петак, 20. мај 2016.

MJUZOMENALNO

Sada više nema dileme. Oni su poslednji veliki bend koji ćeš slušati, voleti i voleti da slušaš. Malo manje zbog toga što si već u srednjim godinama, malo više zato što je muzika u ovom veku krš. A u tome kršu – dragulj. Genije. Poslednji veliki frontmen. Neki kažu samo vrsni eklektičar. Ja kažem – velemajstorski eklektičar. Onaj čije delo podseća na velikane, ali nije kao ono što si već čuo. Zato što i nije. Zato što je novo, sveže, originalno. Zato što je to Belami. Zato što je to „Mjuz”.


Znaš da posle 2006. nikada više neće doći u Beograd. Imali smo svoju priliku i propustili smo je. Svega par hiljada ljudi na paklenoj svirci koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Ali za njih je to bio pokazatelj da u Srbiji nemaju publiku. Oni, tada najbrži meteor MTV-jeve posustale rok scene. A kad već „Mjuz” neće tebi, ti ćeš morati „Mjuzu”. Na noge. Negde blizu. Negde gde nisi još bio. Dakle, ne Pešta. Ona je ipak rezervisana za tvoje ljubimce.

Ne, idemo u nešto novo, nešto divlje. Milano. Malo predaleko, malo preskupo. Beč. Na Dan pobede. Prodato. Istresaj štek. Vredi. Do poslednje pare. Ionako ćeš ih istresti na svakodnevni život. Ovako ćeš barem imati jednu vrhunsku uspomenu. Jedno veliko punjenje mozga. A mozak je prepunjen tom istom svakodnevicom. Ne prepunjen, preliva. Treba mu restart. Treba mu energija. Nova, sveža. Da razbiješ začarani krug slušanja bendova starijih od tebe samog. Vreme je da daš šansu nečemu novom, konzervo! I to veliku šansu. Odlazak u inostranstvo zbog nekog benda koji nije Depeche. Mišo, strah me je. Ali se i radujem, Mišo. Mete. Belamiju. Ružnjikavi britančiću. Genijalni ružnjikavi Britančiću.

Naravno da su iz Britanije. Sve progresivno u muzici ikada je iz Britanije. Ako je rokenrol, onda je to Engleska. Ako je sjebano, onda je to Engleska. Sjebani rokenrol. „Mjuz”. I ti ćeš ih gledati i slušati uživo. Najzad.


„Štathale”. Gradska hala. Manja od „Arene”, ali kul. Neki modernizam. Renovirani modernizam. Batali sad arhitekturu, treba stići i otići tamo. Prejahati šatro otvorene granice. Smestiti se u Beč. Malo razgledati. Mnogo razgledati. Skrenuti misli sa setliste koja se vrtela na repeat u kolima. Sa sjajne setliste. Sve sami hitovi. Među njima i 4-5 tvojih pesama. Njihovih tvojih pesama. Na koje se ložiš. Jebeš muziku na koju se ne ložiš. Koju ne učiš napamet, ne prevodiš tekstove. Kao tinejdžer. To i jesi i bićeš dokle god budeš pohodio koncerte. Koncerte kao ovaj. Mada ovaj možda i nije kao ostali koncerti. Bespilotne letelice, kružna bina. Neko ludilo.

Ne. Nećeš gledati slike sa turneje. Setlistu možeš da pogledaš. Bina mora da te iznenadi. Prijatno. Mada je prvo iznenađenje neprijatno. Nema aparata u hali. Ne popuštaju na ulazu. Ne verujem! 50 i kusur koncerata, tri puta Budimpešta i već izanđali Canon S5 što je uvek bio uz tebe. U gradskoj bečkoj hali neće biti. Vratiće ti ga, organizovana je ovo zemlja. Tebi i Japancima, koji izgleda jedini uz tebe ne znaju da nema apartata u EU. Jebem ti EU. Mobilni neće ništa uslikati. Mada, verovatno to ne bi uradio ni aparat.

ONO je nemoguće uslikati. To postaje jasno čim si kročio u halu i ugledao je. „U2” i „Metalika” su imali kružnu binu. Mnogi drugi ispuste u publiku. „Mjuz” ima oboje. Parter je podeljen po dužini. Nema fanpita. Ceo parter je fanpit. Trebao si da uzmeš parter. Ali onda ne bi video ostatak. Kružni video bim. Čitavu rešetkastu konstrukciju nad binom. I njih. Ušuškane. Usnule. Šesnaest komada.

Dronove.


Jer, oni su suština svega. Turneje. Albuma. Čitavog ovog cirkusa. Belami voli bespilotne letelice. Ti voliš letelice. Belami ne voli američku politiku upotrebe bespilotnih letelica zarad ubijanja civila diljem sveta. Ti ne voliš američku spoljnu politiku. Obojica volite muziku. I „Mjuz”.

Dovoljno za početak jednog lepog drugarstva!

A to drugarstvo će biti izdignuto na nivo prijateljstva negde oko devetke. Kad mu je i vreme. Hvata te nervoza. Ne baš ona histerija kao pred Ušće, ali si uznemiren. Iščekuješ. Ne znaš čemu da se nadaš. Znaš da će krenuti izopačenim a kapela refrenima svih pesama sa poslednjeg albuma. Operski. Kulturno. Umetnički. Baš kao što je to i elegancija belih svetala drnova koji se pale i poleću. Velike prozračne kugle, opšivene svetlima. Morale su da budu takve, zbog bezbednosti. Bezbednosti zbog koje ti nisu dali da uneseš aparat.

Batali to!

Amin završava uvodnu operetu. Dronovi su poslagani u liniju. Liniju svetla. Gitarsku liniju. Vojnički rif.


Idemooooo!

Prvi singl sa novog albuma. Oranje po šestožičanom vratu. Razarajući tekst. O psihopatama. Psihopati. ONOM psihopati.  Ili si samo ti to tako shvatio. Opusti se. Van si svog zatvora na par dana, a ovo je jedan od onih univerzalnih tekstova koje svako tumači kako hoće. Jedan od onih velikih tekstova. Velikog tekstopisca. I velikog gitariste.

„Reapers”. Za razliku od ostalih znas sta su „riperi”, „helfajeri” i „predatori”. Ali ne znas kako neko može tako da svira gitaru. „Guitar hero” pesma. Metju obrnuo igricu. Izobrtao i tebi glavu onim neverovatnim elektro-metal rifom kojim ti mobilni zvoni još od kako si prvi put čuo najnadrkaniju pesmu ikada.

„Good evening Vienna!”

Nego šta da je dobro veče. I postaće još bolje.

A kako da ne postane kada kreće onaj prvi, ultimativni hit. Još jedan zarazni rif, slepljen sa elektrificiranom bas linijom. Hit kome Belami neće morati ni da peva refren. Zna on to. Zna to i petnaestak hiljada ljudi u bečkoj gradskoj hali. Zna to i bubanj, koji napumpava tenziju pred svima znane stihove.

„My plug-in baby crucifies my enemies...”

Ruke su u vazduhu. Osvetljenom vazduhu. U osvetljenoj hali.

„...I'm tired of living...”

Jesam, umoran sam. Ali se ne osećam umoran. Ne sada. Sada se osećam živim. Nasmejanim. Kao i još petnaestak hiljada ljudi. Petnaest hiljada osmeha. Prouzorokovanih samo trojicom ljudi. Dobro, četvoricom, tu je u kružnu binu poluutopljeni klavijaturista.

Kružnu rotirajuću binu. Sa rasvetom kao iz „TRONA”. Nalik svemirskom brodu. Iz kog su izašli nadrkani vanzemaljci, obučeni u crne skafandere i koji pevaju nadrkane pesme. Predrkane pesme.

„Dead inside”. Pesma za pasivnu agresiju. Sudaranje neurona u glavi. Domovih palica, Krisovog svetleceg basa. Metovih samo naizgled depresivnih lirika. Jer ne može nešto tako pune pritajene i beskonačne energije biti depresivno. Može samo biti brže ili sporije. U ovom slučaju, ovo drugo.


Red je da se ritam još obori. Nije ovo samo rokanje. Ovo je i performans. Kulturno uzdizanje. Van granica ove planete. Ovo sunčanog sistema. Izolovanog Sunčevog sistema. Eto i platana koja se spuštaju duž mostova ka ispustima. Ispustima ispod kojih se nalaze svlačionice iz kojih izranjaju članovi benda, menjajući instrumente sa lakoćom promene slika koje se projektuju na platnima i kružnom bimu. Slika sunčevih sistema i svetala rasutih zvezda.

Svetlo. Scenografija. Spektakl. „Handler”. Zato su koncerti blago, jer izbace u prvi plan neku pesmu koju uopšte nisi zagotivio slušajući CD. A kako ne zagotiviti tekst o operaterima bespilotnih letelica koji poput lutkara upravljaju ljudskim životima. Lutkara koje vidimo i na platnima kako „sviraju” Volstenholma i Belamija.

Svirači svirača.

Majstori.

Kao što je to neprežaljeni Hendriks i njegov uvod u nešto garantovano sjajno i razbijački. U još jedan let 16 bespilotnih letelica. Još jedan antologijski rif u kojem žice gitare lete uvis. Tvoje prethodno zvono mobilnog. Bas linija za mlevenje mesa.

„Ooh, baby, don't you know I suffer?”

Da, bre, to se traži. Ta gitara. Taj bas. Taj falset. Taj procesirani prateći vokal koji topi glečere u noći. I mozak u lobanji koja gleda animacije crnih rupa. Supermasivnih crnih rupa. Koje, za razliku od svojih kosmičkih sestara, energiju izbacuju spolja. Ka publici. Ka nama.

A mi hoćemo još. Nestrpljivi smo. Ne volimo instrumentale. Hoćemo podizanje ritma. Hoćemo hitove. I oni stižu.


Svi su na nogama. Svi pevaju pod svetlošću zvezda.

„Far away. This ship is taking me far way”.

Zbilja, vodi nas. Daleko odavde. Dalje od Beča, ovog sveta. U svet melodije. Melodije bez koje ih ne bi toliko ni slušao ni voleo. Može se Belami truditi da u postprodukciji maskira distorzijama, efektima i semplovima činjenicu da je savršeni melodičar, ali u tome ne može i neće uspeti. Svaka njegova pesma nastaje uz gitaru ili klavir i to je tako uvek bilo, jeste i biće. I mi to nećemo pustiti. Čak ni ako obeća da neće nikad izbledeti.

A on to neće. Baš kao ni njegovi uzori. Legende, čije vanvremenske numere se drznuo da obradi uz klavir i – megafon. Siguran sam da Nina Simon nije tako zamišljala aranžman jednog od svojih najvećih hitova, ali nije uopšte loše ispalo.



Da, i ja. Ne dobro, nego odlično. Jer znam šta sledi.


Ljubavna poema 22. veka. Ludilo od pesme. Ludilo od teksta. Ludilo ljubavi. Koje raste kroz elektronski bas sve do univerzalne poruke na kraju.

„You need to loveeeeeee!”

Tako je jednostavno. Treba samo voleti. Nju, koja je pored tebe, iako ne ne voli „Mjuz”, ali voli tvoja loženja. I tebe. I pored svih problema. Toliko brojnih da od njih možeš napraviti čitavu mapu. Elektronsku mapu. Mapu elektronike koja je dovela do „Mjuzovog” autentičnog zvuka. Mapu na kojoj su susreli i sa tvojim ljubimcima i tebi toliko dragom „Ljiljanom”.

„Lillian”. I oni spremaju novi album i turneju.

Uh.

To loženje tek sledi. Ovo loženje mora da se odradi do kraja. Da se još malo opljune američka spoljna politika kroz govor njihovog najvoljenijeg političara, JFK-a. Da se otrpi još malo instrumentalnih intermeca. Da se u nama nakupi još histerije koja će eksplodirati kroz masnu distorziju i robotizovani falset.

„I'm not breakin' down, I'm breakin' out,
Last chance to lose control!”

Kakva bre kontrola, čoveče?! Kočnice su odavno puštene. Energija preliva i varniči na sve strane. Struja je u gitari, ritam linija u glavi, mozak je uzeo slobodno veče, srce ostaje usamljeno.

A srce se loži na emociju. Na patetiku. A „Mjuz” je patetičan za sve pare. I ti to voliš. Te patetične nadrkane Engleze i njihove elektronske elegije o tome kako nam vreme ističe. I to voliš mnogo.

Mada ni izbliza kao buntovnički duh koji nikada nije iščileo iz fascinantne urbane kulture tih ostrva. Duh koji decenijama nije bio jači nego u razbijaču sa tebi omiljenog albuma.

Vreme je za otpor. Za ustanak. Krajnje je vreme. Zato Met opet ne mora da peva refren. To činimo mi. Mi, koji se u svemu tome što on radi pronalazimo, grlimo te stihove kao da smo ih mi pisali i njima se štitimo od svih onih koji nas degradiraju, žele da nas kontrolišu i primoravaju nas na stvari koje ne želimo da radimo. Svi oni koje moramo pobediti.

A među njima i kreatore svetskih poredaka. Globaliste, koji nikada nisu izgledali privlačnije nego neverovatnim apokaliptičnim prikazima od kojih se topi mozak. Još jedna pesma koju zavoliš kada je čuješ uživo. Još jedna u nizu žiški između ušiju koje nam Met opaljuje u svom nemilosrdnom ritmu brza pesma-spora pesma, vraćajući nas opet na početak džinovskim crnim bespilotnim cepelinom koji kruži halom u maniru produkcije „Pink Flojda” i nekog SF filma.

Jer, sve ovo na kraju krajeva i jeste naučna fantastika. Sa fantastičnim vanzemaljskim naučnikom koji sa nama zemljanima komunicira preko svojih gitara, klavira, ekrana i projektora, ostajući nedodiriv na svom stejdžu-letećem rotirajućem tanjiru koji lagano gasi svetla i stavlja međuzvezdani pogon na stendbaj.


Bis.

Kreće sporije. „Take a bow”, pa „Mercy”. Topovi sa konfetama. Sve je manje mraka. Sve je više publike pod reflektorima. Zaslužila je to na kraju krajeva. A kraj nažalost, mora jednom doći. I dolazi kao što je ceo ovaj bliski muzički susret posebne vrste i počeo. Muški. Viteški. Takoreći, sajdonijevski. I morikoneovski.

„La-la-la!”

Rime i tonovi se zbijaju, baš kao i ljudi. Hvataju se za bližnjeg svog, spremni za skok. Za ONAJ prelaz. Prelaz kome prethodi ratni poklič plemena „Mjuz”.

„No one's gonna take me alive,
Time has come to make things right,
You and I must fight for our rights,
You and I must fight to survive!”

Eksplozija.

Skači. Skači. Skači. Kao da ne postoji sutra, kao da ne postoji život, već samo taj neverovatni rif i propovednički sintetizirani falset koji ga nadvišava. Ceo koncert staje u ta dva minuta oranja po svim instrumentima. To je ta neuništiva ostrvska scena. To je to pražnjenje negativne i punjenje pozitivne energije za kojim vapiš svakih nekoliko godina. Savršenstvo jedinstva čoveka i rok zvuka, ali to je nažalost i kraj.

Zasluženi.

Mada, nisu ti svirali „Resistance”, „Undisclosed desires”. Preskočili su i „New born”. Može im se. Iako su tu „samo” deceniju i po, već imaju materijala za trosatni „best of” koncert. Već su veliki bend. Preveliki.

Preteški za svariti.

Da je bilo više, bilo bi previše. Kao i „Inception”, mora sve da se pogleda hladne glave i najmanje dva puta da bi se pojmilo gde se bilo i šta se čulo i doživelo. Da se shvati veličanstvena i zastrašujuća istina oko koje više nema dileme. Ako je ikada i bilo.

Oni su poslednji veliki bend koji ćeš slušati, voleti i voleti da slušaš. Malo manje zbog toga što si već u srednjim godinama, malo više zato što je muzika u ovom veku krš. A u tome kršu – dragulj. Genije. Poslednji veliki frontmen. Neki kažu samo vrsni eklektičar. Ja kažem – velemajstorski eklektičar. Onaj čije delo podseća na velikane, ali nije kao ono što si već čuo. Zato što i nije. Zato što je sveže, originalno i nadasve sjajno. Zato što je to Belami.

Zato što je to „Mjuz”.

FOTO: gignuts.com



SLIČNE TEME: