понедељак, 28. март 2016.

MUZIKA ZA VEČNOST - CRNA „KRALJICA”


FOTO: pikur.net

Ima jedna scena u potcenjenom SF-u „The book of Eli” u kojoj Denzel Vašington seda da se odmori negde usred nuklearnim holokaustom spržene američke pustinje i vadi polupani „ajpod” iz džepa. Kako je displej namerno polomljen, gledalac par trenutaka ostaje u iščekivanju šta će biti TA muzika koja će nam u postapokaliptičnoj sutrašnjici sačuvati razum i nahraniti dušu. Denzelov Ilija će svoju utehu uz „How can you mend a broken heart”, a potpisnik ovih redova će dobiti temu za večitu inspiraciju:

Koji nosač zvuka sačuvati za večnost? 

To svakako ne može biti jedan, ali može biti „jedan od”. Jedan od onih koji su se izlizali kao kasete u vokmenu, diskovi u diskmenu i koji se uvek čuvaju negde na par klikova u mp3 formatu. Nosači zvuka koje uvek možete da slušate, koje znate napamet, uz koje ste odrasli i kojima se uvek možete vratiti.
 
Besmrtne kolekcije.

Zato možda i nije zgoreg ovaj feljton započeti onima koji više nisu sa nama. Neprežaljenima, onima koje niste stigli da vidite i čujete uživo, ali koje jednostavno niste mogli da omašite ako ste želeli da slušate kvalitetan rokenrol. Niste to ni mogli kada su bili oko vas kad ste bili dete, nesvesno ulazeći u mali mozak svojim raskošnim spotovima i apsolutnom melodijom. Niste to ni hteli kad ste odrasli dovoljno da shvatite da njihovog lica više nema, da je otišao zbog nečega što se zove sida, jer je bio nešto što se zove homoseksualac. Baš kao i Medžik. A kind of Magic. A kind of a Miracle.

„Queen”.

„Kraljica” svih bendova. Najveći sastav posle Stonsa i Bitlsa. Sa najvećim rokenrol frontmenom ikada

Fredijem Merkjurijem.

Ali i Brajanom Mejom na gitari. Džonom Dikonom za basom. Rodžerom Tejlorom iza bubnjeva.

Huh. Kakva imena. Kakav bend. Koliki opus. Decenije na sceni. Desetine hitova koje SVI znaju.

Kako to sažeti? Kako pregledati sav taj genijalni rad?

Odgovor je zapravo jednostavniji nego što to u prvi mah izgleda.

Naime, za razliku od većine mega-bendova, karijera „Kvina” zapravo je vrhunski prikazana u samo dva nosača zvuka.

Greatest hits I i Greatest hits II.

Crni i teget CD.

Stariji i noviji hitovi.


A crni, stariji otvara onaj najveći hit. Ultimativna pesma svih vremena. Najbolja numera ikada. „Kum” u svetu rokenrola. Savršenstvo bez mane. Aranžman bez greške, apsolutna harmonija pratećih vokala, Doktor Džekil i Mister Hajd u svojih šest minuta. Fredijev klavir u prvoj i Brajanova raspomamljena gitara u drugoj polovini. Srednjovekovni pastiš negde u sredini. Jednom rečju, glam rok


Razmrdali ste se? Još uvek ne. Nema problema, sledi pravi pravcati po hit. Dikonov bas kolje, Fredijev glas na ivici hip-hopa, Tejlor se šunja  na pedalama, palice i Mej vrebaju iz mraka. Dok najbolji vokal rokenrola ne odluči da je vreme da se pokaže u svoj svojoj raskoši i odvede rok sastav u potpuni fanki.


Čik probajte da se ne njišete. Da đuskate iako to pojma nemate. I u poređenju sa „kraljicom” i nemate. Možete „samo” da je slušate. I volite. Čuj „samo”!

Možete da se divite raznovrsnosti njihovog opusa i majstorstvu Faruka Bulsare za miks pultom u „Killer Queen”. Kraljica ubica. Koja će tek da ubija. Ali tek nakon što se dobro zabavi. A kako je „kraljica” u biti jedna tolerantna skupina, ona ljude ne deli po fizičkom izgledu. Njoj su svi privlačni, pa i devojke sa „krupnijom pozadinom”.

Koje međutim mogu itekako poraditi na svojoj liniji. Sve što treba je da sednu na bicikl. Da se pitaju sa Fredijem, da brzaju između refrena koji volite i shvatate i sa pet i sa trideset i pet.


Da, hoću. Čak i po kiši. I zimi. Ne go, kao u spotu, ali hoću. Hoću i da slušam dalje. Da malo protrčim pored mog najboljeg neprijatelja. Moram to. Nemam vremena, zafaliće mi karakteri, a njih čuvam za najpozitivniju pesmu svih vremena.

„Don't stop me now”. Ne, nemoj me zaustaviti. Nemoj to činiti kada se kao tinejdžer spremam za izlazak u grad đuskajući nespretno pred ogledalom. Nemoj to da pokušavaš kada kao student koračam mojim gradom sa kezom na licu koji se ne može skriti. Da ti to nije palo na pamet da radiš kada sam sričem „gospodina Farenhajta” na dva ili urlam da me pozoveš na četiri točka.

Preznojili ste se. Kul. Idemo dalje. Imaćete vremena da se odmorite. Uz elegično-euforični „Save me”, ali to će potrajati kratko. 

Vreme je za malu ludu stvar zvanu ljubav. Za pucketanje prstima. Njihanje kukovima, ramenima. Za ples. Da, uz Kvin se može i igrati.

I voleti još više. Uz savršeno višeglasje koje niko nikada neće doseći, čak ni kastrat Džordža Majkla na tribjutu na Vembliju. To je jednostavno nedostižno. Ta preklapanja Fredijevog transoktavskog glasa, ostalih članova benda i vokala Londonske filharmonije. Klasika i rokenrol u jednom. Što bi mladi rekli, krosover. Ja bih rekao savršenstvo. 

A Kvin je savršen i kada klizate kroz, uslovno rečeno, manje poznate hitove, poput „Now, I'm here”,  „Good old-fashion lover boy” i „Play the game”. Pesme veće od nečijih čitavih karijera. Pesme benda većeg od ovog sveta. Ove planete.

Planete koju treba spasiti. Od fenomenalno užasnog SF treša i zlog Minga.

„Fleš”! A-aaaaaa! 

On će nas sve spasiti. Da proletimo kroz „sedam mora Raja”. Da stignemo do roka.

Preciznije rokanja. Prozivke. Bubnjeva i dlanova. A kapela. Samo Fredi i ritam. Asketizam. A opet tako melodičan asketizam. Navijačka muzika.
A navijači znaju šta valja. Njihov klub i titule. Šampionske titule. Da, mi smo šampioni. A šampioni su i „Kvin”. Kako onih glam rokovskih sedamdesetih, tako i onih komercijalnih osamdesetih. Ali, to je već neka druga priča.


Нема коментара:

Постави коментар