kreativni život završava. Za Dejva, Martina i Fleča, izgleda kao da je tek počeo.

Ocena: 4.5/5.0


Нема коментара:

Постави коментар