уторак, 22. октобар 2013.

DIE BESTE, DIE BESTE!

O najboljoj evropskoj kinematografiji u poslednje dve decenije


Evropa je kolevka sedme umentosti. Na najstarijem kontinentu je srebro nitrat po prvi put i ukroćen na celuloidu, preciznije u Francsukoj. Odatle se magija pokretnih slika munjevito razlila u Englesku, Španiju, Italiju, Rusiju i Nemačku. Sedma umetnost pustila je duboko korenje na tlu Stare dame i izgledalo je da evropski film niko i ništa ne može zaustaviti. Osim rata i to onog drugog, velikog. Opustošio je evropske ekonomije, pobio milione i ofucao Staru damu. Holivud i njegove pare zavladali su svetom.

Pa ipak, Evropa se nije dala tako lako.

Italija šezdesetih, Engleska sedamdesetih, Španija osamdesetih i Francuska devedesetih periodično su stvarali anomalije u filmskom svetu i remetile apsolutnu dominaciju nezasite prekookeanske instant bioskopske aždaje. Protekle dve decenije unazadile su svetski, a sa njim i film na najstarijem kontinentu. Marketing, novac, box office, kokice, drive in i IMAX pokušali su sve u svojoj moći ne bi li marginalizovali sve one studije sa etiketom not made in USA na sebi. I verovatno bi im to i pošlo za rukom da nije bilo, po većini parametara, druge svetske filmske sile.

Nemačke.

Svesni da se sa Amerikancima ne mogu meriti u tržišnim budžetima i produkcijama, odlučili su se za umetnost, festivale i kvalitet umesto hiperprodukcije. Prvi vesnici nemačkog kinematografskog „proleća” zakoračili su na evropsku filmsku scenu osamdesetih godina prošlog veka.

Najveći među njima bio je Vim Venders (1945), čovek koji je u svojim ostvarenjima pomirio komercijalu i umetnost, nemačku i svetsku produkciju, mlade i nepoznate glumce i velike američke zvezde. Njegova ostvarenja spadaju među najviše domete evropskog i svetskog umetničkog filma i kultne klasike sporog tempa radnje koja najčešće prati putešestvije jednog otuđenog lika, propraćene predivnom fotografijom savršeno uklopljenom sa sjajnom muzikom. Iako mu je filmografija izuzetno obimna, ne možete nikako pogrešiti ako pogledate njegove „Pariz, Teksas”, „Nebo nad Berlinom”, „Do kraja sveta” ili „Lisabonsku priču”. U drugom delu karijere okrenuo se dokumentarcima, pa tako „Buena Vista”„Duša čoveka” i „Pinja” govore o njegovom dodatnom naporu da u svojim delima u potpunosti prožme pokretne slike, muziku i ples.

Mihael Haneke(1942) svoj opus posvećuje drami i prikazu potresnih ljudskih životnih priča, snimajući uglavnom u nemačkoj i francuskoj produkciji i izazivajući svojim radom mnoštvo kontroverzi. Možda će vam „Sedmi kontinent”, „Profesorka klavira”, „Bela traka” i  „Ljubav” predstavljati ostvarenja naporna za gledanje, ali vas sasvim sigurno ne mogu i neće ostaviti ravnodušnim kako svojom temom, tako i istaknutom pojedinačnom glumom.

Da nemački film nije samo drama i umetnost vrlo rano je pokazao i velemajstor akcije Volfgang Pitersen (1941), kreirajući podžanr podmorničkog trilera sa antologijskom „Podmornicom”, nominovanom za čak šest „Oskara”, uključujući i onog za najbolju režiju i scenario. To je bila i njegova ulaznica za Holivud u kojem se međutim njegov kvalitet donekle i razredio, ograničavajući se na ultrakomercijalne blokbastere.

Prelaz ka mlađim rediteljima nam donosi i najkontroverznijeg među svim nemačkim rediteljima, Toma Tikvera (1965), koji će festivalsku publiku šokirati sa „Trči Lola, trči” i „Parfemom”. Upravo će napeta priča o Loli i njenoj borbi  sa vremenom u orbitu lansirati jednog od viđenijih germanskih glumaca mlađe generacije, Morica Blajbtroja (1971), koji će svoju reputaciju velikog talenta potvrditi u šokantnoj priči o ljudskoj borbi za vlašću u „Eksperimentu”, svojevrsnoj najavi najezde rijeliti programa na našim ekranima. Baš to ostvarenje će u sebi sažeti sve osnovne karakteristike modernog nemačkog filma.

Moderan nemački film je odlično snimljen.
Moderan nemački film je produkcijski odmah iza američkog.
Moderan nemački film je nepodnošljivo napet i bez eksplozija i pucnjave.
Moderan nemački film je odlično odglumljen.

Takav je i „Bader Majnhof”, fascinantna priča o militantnim nemačkim levičarima nakon Drugog svetskog rata, koji mladog Morica spaja sa možda i najvećim nemačkim živim glumcem, Brunom Gancom (1941). Njegovu dugačku karijeru najpre pokreće veliki Vim Venders, da bi je on lično uzdigao na nivo svetske slave sa zastrašujuće uverljivim prikazom Hitlerovih poslednjih dana u „Padu”. I Bruno i Moric su sada svetski priznata imena, sa mnogo holivudskih projekata u izradi i od njih tek možemo očekivati mnogo i u američkoj produkciji.


Za razliku od njih, Sebastijan Koh (1962) ostao je u okvirima domaće kinematografije, ali ga to nije sprečilo da ostvari neke izuzetno značajne role, poput onih u dva nepodnošljivo napeta trilera koji će vas bez ispaljenog metka držati na ivici sedišta. „Tunel” će za svoju temu imati jedan od mnogobrojnih pokušaja bekstva iz Istočnog u Zapadni Berlin, a scena sa umirućim vojnikom i njegovom devojkom razdvojenih zidom zaslužuje najveća moguća priznanja.  „Životi drugih” nas uvode u svet tajne istočnonemačke policije, legendarnog „Štazija”, kao  i surovih metoda prisluškivanja nepodobnih građana. Krasi ga mnoštvo sjajno snimljenih scena, a možda je ona sa zvonom jedna od onih upisanim zlatnim slovima u istoriju svetske kinematografije.

Sjajan zanatski rad nije samo karakteristika vrhunske nemačke produkcije, nego i one nezavisne. Slučajno ili ne, tek dva dragulja germanskog „indi” filma imaju zajedničkog činioca, Florijana Lukasa (1973) u glavnoj ulozi. Njegov portret jednog od dvojice predratnih alpinista koji pokušavaju da osvoje strmu severnu stranu mitskog planinskog masiva Ajger u „Ledenom ambisu” ostaviće vas bez daha, baš kao i fotografija u filmu i sjajni specijalni efekti. Dah u vaša pluća i osmeh na lice će vam Florijan vratiti u satiričnoj komediji „Zbogom Lenjine”, u kojem će biti deo šarade o produžetku iluzija komunizma u Nemačkoj.


Kroz nemački umetnički film se probijao i reditelj Fatih Akin (1973), prva violina najnovijeg talasa filmskih umetnika na germanskom govornom području, potomaka doseljenika iz Turske i arapskih zemalja. Oni svoj trag već uveliko ostavljaju i na celuloidu unoseći pritom dah orijentalnog  i odslikavajući kontrast između različitih kultura, kao i (ne)prilagođenost došljaka uvreženim običajima i načinu života. „Glavom kroz zid”„Na ivici raja”  govore baš o tome, dodajući još jedan sloj kvaliteta die beste evropskoj kinematografiji.


Нема коментара:

Постави коментар