среда, 13. јануар 2016.

NAŠ POSLEDNJI PLES


Teška noć. Nemirna. Bunovno jutro. Prvo bez Bouvija. Barem na ovoj planeti.

Dva napisana, pa obrisana bloga. Ništa nije dovoljno dobro. Dostojno.

Prvi kolos koji odlazi za mog zrelog doba zaslužuje više. Bolje.  

Zaslužuje muziku. Mnogo muzike. Bouvijeve muzike.

Blagosloven brz internet. Kompilacija iz 2014. „Ništa se nije promenilo”.

Nije bitno ni kako se zove. Bitno je da ima što više pesama. Iz čitave karijere. Sem zlokobnog „Blackstara”, objavljenog tri dana pred smrt.

Kakav izlazak. Dostojan legende. Novim albumom protiv smrtnosti. Iz studija u grob.

Ne, ne idi tamo, raspekmezićeš se od ranog jutra. Vrati se muzici. Uđi u kola. Putuj iz svog sela u grad, kao i svakog drugog dana. Ubaci u petu. Odmori motor. Nahrani dušu. Pusti kompilaciju.


Prvo novije stvari. I dalje dobre, ali ne na nivou onih „njegovih”. Ali i ove su „njegove”! Toliko drugačije od svega što se snima ovih dana.

„Sue”. Boles’. Neslušljivi intermeco od sedam i po minuta. In your face, Lady Gaga! Miley Cyrus. Bič, pliz! Zna se ko je bio i ostao najveći čudak svetske muzičke scene i to od vremena dok ste vas dve bile samo nevaljala pomisao vaših očeva.

„Where are we now?” Kakav omaž Berlinu. Bouvi i Berlin. Umetnik u umetničkom gradu. On, Igi pop, Depeš, U2 dok nije postao stajsko đubrivo, REM. Kakav niz. Započet Bouvijem.

„Stars are out tonight”. Vrhunska pesma. Vrhunski spot. Majkl Džekson je izmislio spotove. Bouvi ih je podigao na nivo umetničkog dela. Nije za svakoga. Bouvi nije za svakoga. Tako je uvek bilo, Tako će uvek i biti. Počev od danas.

Ne. Nema suza. Vozi dalje. Motaj manje poznate pesme. Biće vremena za njih.

To mi daj! Trent fakin’ Reznor. „I'm afraid of Americans”. I’m afraid of the world. I ja, Dejvide. I ja. Kakav spot. Kakav spoj. Čoveče, koga je on sve inspirisao! Funny how I inspired someone who inspired me.

Ne, ne, ne. Tamo tek nećeš ići. O Frediju ni reči. Vrati se Bouviju.

Treš devedesete. „Hello Spaceboy”. Pet shop boys. Fascinacija svemirom, astronautima. Bouvi nam je došao iz svemira. Ili je barem bio astronaut. U svakom slučaju, nije bio vezan za ovu planetu.

Jer, ko bi poreklom sa ove planete napisao onakvu pesmu uz koju je ušao i u tvoj život, preko MTV-ja, te davne 1993? Udaraljke. Nadrkana elektronika. Orvelovski spot. „Jump they say”. Sa dvanaest godina bilo je to pomalo i zastrašujuće iskustvo. U svakom slučaju, nesvakidašnji impuls da počneš da proučavaš „fenomen Bouvi”.

Bouvi, to su osamdesete. Tvoja dekada. Najbolja dekada. Dekada sa drugog CD-a.

Menjaj folder. Menjaj i brzine. Ulaziš u grad. Tvoj grad.


„Absolute beginners”. Petsi Kensit. Iz ere kada si još uvek gotivio plavuše. Krš film. Vrhunski saundtrek. Baš kao i kod „Cat people”. Muzika i film. Umetnost. Bouvi.

Bouvi i Džeger. Aaaaaa!

„Dancing in the street”. Kolosi, jedan pored drugog. Obrada sladunjavog popa iz nekih proteklih dekada. Nema veze. Bitno je da su zajedno. Kažu i da su bili zajedno. Na neki totalno čudni način, to celu stvar izdiže na još viši nivo. Kao i Ejndži Bouvi iz legendarne „Angie”.

„Stounsi”. Ode im ispisnik. Jedan od neuništivih. Kit Ričards, Dejvid Bouvi i Igi Pop izgledali su kao da su preživeli nuklearni holokaust. A izgledali su kao da bi mogli da prežive još jedan. Ali jedan od njih očigledno ne može. Najveći kameleon svetske muzičke scene je ipak smrtan. Mačka sa očima. Različitim očima.

Stoj! Tek idu dobre stvari. Tvoje stvari. Onaj, „normalni” Bouvi. Ako je takav ikada postojao.

„This is not America”. Jedan mirniji intermeco za prvih nekoliko semafora. Idemo dalje, opet ubrzavamo. U bulevaru si.

„Blue Jean”. To je to. Nadrkano. Melodično. Pop. A ipak nije mejnstrim. Kao Depeš. Tvoji ljubimci. I njih je dotakao.

Koga pa nije?!

I onda kreće. Onaj kombo. Tri pesme. Vezane. Mega hitovi. Album „Let’s dance”. 1983. Bio si još u pelenama, pa mu nisi bio savremenik. Retroaktivno otkrivanje svega što te je inspirisalo. Retroaktivni život. Retroaktivna zemlja.

Batali to. Muzika ti je tu. Uvek je i bila. Tvoj beg sa ovoga sveta. Tvoja svemirska kapsula. Bouvijeva svemirska kapsula.

„Modern love”. Modern world. David’s world. Kakva hitčina. Chartbreaker. Tera te da se gibaš. Da mlataraš rukama u sedištu. Ljudi iz ostalih automobila ti se smeju. Boli te uvo. I Bouviju su se smejali.

Ti nikada nisi. Ti si ga uvek voleo, na neki čudan način, ali si ga voleo. I voliš ga.

A kako da ga ne voliš kad krene naslovna numera sa njegovog najboljeg albuma. „Let's dance”. Niko nikada neće taj vanzemaljski rif odsvirati kao Stivi Rej Von. I isproducirati kvalitetniji dijamantski singl od Nila Rodžersa. Kakvi ljudi. Kakva pesma.

Još sjajnih ljudi. Još sjajnih pesama. „China girl”. Bolja nego Igijeva. Bariton. Šmekeraj. Ulazak u sedamdesete.

Berlinska era. Bouvijeva era. Stvara se istorija. Menja se čitava muzika. Ulazimo u vremeplov. Pravo za 23. vek!

„Fashion”. Pesma od pre 35 jebenih godina! Pesma iz budućnosti. Čovek iz budućnosti. Putnik kroz vreme. Prekrajač vremena.

Do juče.

Huh.

„Ashes to ashes”. Još jedan dragulj iz vremenske kapsule. Poslao bih je „Vojadžerom” na put kroz Sunčev sistem. Kao poruku vanzemaljcima. Hej, jedan od vaših je ovde, kod nas! I sjajan je primerak.

Bio. Jeste. Biće. Uvek. Zauvek.

Kao i ON. Ta-ta-ta-tata-tata-ta. Dikonov bas. Rodžersove udaraljke. Čista gitara doktora astrofizike Brajana Meja. I da. Fredijeva terca.

„Under pressure”. Kvin i Bouvi. Može li bolje? Ne može. I nikada neće moći.

Zna to i Bouvi. Otud i onakva posveta Frediju na Vembliju.

Briši suze. Gledaj na put. Poginućeš. A to ne smeš. Ima još mnogo muzike da se presluša. Da se vaspita nova generacija. Da se i njima prenese odgovor na pitanje od million dolara:

„Ko je najbolji frontmen ikada?”

Faruk Bulsara. Da, Fredi. Jedan, jedini. Neponovljivi. Otišao prerano da mu budeš savremenik.

Ali Bouvi nije. Imao si sreće. Bio je tu dok si stasao. Da te pridrži dok si bio slab i podložan lošim uticajima. Ali ti nisi imao šanse. Ne uz starijeg brata. Ne uz roditelje. Oni su ga videli u naponu snage. Tamo u Švedskoj, krajem sedamdesetih. Visoki, mršavi, homoseksualac, što bi rekla tvoja konzerva od ćaleta.

Ali, kakav visoki, mršavi homoseksualac!

I wish I could swim. Like dolphins can swim. „Heroes”. Pesma za zaseban blog. Pesma za sva vremena. Najbolja Dejvidova pesma. Posvećena Berlinskom zidu. Korišćena u filmovima toliko puta, ali nijednom tako efektno kao u „Perks of being a wallflower”. Ema Votson, Logan Lerman, Ezra Miler. Kakvi čudesni klinci. U kakvom čudesnom filmu. U kakvoj čudesnoj sceni u tunelu. Bouvijeva pomoć mlađim generacijama. Da se nađu. Da se izdignu. Koliko god povučeni, neshvaćeni i čudni bili.

Čudak. To je Bouvi. Ni pop, ni rok, već Bouvi. Ni homo, ni hetero. Bouvi.

Vizionar. Sa velikim „V”. Vizionar zvuka i slike. Ali i čitav niz imaginarnih likova.

Thin White Duke. Satkan od poroka. Svakakvih poroka. Život na maksimumu. Sagorevanje na forsažu. Bez rezerve, bez zadrške. Što kaže još jedan legenda koja je učila od Dejvida, Bili Ajdol, „I da dobijem sidu, vredelo je”.

I jeste.


Kompresovanje godina u dane, ne mesece. Zlatnih godina. „Golden years”. Hipi stajl. Ovo čak vole i tehno-manijaci. Svi vole Bouvija. Šta god slušali, znaju da je on jedan od onih retkih, čistih izvora.

A izvor je tih godina sipao samo kvalitetne stvari.

„Fame”. Sve vanvremenskije stvari. Kako li je to zvučalo te 1975? Sa sve Lenonom potpisanim kao autorom. I do Bitlsa je stigao. Što je Klepton bio u bluzu, Bouvi je u popu i alternativi. Čovek sa kojim su svi hteli da rade, barem nakratko. I Erik ga je ožalio na „fejsu”. Ko ga sve nije ožalio? Sve sami kolosi.

Veliki si onoliko koliko si ljudi dotakao za života. A Dejvid je dotakao milione. I na hiljade genijalaca u tim milionima.

Suza niz obraz. Suze. Gutaj ih. Moraš. Još par skretanja i stigao si. Još par pesama i kompilacija će se završiti.

Pesme ubrzavaju. Do brzine svetlosti. Do Zigija Stardasta.



Nikada nisi voleo tu fazu. Vizuelno preodbojna, preagresivna. Prečudna, ako tako nešto Bouvi uopšte ima u karijeri. Sa druge strane, rifovi „Rebel, rebel” i atmosfera „Sorrow” su i dalje menjali izgleda tadašnjeg mejnstrima. Uz „Ziggy Stardust” i „Changes”, ikona svih čudaka i nedefinisanih kreatura sa margine bila je rođena. Mesija onih sa „ivice svetla”. Biće sa druge planete za uštogljene Engleze i celokupan tadašnji muzički establišment.

Možda je na kraju krajeva Bouvi i bio vanzemaljac. Neko moderno otelotvorenje monolita iz „Odiseje u svemiru”. Uzvišena inteligencija poslata da nas unapređuje kao civilizaciju. To bi objasnilo mnogo stvari u njegovoj muzičkoj karijeri. Baš kao što bi i daltonizam stečen nakon tuče sa najboljim drugarom u kojem je zamalo izgubio oko objasnio mnoge stajlinge.

Možda je i ta fascinacija svemirom i astronautima bila samo originalna namena bića koga smo sa godinama zavoleli pod nazivom Dejvid Bouvi i koje nas nikada nije izdalo.

Možda je naš „Zvezdani čovek” iz „Life on Mars?” zapravo predstavljao verziju 1.0 Dejvida Roberta Džounsa.

Možda je major Tom do nas stigao svojom svemirskom letelicom iz „Space oddity”.

Možda je taj major Tom bio zapravo major Bouvi.

I možda je poput Rutgera Hauera u „Blejdraneru” jednostavno došao do kraja svog životnog veka i tog 11. januara 2016. najzad postao spreman da još jednom prođe kroz ta vrata i po poslednji put se obrati zemaljskoj kontroli leta.

Da nam kaže da je sve u redu i da ćemo od sada moći da nastavimo sami, uprkos kraju njegove misije među nama.

Da ne zna kakvo je to mesto gde sada ide, ali da će u svakom slučaju biti zanimljivo.

Da ćemo moći da nastavimo da ga slušamo dokle god bude imao energije u baterijama da neumorno emituje na svim frekvencijama poruku svim civilizacijama koje možda slušaju.

Da ne treba da tugujemo nad njim, već da slavimo privilegiju što smo mu bili savremenici.

Da učimo našu decu onome što je on nas učio. I da naša deca uče tome svoju decu.

Da smo, kao što to kaže Logan Lerman u „Perks of being a wallflower”, svi mi večni.

Ali, mi znamo da to nismo.

Za razliku od vas.

Gospodine Bouvi.

Stigao si.

Ugasi motor. Ubaci u brzinu. Povuci ručnu. Ugasi plejer.

Pusti suze da isteku.

Zaslužio si.

Zaslužio je to i Dejvid Bouvi.

Ma gde sada bio.





SLIČNE TEME: