понедељак, 10. март 2014.

ODLAZAK STILA

 O testamentu koji vas neće ostaviti ravnodušnim


Mladi ste, perspektivni i ambiciozni. Studirate ili ste studirali žurnalistiku i sanjate o tome da se bavite političkim novinarstvom. U Srbiji. U zemlji u kojoj svaka politička opcija ima svoju novinu/portal/TV i radio stanicu, gde novinari rade za minimalac, ako su uopšte i plaćeni i prodaju se za ručak u kafani, moglo bi se reći da ste vi zapravo jedan utopista i potpuni entuzijasta. Da ne kažem zanesenjak.

Ako ipak odlučite da pređete preko tih vrlo oštrih ograničenja i upustite se u neizvesne novinarske vode na ovim meridijanima, pred vama su dva puta.

Prvi, utaban, koji vodi preko podmlatka stranaka, privatnih fakultetskih tečaja i digestivnih traktova urednika. Siguran, simbolično obeštećen i nadasve dosadan.

Ako pak ne želite da igrate po tim pravilima, pred vama je trnje, sa vrlo, vrlo neizvesnim i maglovitim zvezdama u daljini. Put će vam biti tek simbolično olakšan pojavom blogova i „nezavisnih” portala, ali vas ni to neće poštedeti svevidećeg orvelovskog oka klike koja u tom tom trenutku upravlja našom zemljom.

Biće to put kojim se ređe ide.

Još uvek ste tu? Dobro, idemo dalje.

Novinarstvo kao profesija izumire u čitavom svetu, pa i kod nas. Televizija i internet ubijaju jednu novinu za drugom, nepismenost i tuđice nagrizaju redove članaka sa svih strana, a žuta je uveliko zamenila belu kao podlogu za olovne znake u vašim rukama. Autorstvo je stvar nekih davnih vremena, i prava je retkost pronaći i na prste jedne ruke pobrojati novinare sa stavom.

Pa, zašto uopšte gubite vreme na sve to?

Odgovor znate. Zato što to volite.

E dobro, konačno negde napredujemo. To želite, o tome sanjate i hoćete da budete u tome dobri. Lepo sročeno, ali ne tako lako za ostvariti. Odakle početi? Na koga se ugledati? Koga kopirati? Kako doći do svog stila? Teška pitanja, opskurni odgovori. Malo uglednih primera. Maltene nepostojeća literatura. Sužen manevarski prostor. Blaga klaustrofobija. Blaga mučnina.

Lekova nema, ali ima nečeg dovoljno sličnog.

Ima knjiga. Množina. A ima i KNJIGA. Jednina.

Više testament nego knjiga. Zbirka autorskih tekstova, sa velikim „A”. Kolekcija stavova. Politički nekorektnih. Surovih. Na momente uvredljivih i vulgarnih. Bespoštednih. Brutalnih. Sa nezaboravnim metaforama, neponovljivim istorijskim paralelama i urnebesnim poređenjima. A sve prožeto stilom koji je praktično nemoguće kopirati. Da. Postoji tako nešto. Ne verujete mi?

Slobodni ste da odete do prve knjižare (ono gde se prodaju knjige, a ne peciva i kladioničarski tiketi), trafike ili kolportera (one čike na ulici što prodaju novine, knjige i kalendare) i da za par stotina dinara kupite knjigu Aleksadra Tijanića „Ja i niko moj”.

Pa, gde baš njega nađe od svih naših proslavljenih novinara sa autorskim emisijama, bestselerima u knjižarama i uglednim karijerama?

Kojih novinara? Kojih stavova? Kojeg autorstva? Aleksandar Tijanić je jedan od onih ljudi koji će zauvek biti osuđeni na reakciju. Njega niste i nećete moći da čitate, bez da o tome imate svoj stav. Baš kao što i on ima svoj stav. Vrlo jasan. Oštar. Opredeljen. Argumentovan.

Ali, zar nije poenta novinarstva objektivnost?

Jeste, ako ste reporter ili spiker. Ako ste autor, onda bez stava nema ni vaše neplaćene kolumne.

Dobar politički novinar mora svakoga da ispoštuje.

Da, ako je na stranačkom spisku zarada. Ako je kritičar, onda treba da nazove stvari i ljude pravim imenom.

On se zamerio svima.

Nažalost, to vas čeka, ako nećete da idete u smeru u kojem idu svi.

On je mogao sa svima.

Jeste, nakratko. Čim bi se pukotine pojavile, on je išao dalje.

On je pljuvač, arogantan i uvredljiv.

On jeste agresivan, na momente uličarski napadan. Ali ga zato nećete pobrkati sa drugim „novinarima”. On je SVOJ.

A TO zapravo vi želite, zar ne? Da budete svoji?

Ako želite da pročitate testamentarno zaveštanje čoveka koji je obeležio srpsko novinarstvo u prethodne dve decenije, onda ne možete imati bolji materijal u rukama od njegove zbirke objavljenih i neobjavljenih tekstova iz tog perioda.

Šta vas to onda čeka kad preletite preko prilično neinspirativnog Čankovog uvoda?

Narodski rečeno, šamarčina.

Tekst o aždajinom repu će istog momenta polarizovati ionako podeljenu Srbiju na dve pole, cepajući kroz našu političku kaljugu od 2000. naovamo. Svi će tu biti pobrojani. Svi. I svi potkačeni. Neki više, neki manje. Ali bez izuzetka svi. Neki brutalno, a neki perfidno. Počev od glavešina, preko srednjeg/podaničkog političarskog staleža, pa sve do novinarčića iz one prve opcije na početku teksta. Svi. Demokratski. Na ravne časti. Nedobronamerno. Nekorektno. I nadasve zasluženo.

Kritika će biti i ostati Tijanićevo najjače oružje u „Ja i niko moj”. Svojom čeličnom pesnicom sezaće do vremena, tema i događaja  kojih se mnogi od vas ne sećaju, ili su se bili tek rodili. Do devedesetih. Kosova. Krajine. Protesta. Ubistva novinara. Bombardovanja. Petog oktobra. Šestog oktobra. Izbora. Atentata. Privatizacija. Intervjua. Osnivanja i gašenja novina i televizija. Kampanja. Medijskih linčeva. Sadašnjice. Zlokobne budućnosti, predskazane pred samu smrt. Smrt koja je ovu knjigu zaustavila, ali je i simbolično zatvorila.

„Ja i niko moj” predstavlja odlazak jednog od poslednjih velikih novinara na ovim prostorima. Barem onih koji imaju svoj stav. Svoj STIL. On vam se može dopasti ili vam može biti odbojan. Ono što garantujem je da vas „Ja i niko moj” neće ostaviti ravnodušnim.

Oni koji ne vole Tijanića, njegovu poslednju knjigu doživeće kao frontalni napad na sve u šta veruju iz svih oružja. Zameraće mu ostrašćenost, svrstavanje na jednu stranu, pljuvački stil i nedoslednost i biće verovatno bar delimično u pravu. Oni će ga ispratiti na onaj svet kao što su ga dočekivali na ovom, pogrdama i omalovažavanjem. Njima poručujem da stave svoje političke stavove u stranu i pokušaju da otvore neke nove vidike.

Onima koji pak cene Tijanića, posle ove knjige će ga zasigurno ceniti još više. Njima poručujem da kupe stare dobre grafitne olovke i krenu da podvlače termine, rečenice i fraze za citiranje. I molim ih da ih dobro zašilje. Skalpelom, ne rezačem. Da podvučeno cepa papir.

Tijanić bi tako voleo.

Baš kao što bi voleo da vi kroz njegov rad dobijete podsticaj da budete svoji.

I ničiji drugi.


SLIČNE TEME:
DNEVNIK JEDNE PROPASTI
TEROR(ISANJE) ČITAOCA
MOŽE BITI SAMO JEDAN MURAKAMI




Нема коментара:

Постави коментар