уторак, 3. децембар 2013.

TRKA ZA ŽIVOTOM



O sportu i sportskim podvizima u filmovima kao večitoj inspiraciji

Sport i priče o sportskim podvizima u filmovima ne mogu bez patetike.  Počev od „Rokija”, preko „Seti se Titana” do „Cinderella man” taj usud pratio je sve sportske klasike, pa tako i onaj najnoviji, „Trka života”.

Rivalstva  su ono što čini sport tako magično privlačnim, možda i više nego njegovi virtuozi i prve violine. „Večiti” derbiji, veliki protivnici na sportskim borilištima, ali i van njih. Svaki sport i svaka sportska era imali su barem po jedan par timova ili pojedinaca čiji dueli su bili iznad samog takmičenja. Argentina i Brazil u fudbalu, „Lejkersi” i „Seltiksi” u košarci, Italija i Holandija u odbojci, Mađarska i Srbija u vaterpolu, da navedemo samo neke u onim najznačajnijim disciplinama. U disciplinama u koje mnogi, zasluženo ili ne, ne ubrajaju i najznačajnije takmičenje na točkovima. Vrh razvoja automobilskog sporta. Najluđi i najbrži cirkus na svetu.

Formulu 1.

Još od Fanđa i Askarija pedesetih, svaku dekadu su obeležavala barem po dvojica vozača i njihovi bespoštedni dueli na stazi. Neretko su ti dueli prenošeni i izvan bolida. Mlađi pratioci znaju kako su istu garažu nespretno delili Hamilton i Alonso, a sasvim sigruno se sećaju i kako su po stazi leteli delovi formula kada se Šumaher borio sa Hilom i Hakinenom. Oni srednjih godina će vam reći da nikada dva čoveka toliko nisu išla preko granice korektnog kao Prost i Sena osamdesetih. Najstariji fanovi će pak samo mudro ćutati i smeškati se, jer znaju da čak ni to nije bilo ništa u poređenju sa jednim od najinspirativnijih rivalstava u istoriji ne samo Formule 1, već i čitavog sporta uopšte.

Sa duelima Nikija Laude i Džejmsa Hanta, koji su kulminirali famoznom sezonom 1976.



Ako izuzmemo polu-dokumentarac o trkačkoj  pasiji Stiva MekKvina „Le Man”, Holivud je vrlo loše stajao sa filmovima o automobilizmu. Još od ranih pokušaja sa Elvisom Preslijem, pa sve do najtragičnijeg od svih, Staloneovog „Driven”, Amerikanci su lutali u potrazi za uspešnom formulom filmskog prikaza života ljudi koji stavljaju život na kocku svaki put kada sednu u bolid. Baš zbog toga je sve pomalo i iznenadio izbor etabliranog reditelja Rona Hauarda kada je u pitanju ekranizacija sukoba Hant-Lauda. Pokazaće se da je to verovatno bio i ključni faktor da se „Trka života” poprilično distancira od ostalih ostvarenja na sličnu temu.

Besprekorno kadriranje, fantastična montaža, kako slike, tako i zvuka, zaštitni su znaci proslavljenog režisera. Zanatski deo odrađen je bez ikakvih zamerki. Na to se potom nadovezao i sam scenario, koji je u mnogo čemu lično oblikovao lično Niki Lauda. Bolidi, timovi, sami akteri i scenografije staza su vrlo detaljno i realistično prikazani, čak i u onim scenama koje su stvarane isključivo uz pomoć računara. Šira publika će imati izuzetno zanimljiv uvid u nepoznati svet iza boksova, dok će fanovi sporta moći samo da klimaju glavom kada je istorijska uverljivost u pitanju.

Bile su to prednosti ovog ostvarenja.

Koje su njegove mane?

Srž „Trke života” predstavlja sam odnos glavnih likova, kako na stazi, tako i van nje. Sa jedne strane, lepuškasti, bahati  i poročni engleski plejboj, sirovo brz i talentovan. Sa druge strane, hladni, proračunati i nepopularni austrijski inženjer za volanom. Dva sveta, dva različita životna pristupa, dva suprotna temperamenta i karaktera. U teoriji, idealna postavka za vrcave dijaloge, podbadanja i prepucavanja. U praksi, Hauard prati tu liniju svom žestinom i ostavlja mnogo prostora za glavne glumce da se iskažu. Tu dolazimo i do osnovnog problema koji ovaj film nosi sa sobom.

Neuravnoteženost glumačkog para.

Da se razumemo, mladi Nemac, Danijel Bril, odličan je kao Niki Lauda. Pored zapanjujuće fizičke sličnosti sa slavnim Austrijancem, on vrlo dobro barata i daleko zahtevnijim aspektima svog lika. To se pre svega odnosi na scene oporavka u bolnici nakon stravične nesreće na Nirburgringu 1976, koje će mu dati priliku da se iskaže i u dramskim sekvencama.

To se sa druge strane nikako ne može reći za Krisa Hemzvorta, koji je dobio za zadatak da oživi lik Džejmsa Hanta. Iako je njegova rola kudikamo plića od Brilove, on se muči od prvog do poslednjeg kadra, pokazujući još jednom da su njegov maksimalni domet mediokritetska ostvarenja poput „Tora” i „Crvene zore”.

Pod mane ovog ostvarenja se mogu podvesti i preterana „cirkusizacija” Formule 1 i povremeni pokušaji isforsiranog približavanja ovog sporta pre svega izrazito nezahtevnoj američkoj publici. To će biti zamerka onih istinskih zaljubljenika u ovaj sport. Oni će, pak moći da uživaju u svim slavnim imenima, ličnostima i događajima na koje će ih „Trka života” podsetiti i baciti novo svetlo svojim kamerama i reflektorima.

I jedni i drugi će zajedno imati prilike da se posredstvom fabrike iluzija vrate u jedno sasvim drugačije vreme.

Da posete sportsku eru kada je sve zavisilo od čoveka za volanom, njegovog talenta, želje i spremnosti da se odrekne i žrtvuje za konačni uspeh sebe i svog tima.

U vreme kada su se pobede slavile spontano i neretko raskalašno.

U vreme kada svi šoferi nisu bili izvlačeni iz uniformisanog uštirkanog PR kombinezona.

U vreme pravih, pravcatih gladijatora, džentlmena i šmekera za volanom.

Opasno doba.

Zlatno doba Formule 1.




Ocena: 3.0/5.0


Нема коментара:

Постави коментар