среда, 8. јануар 2014.

KRALJ BEZ KRUNE


O velikoj nepravdi prema onom jednom procentu čiste magije


Rad se uvek isplati. Na ovaj ili onaj način, sa zadrškom ili zakašnjenjem uvek bude nagrađen. Tako je u životu. Tako je i na velikom platnu. Aleje zaslužnih glumaca su prepune radnika, baš kao i natpisi ispod plaketa i statua. Kao što bi vam to rekli sportisti, 99% je rad, a 1% je talenat. I u pravu su.

Ali, svako pravilo ima i svoj izuzetak koji ga čini celim i istinitim. Jednom u sto slučajeva, čist i sirov bogom dani dar dovoljan je da budete velikan posla kojim se bavite. Bez muke, bez mnogo prolivenog znoja. Jednostavno, dođete, odradite zadatu ulogu, izdominirate u odnosu na kolege, pokupite brdo novca za to i odete u zalazak sunca. Nema tu neke velike pripreme, nema problema sa ostajanjem u ulozi. Jedini problem koji u tom konceptu karijere imate jeste što vas preskaču nagrade. One vas zaobilaze toliko dugo da ste spremni da izjavite i da sasvim lepo živite i bez njih. Tu dolazite do drugog problema. Svi znaju da niste iskreni. I imate sve pravo ovog sveta da vam to smeta. Smeta to i kritičarima i publici i svima koji su ikada odgledali neki od vaših filmova. Smeta, jer je nepravedno, sumanuto i suludo. Smeta, jer vi niste ni Džordž Kluni, Met Dejmon, Ben Aflek, niti ste Džulija Roberts, Gvinet Paltrou, Dženifer Lorens. Ne. Vi nemate „Oskara”. Ni za epizodnu, a kamoli za glavnu ulogu. Čoveče, pa vi ste i „Zlatni Globus” osvojili tek posle osam neuspešnih nominacija! Vi ste najveća „Akademijina” nepravda još od Paćina i Skorsezea. Vi ste najveći glumac svoje generacije.

A nepravda prema vama seže maltene od samog početka. Te 1993, publika je mislila da sa vama stvarno nešto i nije u redu kada ste oduvali kolosa prethodne generacije, Džonija Depa, u „Šta izjeda Gilberta Grejpa”. Usledila je i prva nominacija za sporednu ulogu u „Kodak teatru” i prvi gorak ukus poraza. Ceo svet je uskoro pričao o čudu od tinejdžera u „Dečakovoj priči” i „Marvinovoj sobi”. Uspon je bio nezadrživ i komercijala je već vapila da vas ubaci u blokbaster visoke produkcije. To je i učinila sa dva filma koji vas umalo nisu glumački sahranili i od kojih ste se oporavljali skoro punu deceniju. „Romeo i Julija” je bio manji od udaraca. Uloga koja će vas obeležiti za sva vremena bio je i najveći film svih vremena do tog trenutka. Režiju je vodio jedan od najvećih ljudi iza kamere svih vremena. Samo snimanje bilo je revolucionarno i postavilo je standarde koji se i dan danas teškom mukom dostižu. Pa ipak, sama otužna ljubavna priča skoro je uništila Kejt Vinslet i vas. „Titanik” je 1997. uzeo 11 „Oskara”, izjednačivši se sa legendarnim „Ben Hurom”, ali je čak i nominacija zaobišla vas i vašu talentovanu koleginicu. Imidž ozbiljnog glumca bio je žestoko okrnjen i preko noći ste ušli u čitav niz promašaja na prelazu vekova  („Čovek sa gvozdenom maskom”, „Plaža”...)

Ali, taj sirovi talenat nije mogao da promakne ljudima iz struke, kad već jeste sudijama kvaliteta. Još jedan velikan vas uzima pod svoje okrilje. Još jedan preskakani. Još jedan o kojeg su se ogrešili. Veliki Marti. Skorseze vas stavlja na čelo dva velika istorijska spektakla. Vi ih odrađujete bez greške. Ali sami filmovi žestoko podbacuju. „Bande Njujorka” i „Avijatičar” jednostavno nisu bile to prevozno sredstvo koje će vas lansirati u orbitu. Ni vas, ni Martija. Ali, ohrabreni nominacijom za vašu interpretaciju Hauarda Hjuza, vi nastavljate dalje. I Stiven Silberg to uviđa. Daje vam ulogu pisanu za vas u Uhvati me ako možeš”. Ni to nije bila vaša karta do zvezda. Neće to biti ni rimejk klasika honkonškog trilera „Departed”. Za vas neće, ali za Skorsezea hoće, barem delimično. Ona velika većina njegovog rediteljskog genija će se ipak pitati da li je čovek koji za sobom ima „Taksistu”, „Razjarenog bika”, „Dobre momke”, i „Kazino” zaslužio da na kraju bude nagrađen za kopiju tuđeg rada.

Ciklus velikih filmova u prvoj dekadi novog veka zatvarate sa još jednom nominacijom, za „Krvavi dijamant”. Vaše kolege i koleginice u filmovima i ispisnici već svi imaju „Oskara”. Vi, vi nastavljate da glumite, jer samo to znate i za to ste sada i vraški dobro plaćeni. Rutinski odrađujete Martijevo „Zatvoreno ostrvo” i Nolanov „Početak”. Odrađujete i čekate taj jedan film. Taj jedan dovoljno komercijalni, dramski zahtevni film da vas svrsta tamo gde je odavno trebalo da budete. U tom čekanju pravite manje („Telo laži”, „Revolucionarni put”) i veće promašaje („Džej Edgar”, „Veliki Getsbi”). Sa vama sarađuju i Tarantino i Istvud, ali ni to nije dovoljno.

Možda taj magični film ni ne postoji. Možda vam jednostavno nije suđeno da budete među besmrtnicima. Možda vas namerno ignorišu, svesni da svoj posao radite nepodnošljivo lako. Možda ne možete da dođete na red od bljutavih priča o patriotizmu i pravima manjina koje su nagradile vaše kolege. Možda ćete biti i ostati najveća nepravda svoje i drugih generacija. Možda ćete doveka biti u društvu Brajana de Palme, Žoakina Finiksa, Edvarda Nortona...

A možda i nećete. Možda, ali samo možda, neće moći da vas zaobiđu i ove godine. Možda vam je vaš guru, veliki Marti, konačno smućkao dobitnu kombinaciju. Možda je uloga Džordana Belforta, osionog i megauspešnog brokera u „Vuku sa Vol strita”, konačno TO što vam je trebalo ovih ravno dvadeset godina koliko ste nekrunisani kralj Holivuda. Možda tu konačno možete da spojite svu raskoš svog talenta sa komercijalnim uspehom kod publike i zatevnošću uloge u očima kritičara. A možda su se svi izređali, pa je konačno došao i red na vas.


Ako je pravde, „Zlatni dečak” je vaš. Jedina prava konkurencija, Mekavoj u „Prljavom”, van je radara mejnstrima. Crnci su svoje laureate valjda dosad pokupili, jer vam Ejafur  u „12 godina robovanja” ne doseže ni do lakata. Ostaje samo još jedan večiti gubitnik, Finiks za film „Ona”. Jedan od vas dvojice velikana će nažalost, opet morati da izgubi. Iskreno se nadam da to nećete i ovaj put biti vi.

Želim vam svu sreću u februaru 2014, gospodine DiKaprio.

Trebaće vam.


Ocena: 4.0/5.0




SLIČNE TEME: