Приказивање постова са ознаком music. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком music. Прикажи све постове

недеља, 18. фебруар 2018.

NEUNIŠTIVI „GAZDA” ROKENROLA

Ima tako nekih oblasti stvari što ih volim koje jednostavno ne stignem i ne uspem na vreme da obradim i upoznam ih, ostavljajući tako vrlo ozbiljne praznine u svom obrazovanju. Jedna od takvih praznina je i detaljnije izučavanje velikana američkog rokenrola posle Elvisa Prislija i „The Doors”. Za to nepoznavanje kriv je i moj poprilično elitistički odnos prema rokenrolu kao nečemu što je svoj vrhunac i sve značajne kvantne skokove u inovativnosti i razvoju doživelo u Engleskoj, a ne u svojoj postojbini.

Da, crnci jesu izmislili rokenrol, ali su ga Britanci učinili onim što voliš.

U većini slučajeva, potpuno tačno. U par retkih, ali značajnih izuzetaka, težak previd.

I kao i mnogo puta do sada, nije muzika ili pesma bila ta koja me je naterala da zamisliš, pružiš drugu šansu i na kraju promeniš stav.

Ne, bila je to knjiga i to jedan od onih žanrova koje si sa godinama jako zavoleo.

Biografije muzičara.

A retko koja biografija na zapadnoj strani Atlantika je fascinantnija od čoveka koji je prešao put od samog dna američke društvene kace do zvezda, stausa rokenrol božanstva i jednog od najprodavanijih muzičara u istoriji zabavne muzike.

Čoveka koji svira po četiri sata na koncertima.

Mešanca italo-irskog porekla iz predgrađa Nju Džerzija.

Brusa Springstina.

„GAZDE”.

FOTO: jambase.com

Za razliku od većine zvezda, sam se dohvatio pisanja knjige o svom životu i kao i sve što je radio u karijeri, odradio ju je pošteno, detaljno, iscrpno i, što bi mladi rekli, maksimalno naloženo.

Da, to je ta reč koja Brusa najbolje definiše.

Loženje. 
    
Omaleni Džerzijevac možda nije imao atletsku građu ili markantnu visinu da je prikaže svetu, pa čak ni preterano raskošan vokalni talenat, ali je zato sve to nadoknadio onako kako ga većina ljudi i pamti sa koncerata.

Natopljenog znojem, u stalnom pokretu, trku, skoku.

U vatrenoj kugli energije koju je nesebično delio sa publikom, od onih dvadesetak pijanaca u lokalnom pabu do stadiona sa šestocifrenim brojem prodatih karata.

A tu svoju neukrotivu, strejtersku energiju nije sakrivao od samog početka i žestokih svirku po Istočnoj obali tokom kojih je izbrusio svoj „E-street bend” i vernu bazu fanova.  Kada su se te svirke prelile u šansu za dragoceno vreme u studiju, Brus ih je pretočio u dva različita albuma izdata iste, 1973. godine, „Greetings from Asbury park, N.J.” i „The wild, the innocent & The E-street shuffle”. Iako rogobatnih naziva, pokazali su dva glavna pravca kojim će se umetnik kretati u narednim decenijama pohoda na rokenrol tron.


Jedan, žestok rokerski, brzih rifova, kao što su to „Blinded by the light” i „Rosalita” i drugi, nežniji, naslonjeniji na soul i nasleđe crne muzike uz koju je odrastao, oličenih u „Spirit in the night” i „Sandy”. U oba slučaja, lirika je bila pod teškim uticajem možda i najvećeg belog pesnika američkog rokenrola, Boba Dilana, sa karakterističnim bukvalnim stihovima i pripovedačkim tonom.

I baš ta konstantna stilska i poetska poređenja su Brusa naterala da za svoj sudbinski, treći album, promeni pristup i posle porođajnih muka u studiju ga najzad ponudi svetu te 1975. godine.

I usud trećeg albuma ni ovaj put nije omanuo, katapultirajući Springstina pravo u orbitu sa melodilčnom naslovnom numerom „Born to run.

Da, Brus se zatrčao i više nije bilo stajanja. Poređenja sa Dilanom su nestala, ustupajući mesta etabliranju sopstvenog imena na prvim velikim turnejama koje su rodile neke od okosnica njegovog repretoara u godinama što su sledile. „Thunder road”, „Jungleland” i „Badlands” bile su muzički mekše, raznovrsnije, a stihovno angažovanije i dublje nego pre.


I Brus se menjao, svestan da je pred njima šansa kakva mu se neće ponovo pružiti. Zato je i „Darkness on the edge of the town” morao da bude drugačiji od prethodnika. Mračniji, sporiji, gonjen genetski nasleđenom depresijom od oca i prožet samopouzdanjem njegovog režećeg vokala koji će zaludeti čitav svet na smeni sedme u osmu dekadu 20. veka. „Adam raised a Cain” i „Candy’s room” predstavljaće embrion budućeg uraganskog Springstinovog koncertnog nastupa po kojem će i do dan danas ostati neprevaziđen na svojoj obali Atlantika.

Bilo je to vreme i da se sa svojim „E-street bendom” ponovo uputi preko „bare” i ovog puta naprečac osvoji srca čitavog sveta.

A rast popularnosti morao se odraziti i na kreativni proces, te kao peti nosač zvuka, Brus 1980. izbacuje verovatno svoj pesnički najkvalitetniji album, „River”. Pored socijalno duboko potresne naslovne numere posvećene sestri, čitav niz singlova kiselo-slatke tematike krstari svim top listama, predvođene prvim pravim Brusovim pop hitom, „Hungry heart”.

To je bilo to.

Brus Springstin je postao svetska mega zvezda.

I za razliku od većine sličnih zvezda, u dodiru sa prvom pravom slavom, odlučuje da „povuče ručnu” i uplovi u jedan sasvim drugi svet.

Te 1982. Brus Springstin je imao svet pod svojim nogama i čitav taj svet je drhtao u iščekivanju sledećeg nosača zvuka koji je trebalo da raznese sve top liste i raspameti publiku stadionske brojnosti. Ali, do tog trenutka će proteći još dve godine i još jedan album, drugačiji od svega što je do tada snimio.

„Nebraska” će označiti povratak korenima, kantriju, prirodi i potpuno obaranje tempa energičnog superstara. Do dana današnjeg jedini Brusov album bez propratne turneje, kolekcija tmurnih lokalnih američkih priča predvođene sa „Atlantic city” i korenom prave socijalne angažovanosti kantautora, „Mr. State Trooper”.

A koliko je roker spreman da se promeni nisu mogli ni da pretpostave ni njegovi najverniji fanovi. Iziritiran nepravdom prema ratnim veteranima sa kojima se u međuvremenu združio i rešen da iznenadi sve, te 1984. zagrmeo je po svim zvučnicima diljem razvijenog sveta instrumentom tako nekarakterističnim za vrstu muzike u kojoj se etablirao.

Sintisajzerom.

Bile su to osamdesete i Springstin nije želeo da bude van mejnstrima. Isto tako, u mejnstrim je želeo da ubaci i pravu socijalnu kritiku vešto zamaskiranu u patriotski nastrojen omot i naslovnu numeru svog najprodavanijeg albuma u karijeri i jednog od 20 najprodavanijih nosača zvuka svih vremena.

FOTO: img.zeit.de

„Born in the USA” ostaje vrhunac komercijalne strane Brusove karijere, raznoseći svu konkurenciju čitavim nizom savršeno izbalansiranih hitčina kao što su to „Cover me”, „Glory days” i „Dancing in the dark”, koji donosi još jedan proboj u nepoznato, snimanjem prvog video spota u karijeri.

Vrtoglavi uspeh bio je prilika i da se podvuče crta u pogledu pratećeg benda, raspuštanjem „E-street benda” koje će potrajati do početka novog veka.

To nije značilo da će solo albumi „Tunnel of love”, „Human touch” i „Lucky town” biti loši, naprotiv. Sa jedne strane emotivno iscrpljen razvodom, a sa druge ispunjen novim brakom i očinstvom, Brus će svoju dušu izvrnuti u pravim pop baladama „Tougher than the rest”, „Brilliant disguise” i „Human touch”. Taj introspektivni period biće simbolično završen još jednim ličnim vrhuncem, „oskarom” za najbolju numeru iz filma „Philadelphia”, „The streets of Philadelphia”.


Devedesete su bile tranzicioni period za sve kolose sedamdesetih i osamdesetih, pa tako i za Brusa, koji ih zaključuje još jednom mirnom i tihom kantri posvetom liku Henrija Fonde iz Stajnbekovih „Plodova gneva”, albumom „The ghost of Tom Joad”. Taj materijal predstavljaće i simboličan prekid jednog od najtrofejnijih nizova u istoriji američkog rokenrola. Naime, od albuma „Born to run” iz 1975 do „Lucky town” iz 1992, Brus Springstin izdao je osam nosača zvuka i svi su do jednog bili u Top 5 američkog Bilborda! Od toga tri na prvom mestu.

Novi vek je dočekao u svojevrsnoj kreativnoj hibernaciji i još jednom naletu depresije, ovoga puta jačem nego ikada pre. Po prvi put u karijeri , „Gazda” je ostao bez energije. I po prvi put u njegovom životu, izvor nove energije stigao je spolja, silom događaja koji su potresli SAD 11. septembra 2001 ujutru.

O tom terorističkom napadu svako ima pravo da misli šta hoće, ali niko ne može i ne sme ostati ravnodušan pred stihovima „Empty sky” i celokupnom energijom albuma „Uprising” koji će ponovo ujediniti Brusa i legendarni „E-street band”.

„Gazda” je bio opet živ!


I nije imao nameru da stane, izbacujući albume na dve do tri godine. „Devil’s dust” doneće istoimeni hit singl, dok će stilska raznovrsnost biti dovedena na novi nivo sa „Seeger sessions”, omažu kantri i irskim tradicionalima kao što su to „Mrs. McGrath i „Keep your eyes on theprize”. Činjenica i da je jedan takav album dostigao prvo mesto na Bilbordu dovoljno govori o nivou popularnosti Springstina i u zreloj fazi karijere.

Što naravno nije značilo da i dalje ne može da izbaci istinski kvalitetan album kao što je to bio „Magic” koji će tresti zvučnike sa „Radio nowhere”, ali i dirati srce istinski iskrenim i prizemnim emocijama iz „Last to die”, „Long walk home” i „Devil’s arcade”.

Ritam toplo-hladno će se nastaviti i sa „Working on a dream”, koji predstavlja pauzu do ponovo jednog socijalno angažovanog nosača zvuka kao što je to bio „Wrecking ball”. Istinski i nekarakteristično američki patetičan patriota kakav jeste, Springstin ipak nije zaboravio odakle je potekao, pevajući i simbolično se boreći za radničku klasu u „We take careof our own” i „Death to my hometown”, ali i priznajući svoje unutrašnje demone u „This depression”.


Kao i da to nije bilo dosta, Brus 2014. izbacuje „High hopes” čija naslovna numera spade u red najmoćnijih, najpoletnijih i najaktuelnijih u čitavoj karijeri, prerastajući u himnu „milenijalsa” i ne samo njih. Ogroman uspeh uprkos kontraverznoj „41 shots” i još jedan u nizu od sedam albuma u Top 5 Bilborda (od toga čak šest na prvom mestu!) zgodna je prilika da se ponovo podvuče crta i da se, kako za sada stoje stvari, „E-street” ponovo raspusti  na neodređeno vreme.

Sam „Gazda” se nije zaustavio, radeći na Brodveju i praveći mini turneje u protekle tri godine, mahom po tlu Amerike. Za njegove standard, poprilično mirne i tihe tri godine i to upravo u trenutku kada njegova zemlja prolazi kroz jednu od interno turbulentnijih era u svojoj novijoj istoriji. A kako Brus sledeće godine puni 70 godina, sve je izvesnije je da će se ovaj Italo-Irac vrlo skoro ponovo zakotrljati u užarenoj mešavini energije, socijalne angažovanosti i spektakularnih koncertnih nastupa možda i u gradu blizu vas.

Nemojte to propustiti, jer vam je to možda i poslednja prilika da uživo vidite Brusa Springstina, neuništivog „Gazdu” rokenrola.



SLIČNE TEME:
NAŠ POSLEDNJI PLES

понедељак, 14. март 2016.

THIS IS OUR LAST DANCE


Rough night. Restless. Difficult morning. The first one without Bowie. On this planet, at least. 
Two blogs written, both of them erased. Nothing is good enough. Worthy enough.
The first colossus that leaves during my mature age deserves more. Better.
He deserves music. Lots of music. Bowie's music.
God bless fast download. Compilation from 2014, „Nothing has changed”. It's not important how it's called. It's important that it contains as many song as possible. From the entire career. Not counting the sinister „Blackstar”, published just three days before his death.
What an exit! Worthy of a legend. New album against mortality. From studio to grave.
No, don't go there, you'll get mushy early in the morning. Go back to music. Sit in your car. Travel from your village to the city, like any other day. Step on the throttle. Feed your soul. Play the compilation.


New stuff goes first. Still good, although not on „his” level. But these are all „his” songs! So different from anything that's being recorded these days.
„Sue”. Sick. Seven and a half minute non-listenable intermezzo. In your face, Lady Gaga! Miley Cyrus. Bitch, please! It's well known who has always been and who will always be the biggest freak on the world music scene.
„Where are we now?” What an homage to Berlin. Bowie and Berlin. An artist in an artistic town. Him, Iggy Pop, Depeche, U2 (before turning into compost), R.E.M. What a string. Started with Bowie.
„Stars are out tonight”. Top song. Top video. Michael Jackson invented music videos. Bowie raised them to an art form. It's not for everybody. Bowie isn't for everybody. It's always been like that. And it'll always be. Starting from today.
No. No tears. Drive on. Fast forward through lesser known songs. There will be time for them too, but not today.
Give it to me! Trent fuckin' Reznor. „I'm afraid of Americans”. Me too, David. Me too. What a video. What a duo. Man, he inspired so many great people. Funny how I inspired someone who inspired me.
No, no, no. You won't be going there. Not a word on Freddie. Go back to Bowie.
Trashy '90s. „Hello Spaceboy”. Pet shop boys. Fascination with outer space, astronauts. Bowie came from outer space. Or at least he was an astronaut in some of his previous lives. Anyhow, he wasn't attached to this ol' rock orbiting around the Sun.
Because nobody coming from this planet could write the kind of song with which he enetered your life, via MTV, way back in 1993. Percussions. Pissed off electro beat. Orvelesque video. „Jump they say”. When you're 12, this can be a frightening experience, but also an extraordinary impulse to start researching the „Bowie phenomenon”.
Bowie stands for the '80s. Your decade. The best decade. Decade from CD2.
Change the folder. Shift the gearbox. You're entering the town. Your town.


„Absolute beginners”. Patsy Kensit. Back when you still preferred blondes. Trash movie. Perfect soundtrack. Just like „Cat people”. Music and film. Art. Bowie.
Bowie and Jagger. Aaaaaa!
„Dancing in the street”. Giants, next to each other. Sweet pop cover from some past decades. Doesn't matter. What matters is that they're together. Just like in a famous rumor. In a totally strange way that rises the entire thing to a higher level. Just like Angie Bowie from legendary „Angie”.
„Stones”. There goes one of your generation. One of the indestructibles. Keith Richards, David Bowie and Iggy Pop all looked like they survived the nuclear Holocaust. And they looked like they could survive another one. Apparently one of them couldn't. The biggest chameleon in music world is mortal after all. The Cat. With different eyes.
Halt!Good stuff is yet to come. Your stuff. „Normal” Bowie. If there was ever one.
„This is not America”. A more peaceful intermezzo for a couple of traffic lights. Let's go on, speeding up. You're in a boulevard.
„Blue Jean”. That's it. Non commercial. Melodical. Pop, but not mainstream. Like Depeche, your favorites. He inspired them too. Just like everybody else.
And then it starts. THE combo. Three songs. Back to back. Mega hits. Album „Let’s dance”. 1983. You were still in diapers, so you could not listen to it live. Retroactive discovery of everything that inspired you. Retroactive life. Retroactive country.
But the music was there. And it always has been. Your escape from this world. Your space capsule. Bowie's space capsule.
„Modern love”. Modern world. David’s world. What a monster hit. Chartbreaker. Makes you want to move. To swivel your arms in the car seat. People from other cars are laughing at you. You don't give a fuck. They laughed at Bowie, too.
You never have. You've always loved him. In some strange way, but you loved him. And you still do.
And how could you not love him when the title track from his best album ever starts? „Let's dance”. No one will ever play that outwordly guitar riff like Stevie Ray Vaughn. Nor produce the best diamond single like Nile Rodgers. What a crew. What a song.
Some more great people are about to follow. More great songs yet to come. „China girl”. Better than Iggy's. Baritone. Natural charmer. Entrance to the '70s. 
Berlin era. Bowie's era. Some history making. Entire music industry evolving. All aboard the time machine! Destination: 23rd century!
„Fashion”. From 35 fuckin' years ago! Song from the future. Man from the future. Time traveler. Rewriting history.
Up until yesterday.
Huh!


„Ashes to ashes”. Another gem from the time machine. I would send it via „Voyager” to travel across the Solar system. As a message to the aliens. Hey, we've got one of your own here! And he's a magnificent specimen.
Was. Is. Will be. Forever. And ever.
Like HIM. Ta-ta-ta-tata-tata-ta. Deacon's bass. Rodger's drums. Bryan May's clean guitar. And yes, Freddie's tenor.
„Under pressure”. Queen and Bowie. Can it possibly be better than that? No, it can't. And it'll never be.
Bowie knows that as well. Hence that moving tribute to Freddie on Wembley.
Wipe away those tears. Get your eyes on the road. You'll get yourself killed. You can't do that.
There's so much music to listen to. Teach the new generations. Give them the answer to a million dollar question:
„Who's the best frontman ever?”
Farrokh Bulsara. Yes, Freddie. The one, the only. Inimitable. Gone too soon for you to be his contemporary.
But Bowie hasn't. You were lucky. He was there for your coming of age. To hold your hand when you were weak and prone to bad influences. But you never stood a chance. Not with your elder brother. Not with your parents. They saw him at his peak, at the very end of '70s. Tall, skinny homosexual, as described by your conservative father.
But, what a tall, skinny homosexual!
I wish I could swim. Like dolphins can swim. „Heroes”. A song that deserves a separate blog. Song for all eternity. David's best song. Dedicated to Berlin wall. Used in the movies countless times, but never as effective as in „Perks of being a wallflower”. Emma Watson, Logan Lerman, Ezra Miller. Wonderful kids. In a wonderful film. In a wonderful scene in the tunnel. Bowie's help to the new generations. To get themselves together. To rise up. However reclusive, misunderstood and weird they are.
Weirdo. That's Bowie alright. Not rock, nor pop, but Bowie. Not homo, nor hetero. Bowie.
A visionary. With a capital „V”. Visionary of sound and vision. But a plethora of imaginary characters as well.
Like Thin White Duke. Interwoven with vices. All kinds of vices. Living on the maximum. Afterburn. No backup, no withholding anything. As Billy Idol would say: „Even if I got AIDS, it was worthy it.”
And it sure as hell was.


Compressing years into days, not months. „Golden years”. Hippy style. This song is loved even by techno maniacs. Everybody loves Bowie. Whatever they listen to, they know that he was one of the rare clean sources.
And the source gave us only high quality stuff in those years.
„Fame”. The songs are getting more and more eternal. How did that sound back in 1975? Co-written with Lennon. He has reached The Beatles as well. What's Clapton to blues, Bowie's in pop and alternative music. A man everybody desired to work with, even just for a little while. Eric has mourned him on „face” also. Who hasn't? All the great ones have.
You are as big as how many people you've touched during your lifetime. And David has touched millions. Thousands of them geniuses.
A tear rolls down the cheek. Tears. Swallow them. You must. A couple more turns and you're there. A couple more songs and the compilation will be over.
Songs are speeding up. To the speed of light. To Ziggy Stardust.

PHOTO: www.rtvbn.com

You never loved that phase. Visually repellent, too aggressive. Too weird, even for Bowie's standards. On the other hand, riffs of „Rebel, rebel” and the atmosphere of „Sorrow” continued to change the face of 1970s mainstream. With „Ziggy Stardust” and „Changes” the icon of all weirdos and misfits from the margin was born. A Messiah for the ones from „the edge of the light”. A creature from the other planet for uptight Englishmen and the entire music establishment.
Maybe Bowie was an alien after all. Some modern interpretation of monolith from „Space Odyssey”. Superior intelligence sent to upgrade us a civilization. That would explain a lot of things in his music career. Just like daltonism earned during the fight with his best friend over a girl in which he almost lost his eye would explain a lot of his outfits.
Maybe that fascination with outer space and astronauts was just a primary purpose of the being we learned to love during the years under the name of David Bowie. The being that has never sold us.
Maybe our „Starman” from „Life on Mars?” actually represented version 1.0 of David Robert Jones.
Maybe Major Tom reached us with his sapcecraft from „Space oddity”.
Maybe that Major Tom was actually Major Bowie.
And maybe he, like Rutger Hauer in „Bladerunner” simply reached the end of his life cycle, finally becoming ready to step through that door on that January the 11th 2016 and speak to ground control for one last time.
To tell us that everything is all right and that we can continue on our own from this moment on, despite the termination of his mission among us.
That he doesn't know what that place he is going to looks like, but that it will definitely be interesting.
That we can continue to listen to him broadcasting on all frequencies for as long as there is juice in his batteries, enabling him to send his message to all the civilizations that may be listening.
That we shouldn't mourn over him, but celebrate the privilege of being his contemporaries.
That we should teach our children things he taught us. And that our children should tech their children the same.
That we are, as Logan Lerman's character says in „Perks of being a wallflower”, all eternal.
But we know that we aren't.
Unlike you.
Mr. Bowie.
You arrived.
Turn off the engine. Secure the vehicle. Turn off the player.
Let he tears flow.
You deserved it.
And so did Mr. Bowie.
Wherever he may be right now.




SIMILAR:


среда, 13. јануар 2016.

NAŠ POSLEDNJI PLES


Teška noć. Nemirna. Bunovno jutro. Prvo bez Bouvija. Barem na ovoj planeti.

Dva napisana, pa obrisana bloga. Ništa nije dovoljno dobro. Dostojno.

Prvi kolos koji odlazi za mog zrelog doba zaslužuje više. Bolje.  

Zaslužuje muziku. Mnogo muzike. Bouvijeve muzike.

Blagosloven brz internet. Kompilacija iz 2014. „Ništa se nije promenilo”.

Nije bitno ni kako se zove. Bitno je da ima što više pesama. Iz čitave karijere. Sem zlokobnog „Blackstara”, objavljenog tri dana pred smrt.

Kakav izlazak. Dostojan legende. Novim albumom protiv smrtnosti. Iz studija u grob.

Ne, ne idi tamo, raspekmezićeš se od ranog jutra. Vrati se muzici. Uđi u kola. Putuj iz svog sela u grad, kao i svakog drugog dana. Ubaci u petu. Odmori motor. Nahrani dušu. Pusti kompilaciju.


Prvo novije stvari. I dalje dobre, ali ne na nivou onih „njegovih”. Ali i ove su „njegove”! Toliko drugačije od svega što se snima ovih dana.

„Sue”. Boles’. Neslušljivi intermeco od sedam i po minuta. In your face, Lady Gaga! Miley Cyrus. Bič, pliz! Zna se ko je bio i ostao najveći čudak svetske muzičke scene i to od vremena dok ste vas dve bile samo nevaljala pomisao vaših očeva.

„Where are we now?” Kakav omaž Berlinu. Bouvi i Berlin. Umetnik u umetničkom gradu. On, Igi pop, Depeš, U2 dok nije postao stajsko đubrivo, REM. Kakav niz. Započet Bouvijem.

„Stars are out tonight”. Vrhunska pesma. Vrhunski spot. Majkl Džekson je izmislio spotove. Bouvi ih je podigao na nivo umetničkog dela. Nije za svakoga. Bouvi nije za svakoga. Tako je uvek bilo, Tako će uvek i biti. Počev od danas.

Ne. Nema suza. Vozi dalje. Motaj manje poznate pesme. Biće vremena za njih.

To mi daj! Trent fakin’ Reznor. „I'm afraid of Americans”. I’m afraid of the world. I ja, Dejvide. I ja. Kakav spot. Kakav spoj. Čoveče, koga je on sve inspirisao! Funny how I inspired someone who inspired me.

Ne, ne, ne. Tamo tek nećeš ići. O Frediju ni reči. Vrati se Bouviju.

Treš devedesete. „Hello Spaceboy”. Pet shop boys. Fascinacija svemirom, astronautima. Bouvi nam je došao iz svemira. Ili je barem bio astronaut. U svakom slučaju, nije bio vezan za ovu planetu.

Jer, ko bi poreklom sa ove planete napisao onakvu pesmu uz koju je ušao i u tvoj život, preko MTV-ja, te davne 1993? Udaraljke. Nadrkana elektronika. Orvelovski spot. „Jump they say”. Sa dvanaest godina bilo je to pomalo i zastrašujuće iskustvo. U svakom slučaju, nesvakidašnji impuls da počneš da proučavaš „fenomen Bouvi”.

Bouvi, to su osamdesete. Tvoja dekada. Najbolja dekada. Dekada sa drugog CD-a.

Menjaj folder. Menjaj i brzine. Ulaziš u grad. Tvoj grad.


„Absolute beginners”. Petsi Kensit. Iz ere kada si još uvek gotivio plavuše. Krš film. Vrhunski saundtrek. Baš kao i kod „Cat people”. Muzika i film. Umetnost. Bouvi.

Bouvi i Džeger. Aaaaaa!

„Dancing in the street”. Kolosi, jedan pored drugog. Obrada sladunjavog popa iz nekih proteklih dekada. Nema veze. Bitno je da su zajedno. Kažu i da su bili zajedno. Na neki totalno čudni način, to celu stvar izdiže na još viši nivo. Kao i Ejndži Bouvi iz legendarne „Angie”.

„Stounsi”. Ode im ispisnik. Jedan od neuništivih. Kit Ričards, Dejvid Bouvi i Igi Pop izgledali su kao da su preživeli nuklearni holokaust. A izgledali su kao da bi mogli da prežive još jedan. Ali jedan od njih očigledno ne može. Najveći kameleon svetske muzičke scene je ipak smrtan. Mačka sa očima. Različitim očima.

Stoj! Tek idu dobre stvari. Tvoje stvari. Onaj, „normalni” Bouvi. Ako je takav ikada postojao.

„This is not America”. Jedan mirniji intermeco za prvih nekoliko semafora. Idemo dalje, opet ubrzavamo. U bulevaru si.

„Blue Jean”. To je to. Nadrkano. Melodično. Pop. A ipak nije mejnstrim. Kao Depeš. Tvoji ljubimci. I njih je dotakao.

Koga pa nije?!

I onda kreće. Onaj kombo. Tri pesme. Vezane. Mega hitovi. Album „Let’s dance”. 1983. Bio si još u pelenama, pa mu nisi bio savremenik. Retroaktivno otkrivanje svega što te je inspirisalo. Retroaktivni život. Retroaktivna zemlja.

Batali to. Muzika ti je tu. Uvek je i bila. Tvoj beg sa ovoga sveta. Tvoja svemirska kapsula. Bouvijeva svemirska kapsula.

„Modern love”. Modern world. David’s world. Kakva hitčina. Chartbreaker. Tera te da se gibaš. Da mlataraš rukama u sedištu. Ljudi iz ostalih automobila ti se smeju. Boli te uvo. I Bouviju su se smejali.

Ti nikada nisi. Ti si ga uvek voleo, na neki čudan način, ali si ga voleo. I voliš ga.

A kako da ga ne voliš kad krene naslovna numera sa njegovog najboljeg albuma. „Let's dance”. Niko nikada neće taj vanzemaljski rif odsvirati kao Stivi Rej Von. I isproducirati kvalitetniji dijamantski singl od Nila Rodžersa. Kakvi ljudi. Kakva pesma.

Još sjajnih ljudi. Još sjajnih pesama. „China girl”. Bolja nego Igijeva. Bariton. Šmekeraj. Ulazak u sedamdesete.

Berlinska era. Bouvijeva era. Stvara se istorija. Menja se čitava muzika. Ulazimo u vremeplov. Pravo za 23. vek!

„Fashion”. Pesma od pre 35 jebenih godina! Pesma iz budućnosti. Čovek iz budućnosti. Putnik kroz vreme. Prekrajač vremena.

Do juče.

Huh.

„Ashes to ashes”. Još jedan dragulj iz vremenske kapsule. Poslao bih je „Vojadžerom” na put kroz Sunčev sistem. Kao poruku vanzemaljcima. Hej, jedan od vaših je ovde, kod nas! I sjajan je primerak.

Bio. Jeste. Biće. Uvek. Zauvek.

Kao i ON. Ta-ta-ta-tata-tata-ta. Dikonov bas. Rodžersove udaraljke. Čista gitara doktora astrofizike Brajana Meja. I da. Fredijeva terca.

„Under pressure”. Kvin i Bouvi. Može li bolje? Ne može. I nikada neće moći.

Zna to i Bouvi. Otud i onakva posveta Frediju na Vembliju.

Briši suze. Gledaj na put. Poginućeš. A to ne smeš. Ima još mnogo muzike da se presluša. Da se vaspita nova generacija. Da se i njima prenese odgovor na pitanje od million dolara:

„Ko je najbolji frontmen ikada?”

Faruk Bulsara. Da, Fredi. Jedan, jedini. Neponovljivi. Otišao prerano da mu budeš savremenik.

Ali Bouvi nije. Imao si sreće. Bio je tu dok si stasao. Da te pridrži dok si bio slab i podložan lošim uticajima. Ali ti nisi imao šanse. Ne uz starijeg brata. Ne uz roditelje. Oni su ga videli u naponu snage. Tamo u Švedskoj, krajem sedamdesetih. Visoki, mršavi, homoseksualac, što bi rekla tvoja konzerva od ćaleta.

Ali, kakav visoki, mršavi homoseksualac!

I wish I could swim. Like dolphins can swim. „Heroes”. Pesma za zaseban blog. Pesma za sva vremena. Najbolja Dejvidova pesma. Posvećena Berlinskom zidu. Korišćena u filmovima toliko puta, ali nijednom tako efektno kao u „Perks of being a wallflower”. Ema Votson, Logan Lerman, Ezra Miler. Kakvi čudesni klinci. U kakvom čudesnom filmu. U kakvoj čudesnoj sceni u tunelu. Bouvijeva pomoć mlađim generacijama. Da se nađu. Da se izdignu. Koliko god povučeni, neshvaćeni i čudni bili.

Čudak. To je Bouvi. Ni pop, ni rok, već Bouvi. Ni homo, ni hetero. Bouvi.

Vizionar. Sa velikim „V”. Vizionar zvuka i slike. Ali i čitav niz imaginarnih likova.

Thin White Duke. Satkan od poroka. Svakakvih poroka. Život na maksimumu. Sagorevanje na forsažu. Bez rezerve, bez zadrške. Što kaže još jedan legenda koja je učila od Dejvida, Bili Ajdol, „I da dobijem sidu, vredelo je”.

I jeste.


Kompresovanje godina u dane, ne mesece. Zlatnih godina. „Golden years”. Hipi stajl. Ovo čak vole i tehno-manijaci. Svi vole Bouvija. Šta god slušali, znaju da je on jedan od onih retkih, čistih izvora.

A izvor je tih godina sipao samo kvalitetne stvari.

„Fame”. Sve vanvremenskije stvari. Kako li je to zvučalo te 1975? Sa sve Lenonom potpisanim kao autorom. I do Bitlsa je stigao. Što je Klepton bio u bluzu, Bouvi je u popu i alternativi. Čovek sa kojim su svi hteli da rade, barem nakratko. I Erik ga je ožalio na „fejsu”. Ko ga sve nije ožalio? Sve sami kolosi.

Veliki si onoliko koliko si ljudi dotakao za života. A Dejvid je dotakao milione. I na hiljade genijalaca u tim milionima.

Suza niz obraz. Suze. Gutaj ih. Moraš. Još par skretanja i stigao si. Još par pesama i kompilacija će se završiti.

Pesme ubrzavaju. Do brzine svetlosti. Do Zigija Stardasta.



Nikada nisi voleo tu fazu. Vizuelno preodbojna, preagresivna. Prečudna, ako tako nešto Bouvi uopšte ima u karijeri. Sa druge strane, rifovi „Rebel, rebel” i atmosfera „Sorrow” su i dalje menjali izgleda tadašnjeg mejnstrima. Uz „Ziggy Stardust” i „Changes”, ikona svih čudaka i nedefinisanih kreatura sa margine bila je rođena. Mesija onih sa „ivice svetla”. Biće sa druge planete za uštogljene Engleze i celokupan tadašnji muzički establišment.

Možda je na kraju krajeva Bouvi i bio vanzemaljac. Neko moderno otelotvorenje monolita iz „Odiseje u svemiru”. Uzvišena inteligencija poslata da nas unapređuje kao civilizaciju. To bi objasnilo mnogo stvari u njegovoj muzičkoj karijeri. Baš kao što bi i daltonizam stečen nakon tuče sa najboljim drugarom u kojem je zamalo izgubio oko objasnio mnoge stajlinge.

Možda je i ta fascinacija svemirom i astronautima bila samo originalna namena bića koga smo sa godinama zavoleli pod nazivom Dejvid Bouvi i koje nas nikada nije izdalo.

Možda je naš „Zvezdani čovek” iz „Life on Mars?” zapravo predstavljao verziju 1.0 Dejvida Roberta Džounsa.

Možda je major Tom do nas stigao svojom svemirskom letelicom iz „Space oddity”.

Možda je taj major Tom bio zapravo major Bouvi.

I možda je poput Rutgera Hauera u „Blejdraneru” jednostavno došao do kraja svog životnog veka i tog 11. januara 2016. najzad postao spreman da još jednom prođe kroz ta vrata i po poslednji put se obrati zemaljskoj kontroli leta.

Da nam kaže da je sve u redu i da ćemo od sada moći da nastavimo sami, uprkos kraju njegove misije među nama.

Da ne zna kakvo je to mesto gde sada ide, ali da će u svakom slučaju biti zanimljivo.

Da ćemo moći da nastavimo da ga slušamo dokle god bude imao energije u baterijama da neumorno emituje na svim frekvencijama poruku svim civilizacijama koje možda slušaju.

Da ne treba da tugujemo nad njim, već da slavimo privilegiju što smo mu bili savremenici.

Da učimo našu decu onome što je on nas učio. I da naša deca uče tome svoju decu.

Da smo, kao što to kaže Logan Lerman u „Perks of being a wallflower”, svi mi večni.

Ali, mi znamo da to nismo.

Za razliku od vas.

Gospodine Bouvi.

Stigao si.

Ugasi motor. Ubaci u brzinu. Povuci ručnu. Ugasi plejer.

Pusti suze da isteku.

Zaslužio si.

Zaslužio je to i Dejvid Bouvi.

Ma gde sada bio.





SLIČNE TEME: