Приказивање постова са ознаком turizam. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком turizam. Прикажи све постове

понедељак, 27. април 2015.

ARHITEKTA KOJI JE VOLEO VOZOVE

Prvi deo moskovskih dnevnika

FOTO: cambooth.net 

Od kad sam počeo da putujem, mesto broj jedan na mojoj listi gradova za posetiti pre smrti zauzima Moskva. Preciznije, zauzimala je do pre nekoliko meseci kada sam je konačno i obišao, ispunivši time najveću želju neugasivog poroka obilaska novih meridijana i upoznavanja novih kultura.

Zašto baš Moskva?


Zbog prostranstva, megalomanije, istorije, muzeja, vojnih muzeja i zbog – vozova. Preciznije, metroa.


Kao dete sam maštao da budem pilot i astronaut. Kao srednjoškolac, za arhitekturu sam se odlučio tek nakon bombardovanja srpskih mostova u proleće 1999. Kao student, sačekao sam do četvrte godine studija da bih shvatio da je urbanizam ta uža specijalnost ogromnog arhitektonskog polja znanja kojom želim da se bavim u životu i ceo moj život. Kao urbanista, trebalo mi je nekoliko godina da bih razvio poseban fetiš ka šinskim kapacitetnim sistemima javnog gradskog prevoza, od kojih je najpoznatiji vid metro.
Moskovski metro sistem je najveći na svetu.

Da, najveći. Sa 12 linija i 185 stajališta dnevno preveze između 8 i 9 miliona putnika. Više nego londonski i njujorški sistem zajedno. Više od jedne Srbije dnevno. Više od jednog celokupnog Pariza. Dnevno.

No, to su suvoparne cifre na papiru. Kako izgleda kontakt sa moskovskim Metropolitenom iz prvog lica? Kao i svaki metro-sistem, u pitanju je slika i prilika organizovanosti jednog grada, njegovih tehnoloških i civilizacijskih dostignuća, kao i ogledalo higijene i svesti njegovih građana.

Put do Metropolitena nas je vodio preko „„Aeroekspresa”, prigradskih vozova koji metro-sistem povezuju sa tri moskovska aerodroma. U pitanju su bile besprekorno čiste i ganc nove kompozicije klimatizovanih električnih vozova koji saobraćaju na svakih pola sata. Cena karte za vožnju u jednom smeru iznosi oko 5 evra. Naš „Aeroekspres” nas je ostavio na stanici Kijevskaja i odatle kreće naš silazak u Moskvu ispod Moskve, njen metro.


Jedan tipičan popodnevni špic u moskovskom metrou

Iako je u pitanju bilo rano jutro, Metropoliten je već vrio. Kijevskaja je stanica na kružnoj liniji i kao takva je mesto presedanja. Zahvaljujem Bogu što znam ćirilicu, pošto je skoro sve na njoj. Oznake na engleskom ne postoje, dok boje i označavanja na podu pomažu. Lavirint stepeništa i eksalatora je na početku zbunjujuć, ali naši sjajni domaćini uskaču i daju prve instrukcije. Arhitekta u meni sa svakim pređenim metrom se sve bolje i bolje orijentiše, nalazeći logiku u premošćavanju metro linija na različitom nivou. Još kada bih naučio to jedno slovo razlike između reči za ulaz i izlaz (выход-вход), bilo bi sjajno. Ali vremena za mnogo razmišljanje nema, baš kao ni za uživanje u arhitekturi same stanice. Stiže voz. Po dizajnu, reklo bi se iz sedamdesetih (ispostaviće se iz 1976) i veliki displej na početku perona se poništava. Reka ljudi izlazi, ustupajući mesto drugoj reci. Svi strpljivo čekaju sa desne strane i bez guranja, ali efikasno staju u kompozicije. Nema trčanja, jer je sledeći voz tu za 60 do 135 sekundi. Možete sat da navijate po tom tempu.

A tempo je istinski zastrašujuć, pogotovo u špicu. Svaki voz u sebi krije hiljade ljudi, kao i mnogo od njihovih navika. Pored vrlo striktnog poštovanja staničnog i vagonskog bontona, sve je veoma čisto. Nije novo, ali je savršeno čisto. Nema grafita, polupanih i vandalizovanih  kompozicija, nema guranja, psovanja, pljuvanja, ali ni toaleta. Zato ima zasebnih jedinica tzv. „Metro policije”. Starijima, ženama i deci se mesta ustupaju bez pogovora. I čita se. Stalno se čita. Bilo da su u pitanju analogne ili digitalne verzije knjiga, one su u rukama skoro svakog drugog-trećeg putnika, bez obzira na godine. Tu, u vagonima, takođe spoznajete jedan od aspekata veličine ovog grada.

Moskva je epicentar jednog čitavog drugog dela planete.

Rusi koji govore i izgledaju kao Mongoli, Rusi koji govore i izgledaju kao Arapi, Rusi koji govore i izgledaju kao Japanci, Kinezi... Sijaset nacija, rasa i kultura koje se sve sustiču u gradu ispod grada – moskovskom metrou.

Kako nam je huk vozova i žagor dijalekata ruskog neprimetno i lako postao deo svakodnevice, mogli smo da se posvetimo i posebnoj podtemi moskovskog metroa i jednoj od najvećih turističkih atrakcija prestonice najveće zemlje na svetu.

Stanicama metroa.


Obilazak najlepših metro stanica vam može oduzeti i čitav jedan dan

Izgradnja metroa je započela 1935. godine, a već 1937. je prevozio milion putnika dnevno. Mi smo imali tu sreću da budemo smešteni na „zelenoj”, tj. drugoj najstarijoj liniji, koja je svoj život otpočela 1938. godine. Do kraja Drugog svetskog rata svaka stanica je predstavljala arhitektonsko remek-delo za sebe. Majakovskaja, Komsomolskaja, Elektrozavodskaja, Prospekt Mira, Arbackaja – da navedemo samo neke od najlepših. Od hladnih i jednostavnih modernih mermernih odaja do raskošnih baroknih frizova, lustera i skulptura sa rodoljubivom tematikom. I sve čisto, okrečeno i održavano. Kolika je ljubav Moskve prema svom podzemnom bratu blizancu govori i činjenica da smo posetili stanicu Teatralnjaja, koja je građena i izgrađena tokom Drugog svetskog ili kako Rusi kažu, Velikog otadžbinskog rata.  Metro je bio i mesto Staljinovog štaba tokom opsade Moskve 1941, a u popularnoj literaturi je možda najzanimljivije odslikan u futurističkim postapokaliptičnim romanima Dmitrija Gluhovskog, „Metro 2033” i „Metro 2034”.

Nakon 1945. kreativni izraz u oblikovanju stajališta metroa ustupio je mesto funkcionalnosti i rapidnom rastu Moskve, te su tako arhitekte obeležavale tek poneku stanicu, poput one posvećene Dostojevskom ili najdublju stanicu na svetu, Park Pobede koja se nalazi na dubini od 97 metra, do koje vode eskalatori dugački 126 metara niz koje se do dna spuštate punih 7 minuta.

Obišavši 11 od 12 linija možemo sa sigurnošću tvrditi da budućnost moskovskog Metropolitena izgleda sjajno i blistavo. Vozila se uveliko modernizuju, grade se nove trase, među kojima je najsvežija ona koja povezuje „Siti” sa centrom grada, kao i nadzemni „monorejl” na stubovima od TV-tornja „Ostankino” do Muzeja kosmonautike.

Ali, nadzemna Moskva i njeni muzeji su deo neke druge priče o ovom neverovatnom gradu, koja zaslužuje novih 1000 kucanih karaktera. Barem.


'

среда, 24. септембар 2014.

LETOPISI IZ TUNGUZIJE

O crnogorskom „visokom” turizmu


Kao neko ko je sticajem životnih okolnosti proveo 15 od poslednjih 18 letovanja u Crnoj Gori, osećam veliku potrebu da kažem pokoju o turističkim pokušajima najmlađe države nastale na teritoriji bivše SRFJ. Kao neko ko je Crnu Goru za tih deceniju i po prošao i obišao uzduž i popreko smatram sebe i kvalifikovanim za analizu koja sledi. Kao neko ko je crnogorskoj državi i ugostiteljskim radnicima ostavio petocifreni iznos u evrima za vreme tih letovanja, smatram da je to i moja dužnost kao verne mušterije.

Za te skoro dve decenije u Crnu Goru je ušlo mnogo srpskih, ruskih i ko zna čijih gostiju i para.

Šta se promenilo?

Odgovor je: NIŠTA.

Preciznije, skoro ništa.

Da počnemo od najbitnije stvari kojom se meri popularnost jednog letovališta. 

Posete.

Poseta crnogorskom primorju iz godine u godinu konstantno opada, uprkos zvaničnim podacima koji beleže „rekordne” sezone. Gospodo Crnogorci, rekordne sezone u Crnoj Gori su bile one na samom prelazu vekova, dakle 2000/2001. Prvi veliki pad posete se desio kada ste samoinicijativno prepisali marke u evre, sve duplo poskupeli i oterali Srbe u Grčku, Tursku i dalje u svet. Nakon raspada zajedničke države, poseta je još rapidnije opala. Deo tih mesta su popunili Rusi, ali nikada u tom broju kao vaši severni susedi, jedina geografski logična ciljna grupa za vaš nivo ponude.

Jer, hteli vi to ili ne, geografija i istorija igraju vrlo ozbiljnu ulogu u odabiru posete nekoj turističkoj destinaciji. Vaše nemušto pozivanje na ekskluzivu je formalne prirode, bez suštinskih infrastruktrno-smeštajnih pomaka. Sa ovim što sada nudite i mislite da ponudite u narednih nekoliko godina, vi niste i nećete biti ekskluzivna turistička destinacija.

Da biste bili eksluzivna turistička destinacija morate imati neke od sledećih atributa da ponudite platežnim mušterijama:

1)      atraktivnu prirodu;
2)      razgranatu i modernu infrastrukturu;
3)      raznovrstan smeštajni kapacitet;
4)      vrhunsku uslugu i ponudu;
5)      konkurentnu cenu.

Crna Gora je nesporno lepa zemlja, pogotovo njen kontinentalni deo. Kanjoni Pive i Tare, Durmitor i Bjelasica su istinski netaknuta priroda. Crnogorsko primorje kao takvo je prirodno lepše od bugarskog i turskog, ali je isto tako daleko iza grčkih i hrvatskih ostrva. Dakle, po svojoj atraktivnosti, nalazite se negde u zlatnoj sredini. A sredina nije nešto što može biti baš prava osnova za ekskluzivu.

Saobraćajna infrastruktura u Crnoj Gori nije ni razgranata, a kamoli moderna. Što je prava šteta, s obzirom na činjenicu da u zemlji naših južnih suseda treba da se sredi, brojkama i slovima:

1)      dva puta;
2)      jedna železnička pruga;
3)      jedan aerodrom;
4)      jedna luka.

Do Crne Gore se i nakon 15 godina enormnih investicija i milijardi evra koje su prošle kroz njen budžet putuje 10–12 sati kolima. I to iz Srbije. Za to vreme, mi sa ovih prostora možemo stići do Grčke, i to usred sezone i preko dve granice. O ljudima iz ostatka Evrope da ne govorim. Put je spor, mučan, naporan i opasan, uprkos kozmetičkim promenama na nekim pravcima. Stanje jadranske magistrale je još gore. Iako su tu i tamo probijene tri ili četiri trake, prolazak kroz SVAKI primorski grad je agonija koja traje  30–60 minuta.

Železnica je na nivou srpske, dakle, spore vožnje i infrastruktura iz Titovog vremena, baš kao i poslednja obnova. Crna Gora sada može samo da sanja o redovnom održavanju onoga što je sazidano na trasi Beograd–Bar pre skoro 40 godina.

Tivatski aerodrom je u korektnom stanju, skromnih kapaciteta i pod šapom monopola „Montenegro erlajnza” na umoru. Velike svetske kompanije se ne utrkuju da tamo lete, a lou-kostova nema.

Investicija kanadskog milionera Munka u tivatski „Porto Montenegro” je jedina prava, temeljna i suštinska investicija u Crnoj Gori u prethodnih 20 godina i kao takva zanačajno je popravila sliku među posetiocima sa mora. A obilazak sa broda je i najbolji način da vidite Crnu Goru, jer vas lišava potrebe da se iskrcate na kopno i njegove probleme.

Ostala kopnena infrastruktura je u poprilično jadnom stanju, te tako pola crnogorske obale i dalje muku muči sa vodosnabdevanjem (čitava Boka, jug),  kanalizacija se i dalje izliva na plažu (vidi sliku), struje nestaje čim ima malo više gostiju, a đubre je svuda. Parkiranje je avantura na najbližoj raspoloživoj livadi, uz simboličnu nadoknadu 3–5 evra. Dakle, sve ono što čak i grčke kopnene destinacije odavno imaju. O Hrvatskoj i Turskoj i da ne govorimo.

Svedoci smo izgradnje mnogih hotela, rizortova i luksuznih odmarališta u Crnoj Gori u prethodnih nekoliko godina. Svi oni su zaposeli delove obale, rasterali „obične” smrtnike sumanutim cenama plažnog mobilijara i sada nude ekskluzivu malom broju platežnih gostiju. Gostiju koji se i dalje kupaju u istim fekalijama kao i „obični” smrtnici i probijaju se kroz istu saobraćajnu gužvu kao i mi. Samo što to višestruko više plaćaju.

Ne znam kakva je usluga u tim rizortovima, ali znam kakva je u ostatku Crne Gore. Ista ili skoro ista kao i pre par decenija. Spora, bezvoljna, neretko bezobrazna, sa konobarima, taksistima i osobljem koje pokušava da izvaćari goste. Daleko od ekskluzive. Ponuda različitih sadržaja se kreće od luna-parkova i cirkusko-sajamsko-vašarske, preko Dženana i Cece, do fantomskih golf terena u bezvodnom kršu „Luštica beja”. Raznovrsno do tragikomike, a sve daleko ispod turske, pa čak i grčke ponude i servilnosti u doba krize.

Kada je cena u pitanju, Crna Gora daleko premašuje Grčku, ali kaska za Hrvatskom. Sa druge strane, svojom infrastrukturom, smeštajem, uslugom, lepotom i tradicijom, Hrvatska je privukla platežnu klijentelu iz Zapadne i Severne Evrope. Crna Gora je privukla Ruse. I Rusi su je izgustirali i sada idu dalje sa svojim parama, da ih peru u nekim drugim morima. Tim pre što im je Crna Gora uvela sankcije (kraj vica) i politički se distancira od njih. Dakle, Crna Gora ostaje bez ciljne klijentele, pogotovo one platežne.

I šta onda ostaje Crnoj Gori, sada kada su ruske pare završile po džepovima plemenskih poglavica, a ne u infrastrukturi i smještaju?

Isto što i do sada. Kuknjava na loše sezone. Proklinjanje kišovitih ljeta i rata u Ukrajini.

Sve je lakše od susreta sa sopstvenim likom u ogledalu.