недеља, 9. март 2014.

NIJE SVE ENGLESKO-AMERIČKO

Otvoreno pismo američkoj filmskoj Akademiji


Poštovana „Akademijo”,

Pišem ti  prvi put u nadi da ovo pismo neće završiti u kanti za otpatke. Filmofil sam i dolazim iz jedne male zemlje koju ti sada znaš pod nazivom Srbija. Za nas si uglavnom mogla da čuješ po nekim ružnim stvarima i sjajnim sportistima. Po našem „doprinosu” svetskoj kinematografiji, teško. To ipak ne znači da mi ovde u Srbiji ne volimo film i filmove. Naprotiv. Ako sudiš po tome u kolikom se broju okupimo za naš najprestižniji filmski festival, „FEST”, ti bi, „Akademijo”, mogla čak i da kažeš da su Srbi narod najfilmskiji. Ako bi pak van tih desetak dana početkom marta posetila jedan od ukupno tri ljudska bioskopa, koliko ima naš glavni grad Beograd, mogla bi da shvatiš da se ovde redovni posetioci bioskopa broje na stotine. Dnevno. Mesečno, na hiljade. U milionskom gradu. E,  među tim stotinama sam i ja. Redovan sam u bioskopu, idem na „FEST” i čak pomalo amaterski komentarišem filmove po demokratskim internet meridijanima. Ti naravno znaš šta je to demokratija, pošto si smeštena u epicentar filmske industrije najdemokratskije zemlje sveta – Amerike. To znači da možeš da radiš šta hoćeš, ali i da o tebi može svašta da se napiše. Tu dolazimo do teme ovog pisma.

Odavno te  više ne poštujem, „Akademijo”. Kao što bi to rekao jedan od mojih najboljih prijatelja, ti si, citiram: „Odavno započela jedan niz nepravdi, koji nikada nećeš prekidati, već ćeš samo povremeno nagrađivati one koji su to odavno zaslužili za pogrešne stvari”. Kraj citata. Kako već gazim rane tridesete, a filmove gledam od detinjstva, to znači da iza sebe sada već imam četvorocifreni broj odgledanih ostvarenja i da sam svoj filmski ukus i stav poprilično formirao. To, takođe, znači da me tvoji mejnstrim i komercijalni blokbasteri više ne zanimaju. Da su mi postale odbojne socijalno angažovane teme (rasizam, bolesti, defekti, patriotizam), koje ti već decenijama nagrađuješ zlatnim dečacima”. Pratim još par vaših preostalih velikih glumaca i reditelja i od skoro  i jednu „oskarovsku” kategoriju. U njoj tvoja politička korektnost ipak ima granice i ona krije daleko bolje filmove od onih u glavnoj konkurenciji.

Najbolji strani film.

I ja ti tako, „Akademijo”, godinama gledam ostvarenja koja ti tu probereš i skoro nikad se nisam razočarao. Pa, skoro nikad.

Kako se vrhunac tvoje aktivnosti poklapa sa našim „FEST-om”, to je značilo da imam priliku da ovih dana odgledam uživo i neke filmove koji su izmakli torent piratima i koji nisu izmakli žirijima po manje slavnim festivalima, poput Venecije, Berlina i San Sebastijana. Ti to nisi mogla ni da znaš, ali moto ovogodišnjeg „FEST-a” bio je: „Nije sve crno-belo”. U mom slučaju, „Nije sve englesko-američko. Izabrao sam par filmova koje sam želeo da uporedim sa dvoiposatnom umetničkom nasumičnom kompilacijom kadrova Rima, dobre muzike, filozofiranja o smislu života i potpunog odsustva radnje i poente koju si ti ove godine nagradila „Oskarom” za najbolji strani film. Drugim rečima, krenuo sam na svetu misiju pronalaženja boljeg filma sa neengleskog govornog područja u 2013. od italijanske „Velike lepote”. 

Već u samom startu, nisi imala sreće. Prvo pa muško. Muški film, muška ekipa, muška tema. Rat. Ali ne patriotizam. Rat među običnim svetom. Normalnim ljudima. Među Estoncima u Abhaziji. To je deo Gruzije. To su sasvim sigurno španska sela za tebe, ali to ne znači da tamo ljudi ne snimaju odlične filmove. Male filmove, sa malim budžetima, kao što su to „Mandarine”. Sa praktično samo četiri glumca, poput pozorišne predstave. Nepretenciozne. Ljudske. Velike. Sa moćnom antiratnom porukom. Da se za samo sat i po toliko naježiš da moraš da se ogrneš jaknom u našim poslovično zagušljivim i sparnim bioskopima. To su ta tebi potpuno nepoznata čuda gruzijsko-estonskih koprodukcija, poštovana „Akademijo”.

Ako je to bio uvod, razrada je bila brutalna. A moj ovogodišnji „FEST”, moje emocije, dušu i ljudskost do tančina razradila je jedna tebi ne tako opskurna kinematografija. Japanska. Evropa je uvidela koliko je „Kakav otac, takav sin” veliki film u malom pakovanju. Baš kao što su i Japanci mali. A veliki. Kao narod, ali i kao kinematografija. Žiri u Kanu ga je nagradio, a ti ga nisi ni registrovala, „Akademijo”. To hirurški precizno seciranje dveju porodica suočenih sa poražavajućom činjenicom da su šest godina negovali i voleli dete one druge zajednice, a ne svoje. Plakali smo, „Akademijo”, od neudobnih stolica u Domu sindikata, a plakali smo i jer nas je režiser i scenarista Hirokazu Korida dotakao, potresao i postavio nam neka sumanuto teška životna pitanja. Pitanja koja bi ti trebalo da nagrađuješ, ali u svoj svojoj oholosti to ne činiš.

To su za tebe „mali” filmovi. Pa šta tek onda da ti kažem za dve „male” tinejdžerske drame? Slovenačku, o đacima u srednjoj školi koji se pobunju protiv svog razrednog starešine kog okrivljuju za samoubistvo njihove drugarice, zvanu „Razredni neprijatelj”. Gruzijsku, o vrtlogu zatucanih običaja, bede i beznađa kavkaske države i borbi dve najbolje srednjoškolske drugarice  sa tim vrtlogom, poznatu kao „U cvatu”. Mali, mikrofilmovi. A dobri. Slovenački sa kvalitetnim dijalozima, a gruzijski sa odličnom fotografijom.

A to je ono bitno, zar ne? Fotografija i muzika. To si pohvalila u „Velikoj lepoti”. Jer, tamo nema ničega drugog. Ni scenarija, ni drame. Ni poruke, ni smisla. Sve to što ovi filmovi koje sam ti pobrojao imaju. Sve ono što ima i jedan „tvoj”, američki film. Revolucionaran, vizionarski, aktuelan, duhovit i neobičan. Sjajno odglumljen, perfektno muzički ispraćen. Da, za film „Ona” si čula i utešila ga Oskarom za scenario. Čisto da ga barem malo ispoštuješ. Da ne ispadne da si potpuno zastranila u svim konkurencijama.

„Akademijo”, želim ti brz oporavak od tvoje teške i duge bolesti nepravditisa. Ne toliko zbog tebe same, koliko zbog nas, filmofila. Jer, hteli mi to i li ne, plebs može čuti za sve ove sjajne ne crno-bele i neengleske filmove samo preko tebe. Na našu žalost. A na tvoju sreću. Jer, da ljudi znaju koliko brljaviš, možda te onda ne bi toliko poštovali i pratili. Možda bi onda krenuli na svetu misiju otkrivanja kvalitetnog filma i mimo tebe. I time te ugasili.

Sa poštovanjem,


Нема коментара:

Постави коментар