четвртак, 31. октобар 2013.

SILA GRAVITACIJE

O jednom od najboljih filmova u svemiru ikada


Američki komercijalni SF blokbaster u velikom je problemu u protekloj deceniji i ako izuzmemo vizuelno revolucionarnog „Mračnog viteza” i „Početka” teško da se može podičiti naslovom vrednim pomena u ovom veku. Scenaristička lobotomija opasno je uzela maha, te su tako „Prometej” i „Uspon mračnog viteza” i skoro sahranili ono malo nade da će se naći dostojni naslednici hitova koji su harali blagajnama devedesetih i osamdesetih. Čak i sumanuto nagli napredak kompjuterskih tehnologija nije uspeo da nas u potpunosti očara i prikrije nedostatke kreativnog segmenta svakog filma, priče.

I najnoviji film Alfonsa Kuarona nije u tome izuzetak. „Gravitacija”  za podlogu ima poprilično tanku pretpostavku o lančanoj reakciji u Zemljinoj orbiti, nastalu uništenjem jednog ruskog satelita sa zemlje. Kako radnja odmiče i najprosečniji gledalac bi mogao da se zapita koliko se nešto ovako uopšte nalazi sa ove strane realnog. Mogao bi, ali to i ne čini. Zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan. Nema vremena za to. Za razliku od klasika poput Odiseje u svemiru”, „Osmog putnika” i „Apola 13” ovde nema nekog preteranog uvoda u radnju. Štaviše, uvod u „Gravitaciju” praktično kao takav ni ne postoji, ako izuzmemo protokolarnih 5-10 minuta na početku filma. U odsustvu boljeg poređenja, Kuaron je snimio „Tejken” u svemiru. Surova, sumanuto brza i razarajuća akcija koja vas ne pušta ni da spustite šake na rukohvate, a kamoli da se u vaše bioskopsko sedište zavalite. To se naročito odnosi na prvi sat filma u kojem ćete odmahivati glavom u neverici.  Pod uslovom da uopšte uspete da skrenete pogled sa platna.

Dobro, akcija je tu. Šta još čini „Gravitaciju” tako magično privlačnom i glavnom preporukom za bioskop ovih dana? Priča to definitivno nije, kao ni američka patetika koja konstantno jača kako film napreduje, a kulmininira u poslednjoj trećini celuloidne trake. Pa ipak, ni to nećete previše primećivati, niti će vam to biti glavni utisak kad ošamućeni izbauljati iz bioskopskog mraka. To je zasluga najjačeg oružja „fabrije iluzija”. Čoveka iza kamere.

„Gravitacija” je perfektno snimljen film.
„Gravitacija” nam donosi precizno profilisan vizuelni identitet.
„Gravitacija” svakog svog gledaoca barem nakratko istinski vodi u Zemljinu orbitu.
„Gravitacija” je film posebne atmosfere i osećaja koji stvara prilikom gledanja.

Kuaron je ovo ostvarenje potpisao kao reditelj ,scenarista, producent i montažer. Drugim rečima, imao je potpunu kreativnu i finansijsku kontrolu nad ovim projektom. I održao ju je u maniru velikih majstora u platnenim stolicama. „Gravitacija” je pravi, pravcati vrtlog širokih i kadrova iz trećeg lica, ultradinamičnih akcionih sekvenci snimanih iz bezbroj uglova i vizura na matičnu planetu, satelite i svemirske stanice. A sve to je dodatno, mada ne i presudno pojačano trećom dimenzijom. Ne brinite se, naočare u „Steru” su sad manje, lakše i hipsterski dizajnirane, te će tako nesmetano i nekažnjeno moći da se trzate kada krhotine metala lete pravo na vas. I nećete biti jedini, jer je kompjuterski deo zanata podjednako kvalitetno odrađen kao i režija. Da, za razliku od ispisnika poput savremenika u vidu Zaborava i Nakon zemlje  ogromne pare zapravo i nisu bačene u vetar. Pored perfektne akcije, „Gravitacija” će nam ponuditi i par istinski revolucionarnih sekvenci kada su u pitanju specijalni efekti. Ako ste se ikad pitali, a niste znali kako bi izgledao požar u bestežinskom stanju, Kuaron će vam dati odgovor. Ista je situacija i sa raspetljavanjem padobrana i kretanjem vode u vakumu, kao i sa raspadanjem satelita prilikom ulaska u atmosferu.

Da bi ova iluzija bila kompletna, pobrinuo se i brat blizanac filmske slike. Zvuk.

Muzika Stivena Prajsa je kombinacija već proverenih tonova koje je na veliko platno uveo Hans Cimer pojačane fenomenalnom montažom zvuka i soničnim efektima koji „dočaravaju” tišinu svemira propraćenu povremenim eksplozijama  i zvucima uništenja ljudskih tvorevina u orbiti oko naše matične planete. Kada se tome doda i maksimalno eksploatisanje najboljeg segmenta nevelikog glumačkog talenta Džordža Klunija, njegovog glasa, dobijamo odličan paket za naše uho, pored onog fenomenalnog za oči o kojem je već bilo reči.

Doziranje Klunija je još jedna od tajni uspeha ovog filma, a to je poznavanje granica glumačke ekipe. Ni gorepomenuti, ni glavna rola u vidu podjednako glumački limitirane Sandre Bulok ovde nisu u prvom planu. Za time jednostavno nema potrebe, pošto bi snažan glumački upliv skrenuo pažnju sa nepodonošljivog tempa kojim Kuaron juri kroz nepunih sat i po „Gravitacije”. Bulok predstavlja simpatično lice ovog filma, baš kao što Kluni predstavlja njegov glas. I to je sve. Nema drugih glumaca, osim sporadičnog vokala Eda Harisa sa daleke Zemlje.

U „Gravitaciji” glavna uloga su svemir, orbita i vakum. Ostali su samo njihove žrtve i zrna prašine koja se bore da se vrate kući. Baš kao što ćete se i vi boriti sa povratkom u realnost nakon gledanja ove sjajne predstave u najbližem kvalitetnom bioskopu. U bioskopu, ne kod kuće. Ne na divx-u, ne na kropovanim kino kopijama sa ugrađenim malezijskim prevodima. „Gravitacija” zaslužuje bioskop, kao što i bioskop zaslužuje više ovakvih filmova u programu.

Ocena: 4.0/5.0


уторак, 22. октобар 2013.

DIE BESTE, DIE BESTE!

O najboljoj evropskoj kinematografiji u poslednje dve decenije


Evropa je kolevka sedme umentosti. Na najstarijem kontinentu je srebro nitrat po prvi put i ukroćen na celuloidu, preciznije u Francsukoj. Odatle se magija pokretnih slika munjevito razlila u Englesku, Španiju, Italiju, Rusiju i Nemačku. Sedma umetnost pustila je duboko korenje na tlu Stare dame i izgledalo je da evropski film niko i ništa ne može zaustaviti. Osim rata i to onog drugog, velikog. Opustošio je evropske ekonomije, pobio milione i ofucao Staru damu. Holivud i njegove pare zavladali su svetom.

Pa ipak, Evropa se nije dala tako lako.

Italija šezdesetih, Engleska sedamdesetih, Španija osamdesetih i Francuska devedesetih periodično su stvarali anomalije u filmskom svetu i remetile apsolutnu dominaciju nezasite prekookeanske instant bioskopske aždaje. Protekle dve decenije unazadile su svetski, a sa njim i film na najstarijem kontinentu. Marketing, novac, box office, kokice, drive in i IMAX pokušali su sve u svojoj moći ne bi li marginalizovali sve one studije sa etiketom not made in USA na sebi. I verovatno bi im to i pošlo za rukom da nije bilo, po većini parametara, druge svetske filmske sile.

Nemačke.

Svesni da se sa Amerikancima ne mogu meriti u tržišnim budžetima i produkcijama, odlučili su se za umetnost, festivale i kvalitet umesto hiperprodukcije. Prvi vesnici nemačkog kinematografskog „proleća” zakoračili su na evropsku filmsku scenu osamdesetih godina prošlog veka.

Najveći među njima bio je Vim Venders (1945), čovek koji je u svojim ostvarenjima pomirio komercijalu i umetnost, nemačku i svetsku produkciju, mlade i nepoznate glumce i velike američke zvezde. Njegova ostvarenja spadaju među najviše domete evropskog i svetskog umetničkog filma i kultne klasike sporog tempa radnje koja najčešće prati putešestvije jednog otuđenog lika, propraćene predivnom fotografijom savršeno uklopljenom sa sjajnom muzikom. Iako mu je filmografija izuzetno obimna, ne možete nikako pogrešiti ako pogledate njegove „Pariz, Teksas”, „Nebo nad Berlinom”, „Do kraja sveta” ili „Lisabonsku priču”. U drugom delu karijere okrenuo se dokumentarcima, pa tako „Buena Vista”„Duša čoveka” i „Pinja” govore o njegovom dodatnom naporu da u svojim delima u potpunosti prožme pokretne slike, muziku i ples.

Mihael Haneke(1942) svoj opus posvećuje drami i prikazu potresnih ljudskih životnih priča, snimajući uglavnom u nemačkoj i francuskoj produkciji i izazivajući svojim radom mnoštvo kontroverzi. Možda će vam „Sedmi kontinent”, „Profesorka klavira”, „Bela traka” i  „Ljubav” predstavljati ostvarenja naporna za gledanje, ali vas sasvim sigurno ne mogu i neće ostaviti ravnodušnim kako svojom temom, tako i istaknutom pojedinačnom glumom.

Da nemački film nije samo drama i umetnost vrlo rano je pokazao i velemajstor akcije Volfgang Pitersen (1941), kreirajući podžanr podmorničkog trilera sa antologijskom „Podmornicom”, nominovanom za čak šest „Oskara”, uključujući i onog za najbolju režiju i scenario. To je bila i njegova ulaznica za Holivud u kojem se međutim njegov kvalitet donekle i razredio, ograničavajući se na ultrakomercijalne blokbastere.

Prelaz ka mlađim rediteljima nam donosi i najkontroverznijeg među svim nemačkim rediteljima, Toma Tikvera (1965), koji će festivalsku publiku šokirati sa „Trči Lola, trči” i „Parfemom”. Upravo će napeta priča o Loli i njenoj borbi  sa vremenom u orbitu lansirati jednog od viđenijih germanskih glumaca mlađe generacije, Morica Blajbtroja (1971), koji će svoju reputaciju velikog talenta potvrditi u šokantnoj priči o ljudskoj borbi za vlašću u „Eksperimentu”, svojevrsnoj najavi najezde rijeliti programa na našim ekranima. Baš to ostvarenje će u sebi sažeti sve osnovne karakteristike modernog nemačkog filma.

Moderan nemački film je odlično snimljen.
Moderan nemački film je produkcijski odmah iza američkog.
Moderan nemački film je nepodnošljivo napet i bez eksplozija i pucnjave.
Moderan nemački film je odlično odglumljen.

Takav je i „Bader Majnhof”, fascinantna priča o militantnim nemačkim levičarima nakon Drugog svetskog rata, koji mladog Morica spaja sa možda i najvećim nemačkim živim glumcem, Brunom Gancom (1941). Njegovu dugačku karijeru najpre pokreće veliki Vim Venders, da bi je on lično uzdigao na nivo svetske slave sa zastrašujuće uverljivim prikazom Hitlerovih poslednjih dana u „Padu”. I Bruno i Moric su sada svetski priznata imena, sa mnogo holivudskih projekata u izradi i od njih tek možemo očekivati mnogo i u američkoj produkciji.


Za razliku od njih, Sebastijan Koh (1962) ostao je u okvirima domaće kinematografije, ali ga to nije sprečilo da ostvari neke izuzetno značajne role, poput onih u dva nepodnošljivo napeta trilera koji će vas bez ispaljenog metka držati na ivici sedišta. „Tunel” će za svoju temu imati jedan od mnogobrojnih pokušaja bekstva iz Istočnog u Zapadni Berlin, a scena sa umirućim vojnikom i njegovom devojkom razdvojenih zidom zaslužuje najveća moguća priznanja.  „Životi drugih” nas uvode u svet tajne istočnonemačke policije, legendarnog „Štazija”, kao  i surovih metoda prisluškivanja nepodobnih građana. Krasi ga mnoštvo sjajno snimljenih scena, a možda je ona sa zvonom jedna od onih upisanim zlatnim slovima u istoriju svetske kinematografije.

Sjajan zanatski rad nije samo karakteristika vrhunske nemačke produkcije, nego i one nezavisne. Slučajno ili ne, tek dva dragulja germanskog „indi” filma imaju zajedničkog činioca, Florijana Lukasa (1973) u glavnoj ulozi. Njegov portret jednog od dvojice predratnih alpinista koji pokušavaju da osvoje strmu severnu stranu mitskog planinskog masiva Ajger u „Ledenom ambisu” ostaviće vas bez daha, baš kao i fotografija u filmu i sjajni specijalni efekti. Dah u vaša pluća i osmeh na lice će vam Florijan vratiti u satiričnoj komediji „Zbogom Lenjine”, u kojem će biti deo šarade o produžetku iluzija komunizma u Nemačkoj.


Kroz nemački umetnički film se probijao i reditelj Fatih Akin (1973), prva violina najnovijeg talasa filmskih umetnika na germanskom govornom području, potomaka doseljenika iz Turske i arapskih zemalja. Oni svoj trag već uveliko ostavljaju i na celuloidu unoseći pritom dah orijentalnog  i odslikavajući kontrast između različitih kultura, kao i (ne)prilagođenost došljaka uvreženim običajima i načinu života. „Glavom kroz zid”„Na ivici raja”  govore baš o tome, dodajući još jedan sloj kvaliteta die beste evropskoj kinematografiji.


понедељак, 7. октобар 2013.

TEROR(ISANJE) ČITAOCA



O nezamenjivoj magiji knjige

U eri opšte digitalizacije društva i prelaska sa latopova na tablete i „pametne” telefone, jedan drevni vid komunikacije proživljava najteže trenutke u svojoj bogatoj istoriji upotrebe. Uz bespovratno izgubljenu privatnost, knjige predstavljaju najveće žrtve celokupnog napretka civilizacije kroz kompjuterske i internet tehnologije. Svet se ubrzao, smanjio i otvorio. Vremena i strpljenja za štampanu reč je sve manje. Traže se kraće i dinamičnije forme, koncentrat informacija i skraćenice. Elektronske knjige ne postižu tiraže svojih papirnih prethodnica i njihovo tržište lagano izumire ili se transformiše u nedovoljno atraktivne forme.

Kako sada stvari stoje, knjiga će uskoro nestati kao vid širenja ideja među ljudima, ili će biti svedena na nivo muzejskog artefakta.

Lično, nemam nameru da u tome učestvujem. Nazovite me romantikom, ali ima nečega izrazito ritualnog u poseti knjižari, mirisu sveže štampe i pisanju posveta na prvoj beloj strani. Tablet nikada neće ostavljati tragove olova po prstima, ali će zato umoriti um i oči blještavim ekranom. Skrolovanje točkićem miša mi ne može zameniti okretanje stranica i uzbuđenje od završetka jednog i početka novog poglavlja. Kao što su osećaj i atmosfera uranjanja u „paperback” izdanje u rukama neuporedivi sa bezličnim svetlom laptopa u krilu. Osećaj koji lagano iščezava sa blogovima i onlajn izdanjima. Osećaj redak, nastao u vremenima kada je štampana reč bila jedini prozor u svet. Osećaj otkrivanja novog sveta.

 Baš takav osećaj ćete imati dok u rukama budete držali knjigu misterioznih korica i pretećeg naziva, „Teror” Dena Simonsa. Već sa krajem uvodnog poglavlja ovaj majstor fantastike i horora će vas uveriti da „Teror” to istinski i jeste.

Teror likova.

Teror čitalaca koji u njegov svet stupaju.

Teror memorisanja svih likova, njihovog povezivanja i obrade detaljnih objašnjenja.

Teror nepuštanja knjige iz ruku.

Teror koji goni čitaoca da hrli dalje niz belinu svojih stranica, lišavajući ga i najmanjeg predaha. 

Teror svih vaših strahova, zbog kojih ćete se osvrtati za sobom i nemirno spavati.

Pravi, pravcati teror.

Jedna nepodnošljivo napeta priča u kojoj se prepliću realnost i fantastika, činjenice i nadrealno, istorijsko i fikcija.

Jedna sjajna knjiga, čak iako vas horor, avantura i istorija ne interesuju previše.

„Teror” je sve to. Roman sa realnom istorijskom postavkom, koju autor razvija u nešto sasvim drugačije. Njegovi likovi su svi do jednog zaista i postojali. Bilo ih je preko 150 kada su sredinom pretprošlog veka krenuli na najveću polarnu istraživačku ekspediciju u istoriji, pod pokroviteljstvom Ratne mornarice Ujedinjenog Kraljevstva, koja im je i ustupila dva posebno pripremljena broda za tu priliku. „Ereb” i „Teror“.

Svet se u to vreme bespovratno menjao. Parne mašine su stidljivo zauzimale mesto jedrima, a daleki sever Zemljine kugle se po prvi put susretao sa belim čovekom. Belim čovekom koji je uporno tražio „severni prolaz” između Atlantika i Pacifika duž obale Kanade. Belim čovekom što je svojim dolaskom poremetio prirodnu ravnotežu životinjskog i duhovnog sveta Eskima. Belim čovekom koji će zbog toga proći kroz pakao. Belim čovekom koji će zbog toga gorko zažaliti.

Istorijski spisi se slažu u jednom. Ekspedicija pod komandom iskusnog ser Džona Frenklina se nikada nije vratila kući. Malobrojni tragovi što su ih pronašli spasioci tri godine nakon njihovog nestanka nisu ponudili neku smislenu teoriju o tome šta im se zapravo desilo i kako su skončali. Simons se bavi baš time. I čini to na maestralan način.

Lično nisam ljubitelj ere jedrenjaka i tog stoleća, ali me je pisac neprimetno naterao da o tom svetu sve naučim. Uvukao me je na palubu „Terora” i stavio u kožu kapetana Krozijera. Obučio me kako da se borim sa hladnoćom, skorbutom, glađu i pobunama gladne posade na ivici nerava. Den Simons me je, za tih 600 strana, učinio članom svoje posade. Nisu mu bile potrebne ilustracije da mi omogući da u svojoj glavi oslikam turobnu i surovu pozornicu Severnog pola, „Ereba” i „Terora” zarobljenih u ledu, skučenih i zagušljivih potpalublja. Ne. Radio je to rečima. Štampanim rečima na žućkastom papiru. Rečima koje su opisivale, rečima koje su zgražavale. Rečima koje su oživele jednog od najfascinantnijih literarnih čudovišta svih vremena. Belog stvora sa leda. Surovog bića što odnosi jednog po jednog člana Krozijerove i Frenklinove posade. I to radi nemilosrdno, metodično i nezaustavljivo poput vanzemaljca iz serijala „Osmi putnik”. I radi to tako uverljivo, da čitalac ima utisak da baš pred njegovim očima pilot Blanki poput artista na trapezu beži od smrtonosnih kandži penjući se po jarbolima i užadima „Terora” u antologijskoj sceni zbog koje ćete zaboraviti da dišete. Sceni dostojnoj nekog velikog reditelja u ekranizaciji za koju kao da je i bila pisana. Baš kao i scena novogodišnjeg maskenbala u kojoj će vam celo telo goreti od nagoveštaja vrhunca nadrealnosti cele ove priče. Priče koja svom Rubikon prelazi baš pod tim maskama i nakon toga nezadrživo hrli ka svom neumitnom kraju. Kraju koji će vam konačno dati odgovore na sva pitanja što ih sebi postavljate još od prve stranice knjige. Možda nećete biti zadovoljni tim odgovorima. Možda ćete očekivati više od tih odgovora. Možda ćete shvatiti da su ti odgovori zapravo bili i jedini mogući nakon svega što ste prošli čitajući „Teror”. Da su Krozijer, Irving i Kornelijus Hiki zapravo i zaslužili svoje sudbine. Da Nemušta nije bila višak u celoj priči. I da je beli stvor mnogo više od toga što ste mislili da jeste. I jeste. Baš kao i ova knjiga.

Prava, pravcata knjiga. Magično hipnotišuća u svojoj uverljivosti, zastrašujuća u svojoj realnosti, metodično pripremljena, majstorski opisana i znalački napisana knjiga. Knjiga. Ne e-book. Ne audio book. Ne .pdf. Ne blog. Knjiga od papira i olova. Knjiga koju treba da kupite u knjižari ili je pozajmite u njenom analognom obliku. Knjiga koju je preporučljivo čitati baš u zimu, pod ćebetom, dok napolju veje sneg i zavija vetar. Knjiga koju treba da pročitate iako niste ljubitelj ovog žanra. Čak iako niste ljubitelj knjiga uopšte. Odlična knjiga. Odličnog pisca.


среда, 2. октобар 2013.

ЗЕМЉА КОШ(М)АРКЕ


Како нам је најмоћнији колективни спорт систематски уништаван од стране идиота?


Трагом вести да је подмлађена мушка кошаркашка селекција Србије изборила пласман на Светско првенство у Шпанији, нисам могао, а да се не осврнем на пет основних разлога зашто нам је трофејни спорт тако ниско пао, па се јавност задовољава и мрвицама.

1) Недостатак квалитетне и модерне струке

Тренерски колоси који су изградили СФРЈ кошаркашку империју били су последњи доносиоци трофеја након распада велике земље. Ивковић, Обрадовић, Пешић, Маљковић и Ивановић у позним су годинама, малтене пред пензијом. Жаре и пале клупском Европом, баш као што су то некада радили и са репрезентацијом. Њихово време пролази, а наследници се ни не назиру. Саша Обрадовић, Трифуновић, Кокошков и Џикић још увек нису спремни за највеће домете, а једини значајнији тренер средње генерације, Вујошевић, нема „роминг” ван њему подређеног система партизана и жестоко је искомпромитован у домаћој јавности.
Недостатак квалитетне струке за собом вуче и школовање некомплетних играча, полуфабриката и технички лимитираних укалупљених атлета просечног кошаркашког интелекта. Једно не може без другог и ту лежи основни разлог нашег кошаркашког посрнућа. Као што то рече одлазећи „генерал” Дуда, време је да млађи преузму посао.
Крајње је време.

2) НБА + паре + менаџери - репрезентација

Почело је са Дивцем, наставило се са Стојаковићем, Јарићем, Радмановићем, Миличићем, а стигло се и до Чабаркапе, Радуљице и осталих просека који због играња у најјачој лиги света радије бирају да лето проведу радећи индивидуално или по сплавовима.
Квалитет одавно више не станује ни преко баре, па тако до некад недодирљиве лиге стижу и разноразни Антићи и остали грејачи ћошкова клупа по Европи. У Америку је сада много лакше отићи, а то са собом носи велике паре. А велике паре за трен ока помуте не претерано бројне сиве ћелије наших кошаркаша. Част изузецима.
Када на то додамо и менаџере/мафијаше што иоле перспективне клинце грабе у тинејџерским годинама, јасно је да је ту играње за државу последња рупа на свирали. Томе додатно помаже и резултатски суноврат репрезентације, те тако наш најбољи сениорски тим престаје да буде одскочна даска за даљу (пре)продају. Тако се, ето, стигло до тога да на свети дрес пљују и тамо неки Перовић, Мицов, Раденовић, Мачван, Величковић... Нажалост, због тачке 1) и 2), стигло се и дотле да су и они преко потребни за иоле значајнији успех на великим такмичењима. Стигло се дотле и да менаџер селектора одређује састав репрезентације и да четвртопласирана екипа домаћег првенства, иначе власништво поменутог менаџера, има највише српских репрезентативаца на ЕП у Словенији. А за то време један Милосављевић и Марјановић седе кући преко лета, а требају нам, мада не и том менаџеру, јер процената од њихове продаје неће бити...

3) Доминација једног клуба

Случајно или не, суноврат српске мушке репрезентативне кошарке почиње са владавином њеног стожера у деведесетим годинама, КК партизаном. Доминација која се већ протеже и на другу деценију потпуно је резултатски и финансијски сатрла малобројну конкуренцију која је преостала распадом оне озбиљне државе (Црвена звезда, Хемофарм, Будућност...). Тодорић, Даниловић и Вујошевић су то урадили на терену, али и ван њега. Бирали су најбоље играче из осталих клубова, али су их и отимали. Добијали су дербије, али су и шамарали судије. Добијали су их убедљиво, али су и држали Савез на краткој политичко-финансијској узици. Индиректно су гасили друге клубове због пореза, али свој нису плаћали. Стизали су далеко у Европи, али преко лешева спрских клубова. Било како било, циљ је оправдао средства и то је без икакве сумње, убедљиво најорганизованији клуб на овим просторима.

Као и свака медаља, и ова црно-бела има и мрачну страну. Тржиште играча је исцрпљено, нема више кошаркашких центара попут Чачка, Краљева, Новог Сада. Нема више конкуренције, нема више прилике за напредак. Зато се партизан окреће странцима и разиграва младе црнце, Летонце, Французе, Чехе... Зато партизан на овом првенству и поред силних отказа има словима и бројем 2 (два) играча. А и њих ће врло брзо тапнути за бесцење/проценте, тако да их највероватније чека судбина никад доказаног трија ТНТ.

Исто тако, будите сигурни да ни Човић неће много мењати доказано успешни рецепт који су патентирали комшије. Отеће им све што су они отели и притом нам свима заједно испрати мозак у тандему са Вујошевићем. Јер, у Србији само то пали. Отимање.

4) Јадранска лига

Није само партизан уништавао домаћу чигу. Чинили су то и други клубови, у првом реду Црвена звезда (и) ФМП. И чинили су то кроз кукавичје јаје Јадранске лиге. Фрустрирани чињеницом да до Европе не могу од партизана и своје нестручности и вишедеценијске корупције, окренули су се региону и још јаднијим Хрватима и Словенцима. На мала врата увукли су клубове слабије од наших провинцијских у исто такмичење са 3-4 највећа тима на овим просторима и уништили оно што партизан није успео. Не треба додуше сметнути са ума чињеницу да се и тај исти партизан врло брзо придружио том екс-југослованском циркусу без много суштинског отпора.
Српска лига тиме је потпуно маргинализована, одузет јој такмичарски значај, а јаз у квалитету у односу на АБА већи је из године у годину. И биће још већи, све док то не доведе до потпуног укидања домаћег такмичења зарад развоја хрватске, словеначке и босанске клупске кошарке. А тада ће већ бити прекасно...

5) Босман и црнци

Отварање граница почетком деведесетих година донело је са собом малтене неограничен промет играча из земље у земљу. Србија се том тренду опирала до преласка између векова, када се на инсистирање појединих клубова дозвољава наступ двојице странаца по тиму. Као и у случају фудбала, почетни увоз био је квалитетан (Хаус, Пен, Екезие, Фримен) и то је одшркинута врата широм отворила. За наше прилике скупи црнци су махом улетали на две најкритичније позиције у модерној кошарци, на плејмејекера и центра и с временом, потискивали младе играче, који су захтевали време и стрпљење, по цену слабијих резултата. Тако смо стигли до ситуације коју је имала наша репрезентација овог лета, да нема нових квалитетних домаћих носилаца игре на та два кључна места.

Тај тренд нема намеру да престане и нестане, јер најновија правила дозвољвају чак 4 странца и комунитарца са простора бивше СФРЈ! И то опет гурају исти они клубови (Звезда) који су инсистирали на увођењу Босмана на овим просторима. И опет то ничим не заустављају они који се декларативна медијска опозиција таквом размишљању, баш као што нису ни Јадранску лигу (партизан). И опет наша деца трпе и голобрада беже преко, неформирана, нејака и неискусна. Беже и сагоревају пребрзо.

Шта и како даље?

Новог селектора чека паклени посао. Јавност фрустрирана деценијском сушом медаља очекиваће злато после прве добре званичне утакмице коју нова селекција буде одиграла на СП у Шпанији догодине. На то првенство, уз дужно поштовање момака који су крв и зној лили летос, морамо да идемо појачани у односу на тим из Словеније. И то скоро на свим позицијама. Нови селектор ће поред бремена притиска јавности и (не)реалних очекивања, морати да се бори и са отказима. Мораће и да јури хемију међу играчима који му се одазову. А ако и успе да победи све горе побројано, уз руски рулет повреда, мораће и да у ходу од полуиграча прави играче и да надвиси њихове реалне могућности и знање, не би ли се на борбеност и тимски дух дошуњао до четвртфинала, сањајући једну добру утакмицу која би нас опет убацила на место до којег смо деведесетих стизали затворених очију. До борбе за медаљу.

Сматрам да дванаесторку из Словеније треба наградити још једним позивом 2014. године, иако од њих има барем десетак бољих играча. Сматрам и да ће овог лета повређени Лучић и Теодосић добро доћи овом младом тиму. Сматрам да је крајње време да се мало ослонимо и на Марјановића и Милосављевића. Сматрам и да можда, само можда, још једну шансу заслужују и Савановић и Мачван. То можда се пре свега односи на овог другог, који је лето провео „психолошки се спремајући за наредну сезону”. Управо пример „Коњске главе” и његов несвакидашњи изговор довољно говоре сами за себе у каквом је стању наша кошарка.

Српска кошарка је на дну дна и не треба се заваравати да је истина другачија.
Нови селектор мораће да буде млад, енергичан, ауторитативан, стручан, дипломата и да има среће. Много среће.
Ја му је искрено и од срца желим...